Šminkanje mržnje

Da, nema druge nego zaključiti da se posljednjih dana sve jako mijenja, ali samo zato da ostane jako isto. Ovogodišnja proslava godišnjice Oluje organizirana je u uskoj suradnji sa specijaliziranim pirotehničarima, koji su dobili zadatak da izvade barutno punjenje koje je ova obljetnica dosad redovito imala.

Autor Marinko Čulić

I ljudi su to vrlo profesionalno i savjesno obavili. Deložirali su Marka Perkovića Thompsona iz Knina, čime je značajno smanjena mogućnost da se ondje održi novi masovni ustaški dernek, ukinuli su i vojni mimohod središtem grada u koji su se znale nesmetano ubacivati čete novoustaša i, kao kruna svega, neće više biti govora političara na središnjem gradskom trgu, što znači da je izbjegnuta mogućnost svetogrdnih zvižduka iz gomile, nego će se sve to lijepo prebaciti u zbijeni prostor kninske tvrđave.

Zaključak koji se na prvi pogled iz svega ovoga nameće je da je ovogodišnja proslava Oluje konačno demilitarizirana i demobilizirana, tj. da joj je oduzeto ono što je dosad činilo njenu koštanu srž, a to je prijetnja malobrojnim preostalim Srbima da budu kuš, plus poruka većini koji su protjerani ili su se odselili da im ne padne na pamet da se vrate.

Kada bi ovaj dojam bio točan, netko bi se mogao zaletjeti i pohvaliti aktualnu hrvatsku vlast da je napravila prvi korak i u nečem još važnijem, najvažnijem, deustašizaciji zemlje, kako ju je svojedobno započela Sanader-Kosoričina vlada. Ali, avaj, to jednostavno nije istina, jer je bjelodano da je vrh državne vlasti poduzeo ušminkavanje ovogodišnje Oluje prije svega ili jedino zato da zaštiti sebe od mogućih neugodnosti. A ne da zaštiti druge, ponajmanje Srbe, jer da je tako, to bi bilo potkrijepljeno i nekakvom, bilo kakvom izjavom dobre volje prema njima, a toga ni u uvijenoj formi nikada nije bilo, a nema ni danas.

To je jedno. Drugo je da o nekakvoj deustašizaciji ne može biti govora dokle god u Jasenovcu ostaje ono čudovišno ‘Za dom spremni’, a pojavljuju se i novi natpisi iste sorte, kao ovih dana u Dubrovniku, dok se istodobno ukidaju ulični toponimi koji su još jedini slali poruku da su ustaše bili notorni zločinci, a ne nacionalni ‘mučenici i šehidi’. Uz ovo, postoji i nešto što na osobito upečatljiv način potvrđuje da ovogodišnje umivanje kninske proslave Oluje nema nikakvog stvarnog, supstancijalnog motiva ni sadržaja. To je simbolička likvidacija Dana ustanka u Srbu.

Dosad su se hrvatske vlade uglavnom trudile da ako baš ne prigrle taj dan kao svoj, ono ga barem ne ignoriraju, a u tom pogledu najdalje se otišlo u mandatu Jadranke Kosor, kada je čak financirana i obnova spomenika u Srbu. Ove godine su, međutim, pare otišle na drugu stranu, na podizanje spomenika hrvatskim žrtvama ustanka u Srbu, koji je ovih dana otkriven u Boričevcu. To samo po sebi nije sporno, naprotiv, sve žrtve ratnih stradanja, bilo na srpskoj bilo na hrvatskoj strani, zaslužuju da budu dostojno komemorirane. Ali itekako je sporno, zapravo skandalozno to što je u Boričevcu ne naročito bistar, ali sigurno precizno instruiran Josip Đakić izjavio da je ustanak u Srbu bio početak velikosrpske agresije. Koja je, veli, trajala desetljećima i na kraju se logično stopila s ‘balvan revolucijom’ ranih devedesetih. U prvi tren pomisliš da je čovjek doslovce medicinski poludio, dok ne shvatiš da je ovime taj izaslanik predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića zapravo amnestirao NDH točno po receptu legaliziranih revizionista kova Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. I da je šminkanje mržnje koje se ove godine dogodilo u Kninu samo trik kojim se prikriva da sadašnja državna vrhuška također prihvaća taj revizionizam kao vlastiti.

Naravno da u Boričevcima nije bilo, nije moglo biti, nikoga od predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj, a jednako je logično, iako politički defektno, da ove godine nitko iz vrhova državne vlasti nije bio Srbu, pa čak ni poslao svog izaslanika. I tako se antifašizam u Hrvatskoj, unatoč svim ustavnim deklamacijama, i formalno rascijepio na antifa i anti-antifa dio, bez izgleda da se ikada više susretnu na istome mjestu. Obljetnicu ustanka u Srbu obilježili su samo predstavnici Srba i dviju antifašističkih organizacija, a u Kninu, kao i obično, neće biti najviših srpskih predstavnika, naprotiv, sada im je u ruke gurnut dobar razlog više da tako i ostane. Time je bačeno dubinsko svjetlo i na neke novije izjave sa srpske strane, koje su se našle u središtu pozornosti. Kada je Milorad Pupovac izjavio, odgovarajući na prozivke Ive Josipovića zašto nije stavio veto na preimenovanje Titovog trga u Zagrebu, da nije realno očekivati od srpske zajednice i srpskih stranaka da spašavaju maršala kao Šesta lička, pomislio sam ovako. Krivo, prijatelju, Srbi su trebali reagirati na ovo preimenovanje baš kao Šesta lička, ali sam istodobno bio svjestan da to nije cijela istina i da tu fali jedan ključni, suštinski dio.

Šesta lička nije pala s neba, niti se ono što se dogodilo u Drvaru može interpretirati tako da su Srbi spasili Tita. Naprotiv, Šesta lička bila je sposobna napraviti to što je napravila samo zato što je bila dio hrvatsko-srpskog oružanog bratstva, koje je izraslo u takvu snagu da je bilo sposobno istodobno se boriti protiv okupatora i ustaških i ostalih kolaboranata. Zato, jedino pravo pitanje koje se sada postavlja jeste što je od tog bratstva danas ostalo. Ništa ili jedva išta! I zato oni koji tvrde da bi Srbi opet trebali spašavati maršala zapravo barataju potpuno potrošenim, šupljim pojmovima, uopće ne primjećujući da se svijet oko njih promijenio i to u najgorem mogućem pravcu, čemu su i sami dali značajan doprinos. Već dulji niz godina stječe se dojam da su Srbi u Hrvatskoj jedini antifašisti u ovoj zemlji, dok se Hrvati ograničavaju na to da im asistiraju, i to više pojedinačno nego organizirano, bez čvrstih jamstava da će tako i ostati. I evo, to što su se ove godine u Srbu pojavili samo predstavnici Srba (plus predstavnici dviju antifašističkih organizacija) prvi je gotovo matematički dokaziv indikator da je zbilja tako. Srbi su ostali sami, ili gotovo sami, na opustošenoj hrvatskoj antifašističkoj sceni, a to zvuči upravo zastrašujuće.

Time se šalje grozna, ali očito na dulje staze osmišljavana poruka da Pavelićevi ustaše i NDH možda jesu bili grubi prema Srbima, ali da u cjelini uzevši Hrvati ne trebaju biti njima nezadovoljni. Naravno da je ovo teška i opasna laž, ali se očito intenzivno radi na tome da bude prihvaćena kao istina koju će i dalje kolportirati radikalna proustaška desnica, ali će je, što je gore, prešutno prihvatiti i većina ostalih. Sada ostaje da se vidi još samo jedno. Ako je ovako lako prošlo afirmiranje hrvatskog fašizma, koliko će još trebati za koračić više – da se antifašizam javno proglasi samo srpskom stvari, nakon čega ga više ne bi trebalo ni zabranjivati. On bi samoga sebe ukinuo.

portalnovosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here