Smijeh slobode – USKRS FERALA: Kako je Pavelić vratio Feral među žive

Blaženopočivši Feral Tribune danas je prisutniji u javnosti nego što je bio za vrijeme života.

Za to najveću krivicu snosi Boris Pavelić i njegova knjiga o splitskom tjedniku. Publiku, međutim, na promocijama najviše zanima je li moguć novi Feral.

“Do prije samo nekoliko godina govorio sam rezolutno da to nema smisla. Ako pitate je li to potrebno s obzirom na sve što se 2015. godine događa, mislim da jest. Nisam naime siguran da bi na puno kioska vidjeli naslovnicu s golim Glogoškim i Klemmom, kao što ste onomad zbog hrabrih teta na istom mjestu mogli vidjeti Tuđmana i Miloševića. Prema tome, nekakav Feral treba postojati”, kaže Boris Dežulović, koji uz kolege za Lupigu komentira naslijeđe ovog kultnog lista.

Kada je prije koji tjedan na ovom portalu objavljen intervju iz 1995. godine u kojem je Đuro Glogoški izjavio da se za ovu državu ne vrijedi boriti, po prvi puta od dizanja šatora u Savskoj 66 javnost je imala prilike vidjeti onu famoznu drugu stranu priče, koju glavni reprezenti javnih i komercijalnih medija iz nekog razloga zaobilaze u širokom luku.

Intervju koji je zapravo pokazao kako je predvodnik branitelja u prosvjedu u međuvremenu evoluirao iz onoga koji tvrdi da se za ovu državu ne vrijedi boriti u onog koji ističe da je protiv nje to puno isplativije raditi, objavljen je u kultnom splitskom tjedniku Feral Tribune. Ispostavilo se kako tjednik koji nije u svijetu živih zadnjih sedam godina ima puno značajniju društvenu ulogu za stvarnost od medija koji tu stvarnost kreiraju. U ambijentu u kojem novinarstvo umire, a mediji nikad nisu bili življi, Feral je iz arhive nakratko izronio kao potpuna suprotnost toj sumornoj činjenici.

“Danas, kad više nema Ferala, često se sjetim riječi jednoga prijatelja. On je, u vrijeme kad je izlaženje lista već visilo o koncu, rekao kako bi najbolju stvar za Feral, a i za sebe, načinio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje time što bi Feralu plaćao troškove štampanja. Jer je HZZO najveću korist imao od Ferala: barem dvadeset hiljada ljudi je Feral spasio od tjelesnih i mentalnih bolesti, a time je HZZO načinio velike uštede. Ali HZZO nije ništa učinio za Feral, pa se sad, bez Ferala, urušava. A pametari sve objašnjavaju svjetskom krizom”, kaže prevoditelj i pjesnik Sinan Gudžević.

Da bi se čovjek uvjerio u njegove riječi, dovoljno mu je da posjeti bilo koju promociju knjige Borisa Pavelića Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune. Prvo izdanje knjige planulo je u roku od 40 dana, prije nekoliko dana u Splitu dobar dio građana ostao je zbog gužve izvan prostorije gdje se promocija odvijala, dok je jučer velika dvorana zagrebačkog Novinarskog doma bila značajno manja od interesa građana koji su željeli nazočiti predstavljanju Pavelićeve knjige.

Riječ je o djelu u kojem je Pavelić dao presjek 15 godina duge i bogate povijesti Feral Tribunea u samostalnoj Hrvatskoj, lista koji je ranih devedesetih godina nastao kao projekt novinara koji su otišli iz Kutilne Slobodne Dalmacije, a okončao kao najnagrađivaniji, najprogonjeniji i vjerojatno najbolji komad novinarstva i političke satire koji je u ovim dijelovima svijeta nastao u zadnjih nekoliko desetljeća. Uostalom, da nije bilo Ferala, sasvim je sigurno da bi Franjo Tuđman imao puno manje dimenzija u kolektivnoj memoriji nego što ih zahvaljujući ovom listu ima.

“Lijepo je, međutim, da je Pavelić spomenuo i ono razdoblje prije nastanka samostalne Hrvatske, jer je pokazao da smo tada bili neprijatelji bratstva i jedinstva. Kažem da je to lijepo jer će iskomplicirati sliku o Feralu onima koji smatraju da smo samo bili mrzitelji svega hrvatskoga. Najlakše je, zapravo, danas biti neprijatelj Hrvatske. To je, kako vidimo, svatko”, veli Predrag Lucić, koji je uz Borisa Dežulovića i Viktora Ivančića pokrenuo Feral.

Rečeni je trojac, uz pomoć najprominentnijih novinarskih imena s područja bivše Jugoslavije iz tjedna u tjedan proizvodio istraživačke priče o ratnim zločinima, privatizaciji i korupciji, te oštre polemičke tekstove i intervjue, uporno se suprotstavljajući dominantnom nacionalističkom mraku u tadašnjoj Hrvatskoj. No, najpoznatiji će vjerojatno ostati zbog satiričkog dijela novine. Boris Dežulović će reći kako u tome slučaju nisu imali neke uzore.

“Stvari ne rastu uvijek sistemski. Nije se baš osamdesetih na fakultetu izučavao Monty Python i Groucho Marx, ili neki satirički autori. Nisu ni socijalističke novine baš bile New York Times. No, zanat se tada mogao bolje izučiti. Ali, nismo imali priliku vidjeti golog Tita pa da onda po tom uzoru radimo Miloševića i Tuđmana u krevetu. Može se stoga reći da smo bili greška u sistemu, jer nismo bili proizvod društvene klime, tradicije, grada, države, fakulteta ili sistema. Naprosto se dogodilo”, kaže Dežulović.

Prema mišljenju autora knjige o Feralu, bile su to najhrabrije novine od osamostaljenja Hrvatske naovamo, dok su se u bivšoj državi istim intenzitetom suprotstavljali socijalističkoj rigidnosti. To mu je, kaže, bio glavni motiv pisanja ovog opsežnog djela. “Unatoč svemu tome, o njima danas vlada potpuna medijska i institucionalna šutnja. Tri su razloga zašto se ova priča zaobilazi u medijima: nacionalizam, zavist kod nezavisnih medija i stid kod nas koji su radili u državnim medijima. To je sramotno i mora se promijeniti. Veliki broj ljudi na ovim promocijama možda su prvi pokazatelj tih promjena “, rekao je Pavelić.

Lingvistkinja Snježana Kordić smatra da je ovaj list bio jedinstven i nesalomljiv u zastupanju novinarske etike. “Još bi dodala da su u njemu radili najkreativniji, najduhovitiji, najneovisniji i stvaralački najkvalitetniji novinarski tim koji se mogao naći u tom trenutku. To je prava tajna uspjeha Ferala”, kaže lingvistkinja Snježana Kordić, ukazujući na potpuno suprotne stavove hrvatskog intelektualnog mainstreama po pitanju Ferala.

“Hrvatska akademska zajednica se na spomen riječi Feral ponaša kao avet napadnuta svjetlošću. Upravo zato u svim službenim situacijama preskaču Feral i ignoriraju postojanje feralovaca. U isto vrijeme iz svijeta su dolazila priznanja i nagrade, kojih je Feral dobio više nego cjelokupno hrvatsko novinarstvo u cijeloj svojoj povijesti”, podsjeća Snježana Kordić, dodajući kako je njihova važnost i u tome što su uporno podsjećali na licemjerje domaćih jezikoslovaca, koji su, veli, izdali znanost inzistirajući i na jezičnoj čistoći.

Zbog činjenice da podsjeća na sve te epizode, upravo u tome je, kaže, značaj Pavelićeve knjige. “Tko želi imati uvid u političku, medijsku ili akademsku sadašnjost, u korupciju i licemjerje društva, dobit će ga u knjizi Borisa Pavelića. Ono je neiscrpno vrelo za politologe, sociologe, novinare, povjesničare, istraživače jezika i književnosti”, kaže Kordić.

S njom se slaže i Slavko Goldstein, koji je pratio rast i razvoj Ferala od samih početaka, ali i sudske procese koje je protiv njih pokretao Tuđmanov režim. “Feral je bio jedinstvena pojava u cjelokupnom hrvatskom pa i jugoslavenskom novinarstvu. Samo se nadam da će neki drugi dečki pod njihovim utjecajem jednom napraviti nešto slično”, ističe Goldstein.

Konceptualni umjetnik Siniša Labrović kaže pak kako je vrijednost Ferala bila u tome što je on bio nekakva vrsta potvrde čitateljima da je ono što se tada događalo u društvu doista bila stvarnost. “U tom kontekstu Feral je bio jako ljekovit i oslobađajuć, u isto vrijeme tragično tužan i smiješan. Moralno, duševno i ljudski ljekovit. To je list koji je odgojio jako puno ljudi”, kaže Labrović, te dodaje da je imao niz nerealiziranih radova, ali da mu je jednoga posebno žao. “Planirao sam javno spaliti sve brojeve Ferala nakon što je ugašen. Nažalost, zbog niza razloga to nikad nisam napravio”, ističe Labrović.

Po mišljenju publicista, prevoditelja i filozofa Borisa Budena, Feral je značio i još uvijek znači jednu poziciju koja je rijetka u društvu. “Mi smo u to vrijeme radili u Arkzinu, ali smo dijelili taj stav koji nema kompromisa. U današnjoj i onoj prošloj Hrvatskoj nema mjesta za Feral, jer je njihova pozicija apriorno ideološki isključena. U Hrvatskoj se mora nešto ideološki i politički promijeniti da bi oni dobili na značenju”, kaže Lupigi Boris Buden.

Na svim promocijama Pavelićeve knjige pitanje koje se najviše upućuje autorima valjda je ono o novom pokretanju Ferala. “To je vječno pitanje koje će nas proganjati valjda do kraja života”, kaže Boris Dežulović. “Do prije samo nekoliko godina govorio sam rezolutno da to nema smisla. Ako pitate da li je to potrebno s obzirom na sve što se 2015. godine događa, mislim da jest. Nisam naime siguran da bi na puno kioska vidjeli naslovnicu s golim Glogoškim i Klemmom, kao što ste onomad zbog hrabrih teta na istom mjestu mogli vidjeti Tuđmana i Miloševića. Prema tome, nekakav Feral treba postojati, i Ferala će, nadam se, biti. Otvoreni smo za pomoć onome tko će raditi sličnu novinu. Što se tiče nas samih, naša nesretna epizoda je pokazala da se bavimo pisanjem, ali da ne znamo raditi posao, odnosno da nismo talentirani za takozvano malo i srednje poduzetništvo”, kazao je Dežulović.

Kada je riječ o perspektivama neovisnog, poštenog i hrabrog novinarstva, Viktor Ivančić ističe da je problem današnje novinarske struke u tome što se ovo zanimanje strukturalno promijenilo. “Problem je nastao u trenutku kad su novine počele zavisiti od marketinga. Postolar napravi cipele i živi od njihove prodaje. U novinama napišete članak i živite od prodaje oglasa. Činjenica je da je taj oglas žanrovski potpuno suprotstavljen novinskom tekstu, jer netko vam plati oglas da ga hvalite, a vi pišete tekst da nekog kritizirate džabe. U novinarstvu se dešava miksanje ovih žanrova, pa se zanat mijenja. Zbog toga je potrebno odvojiti novinarstvo od moći i novca”, kaže Ivančić, koji je uvjeren kako je pozicija pisanja u marginalnim medijima puno bolja za trenutno novinarstvo te da bi, umjesto sudjelovanja u mainstreamu, trebalo raditi na njegovom potkopavanju.

“Zapravo, ne vjerujem da je utjecaj masovnih medija toliki koliko se smatra. Mislim da oni imaju ironijski raspoložene čitatelje koji kupuju novine sa željom da vide kakve danas gluposti pišu. To nisu vjerodostojni mediji koji mogu mobilizirati čitatelje. Hiljada čitatelja portala Lupiga vjerojatno vrijedi više od 15 hiljada čitatelja 24 sata. Hoću reći, s margine se može djelovati sasvim fino bez da se ulazi u velike sisteme”, kaže Ivančić, dodajući kako je, za razliku od njih koji su bili prisiljeni pokrenuti privatnu novinu da imaju potpunu autonomiju nad uređivačkom politikom, u današnjim privatnim medijima taj stupanj slobode postao najmanje moguć.

“Stjecajem okolnosti pišem u novinama koje sponzorira država. Mislim da je tu prostor slobode veći nego bilo gdje drugdje, ali i mjesto gdje možete plasirati neke dobre sadržaje koji nisu komercijalni. Primjer je kolumna Sinana Gudževića, koja je vjerojatno nešto najbolje što postoji u hrvatskim medijima. Ta kolumna u mainstreamu ne bi mogla previše dugo izlaziti, jer bi rekli da to ne čita dovoljna količina ljudi. Novosti su prema tome greška u sistemu. Ako zamislite da ta greška postane sistem kao takav, onda bi mogla postojati pristojna država. Nažalost, mislim da idemo u fazu kad će država postati ponovno potpuno nepristojna, ukoliko HDZ osvoji vlast”, dodaje Ivančić.

Pavelić je, međutim, mišljenja kako će situacija s medijima u Hrvatskoj postati normalnija, tek kad urednici i novinari poput Dežulovića, Lucića i Ivančića dođu u poziciju odlučivanja unutar najjačih medija. “Štoviše, konkretna posljedica reaktualizacije Ferala bi trebala biti da Viktor Ivančić postane glavni urednik Slobodne Dalmacije, ili da postane moguće zamisliti da ovakvi ljudi budu profesori na Fakultetu političkih znanosti”, istaknuo je Pavelić.

Dežulović će na to odgovoriti da je on klasični mainstream, što je, ističe, možda i prirodno stanje. “Ne možeš cijeli život u garaži svirati ritam i blues. Neki drugi klinci imaju 25 godina i sada je na njima red. Mi smo srednjovječni kolumnisti čiji je zadatak da dociraju, moraliziraju i sole pamet. Za to smo se borili. Mi smo sad kao stari partizani u savjetu Federacije. Na klincima je red da jurišaju na barikade. U tome imaju našu punu podršku”, kaže.

Predrag Lucić bio je puno kraći. “Da, mi profesori na tom fakultetu, a Stipe Mesić predsjednik HDZ-a”.

Lupiga