Slučaj Mrkonjić: Licemjerje vidljivo iz svemira

Kako zločin u Škabrnji vapi za pravdom, tako za pravdom vapi i zločin u Mrkonjić Gradu, ali hrvatski državni vrh ima dvostruke kriterije

Autor: Ladislav Tomičić

Od početka je bilo jasno zbog čega se u Hrvatskoj digla vika oko uhićenja pripadnika HVO-a osumnjičenih za ratne zločine počinjene u Orašju i od početka se znalo da se to ne može sakriti. Unatoč tome, svi hrvatski srednjostrujaški mediji, a u tom poslu predvodnica je bila je Hrvatska televizija, smjerno su pratili spinove iz radionice državnog vrha.

Uhićeni general HVO-a Đuro Matuzović Hrvatskoj zapravo nikad nije bio bitan, kao što hrvatskom političkom vrhu na čelu s Franjom Tuđmanom nikad nije bila bitna Bosanska Posavina. Posavina i Srednja Bosna još prije rata su postale moneta za potkusurivanje. Posavina je na koncu prodana, a Srednja Bosna se uspjela održati, ne zahvaljujući pomoći hrvatskog državnog vrha, koji je za ljude iz Lašvanske doline spremio čudna sela čudnih imena – Šuškovo i Bobanovo, nego zahvaljujući krvavoj žrtvi što su je tamošnji ljudi podnijeli u hrvatsko-bošnjačkom ratu, ratu u koji ih je gurnula Hrvatska.

Jedini dio BiH do kojeg je Hrvatskoj u ratu uistinu bilo stalo zapadna je Hercegovina, koja je u hrvatskom političkom vrhu bila zastupljena putem zavičajnih veza najutjecajnijih ministara. Dvadeset i više godina poslije rata, vidimo, igra se nastavlja. Ono što je hrvatskom političkom vrhu bilo bitno kad je pod prividom borbe za slobodu uhićenih posavskih Hrvata državu gurnuo u riskantnu avanturu sabotiranja pravosuđa BiH jesu istrage i vrlo izgledne optužnice, prije svega protiv ministra obrane Damira Krstičevića, a potom i protiv Ante Gotovine i drugih hrvatskih časnika koji su zapovijedali akcijom Južni potez.

Prilikom te akcije, kod Mrkonjić Grada počinjen je strašan ratni zločin. Više od 180 srpskih civila ubijeno je na najbrutalnije načine i pokopano u masovnu grobnicu na lokalnom pravoslavnom groblju. Bili su to uglavnom starci i starice, ljudi kojima je kućni prag bio planina preko koje se nisu mogli zajedno s drugim sugrađanima otisnuti u izbjeglištvo. Usporedbe radi, a ispričavamo se jer takve stvari moramo uspoređivati kako bi dočarali razmjere zločina, pokolj kod Mrkonjić Grada veći je od onog koji se dogodio u Škabrnji, gdje je razularena vojska krajiških Srba 18. studenog 1991. godine ubila 84 čovjeka, 26 hrvatskih vojnika i 58 civila.

Kako zločin u Škabrnji vapi za pravdom, tako za pravdom vapi i zločin u Mrkonjić Gradu, ali hrvatski državni vrh ima dvostruke kriterije. U spomen na žrtve Škabrnje svake godine polažu se vijenci, dok se u spomen zločina u Mrkonjić Gradu polaže simbolična zakletva da Hrvatska nikad neće dopustiti procesuiranje svojih generala u BiH.

Nadalje, što opet govori o licemjerju, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Plenković daju časnu političarsku riječ da će biti istraženi svi zločini iz Drugog svjetskog rata koje je počinila Titova jugoslavenska vojska, dok s druge strane svom silom nastoje onemogućiti procesuiranje zločina za koje su osumnjičeni propadnici Hrvatske vojske.

Za razliku od Kineskog zida, ovo političko licemjerje hrvatskog političkog vrha vidljivo je iz svemira, svima osim urednicima hrvatskih medija, koji vjeruju da je domoljubno zalagati se za neprocesuiranje zločina, odnosno pristajati na manipulacije iz radionice Andreja Plenkovića, Kolinde Grabar-Kitarović, Bože Petrova, Davora Stiera, Tome Medveda i drugih državnih dužnosnika koji su u sebi naglo otkrili brigu za Hrvate u BiH.

Politički skrajnuti i hrvatskom brigom desetkovani Hrvati u susjednoj zemlji objeručke su prihvatili ovo »dušebrižništvo«, vjerujući da iz svega toga može ispasti nešto za njih pozitivno. No, na njihovu žalost, sve će u susjednoj državi ostati isto, samo dok hrvatski politički vrh izboksa da se slučaj Mrkonjić prebaci na hrvatske sudove. Za nekog tko je životno vezan s, primjerice, sudbinom Hrvata Srednje Bosne, a tko još uvijek raspolaže zdravim razumom i sjećanjem na Tuđmanovu politiku prema BiH, prenemaganje državnog vrha upravo je degutantno. Ako i ostavimo po strani da svojom politikom sabotiranja pravosuđa BiH državni vrh zločine u Mrkonjić Gradu želi staviti na pleća svakom građaninu i građanki Hrvatske, a ne onima koji su zločine počinili, odnosno nisu ih spriječili niti su kaznili počinitelje, izjava predsjednice Kitarović, koja pravosudne procese u BiH vidi kao »pokušaj da se Hrvate navede da se iseljavaju iz BiH«, vrhunac je manipulacije.

Hrvati se iz BiH iseljavaju već godinama, ne zbog ratnih zločina kod Mrkonjića, nego zbog posljedica Tuđmanove politike prema susjednoj zemlji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala neznase.ba.

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here