Skribomanija je napast i za pacijenta i za okolinu

Najprije stoga što skriboman nikada nije bezvoljna ljenčina. Njegov silni zaludni trud obeshrabruje sve malodušne, bezvoljne početnike: skriboman na indirektan način dokazuje da literatura nije olaka zabava. Skriboman, nadalje, dokazuje sazrijevanje kulture kojoj pripada, premda je njegova značaj društvenog, a ne kulturnog porijekla. On je derivat prosvjećivanja i proizvod općeg porasta pismenosti, ljubitelj učenosti i često korisni znalac literature, izvrstan čitalac i neumorni suradnik revija… O nekim sporednim stvarima.

Piše: Predrag Finci

Skribomanija je nevolja. Ona nalikuje na one bezopasne a neizlječive boljke, od kojih nema pogibelji ali ni lijeka, pa se vremenom pretvori u napast i po pacijenta i po njegovu okolinu. Prvi simptomi ove infekcije opažaju se veoma rano: budući skribent obično započinje kao razredni pisac i mudrac, kao “pjesnička duša” čije pismene sastave nastavnica, uz pohvale, uvrštava u školske zidne novine, a dvorišna manguparija izvrgava podsmijehu u kome se miješaju sirova obijest, jed i zavist. Ovo dvostruko iskustvo, iskustvo hvale i prezira, prati kao usud svakog pisca cijelog života. Takva sudbina je pratila i one genijalne “skribomane”, kakvi su bili Dostojevski ili Nietzsche, čiju je skribomaniju opravdavala veličina njihovog djela, za koje je sasvim proizvoljno tvrditi da je moglo “biti i kraće”, jer je njegova obimnost nastala po diktatu same stvari, što postaje jasno već i pri površnom uvidu u razna sakata, skraćena izdanja Braće Karamazov ili Volje za moć. Ali, dok se veliki autori upuštaju u pisanje kao u sudbinu, pred piskaralom barem isprva treperi samo njegova blještava slika u kojoj je djelo ovjenčano slavom a autor okružen svakojakom pažnjom i pohvalom. Skribomanu nije do djela, već do ugleda. On sam sebe brzo počne oslovljavati kritičarom ili poetom, dodajući svom potpisu taj naslov gdje god mu se ukaže prilika. Marljivo obilazi klubove knjige i čitaonice, raspitujući se što ima novo, posjećuje javne tribune, na kojim mu je više do prisutnih nego do tribune, obilazi redakcije časopisa I ritualno davi iscrpljene urednike, koji mu – iznemogli – povlađuju…U svojoj biblioteci s brigom čuva sve što je ikada objavio, u taški nosi još dva puta toliko, što sve zajedno nije ništa spram onoga što ima nepokolebljivu namjeru da tek učini. Grafomana odlikuje upornost: ništa ga ne može pokolebati u njegovom nastojanju da postane priznata i poznata javna ličnost, u čemu mu napisano služi kao posrednik i zaštita istovremeno.

Takvo pisanje nipošto nije stvaranje, već vrsta mentalnog ispada, u kome se jasno dâ razabrati neurotična potreba za samopotvrđivanjem i kompenzacijom u čistom stanju. Takvo pisanje nije literature, već psihogram. Shvativši pisanje kao ugodnu terapiju, skriboman se neprekidno s nestrpljenjem baca u nove duhovne avanture, u kojima nema ni duha ni avanture, a sve u nadi da će obimnost njegovog “djela” nadoknaditi pomanjkanje talenta. Njegova žudnja za neprekidnim iskazivanjem uvijek rezultira onom vrstom gnjavatorske prekomjernosti u kojoj nema ni traga onog osobitog prekoračenja koje krasi istinska djela. Razlika između pisca i skribomana jest ona vidljiva razlika između autora koji ima što reći i piskarala koje neobavezno upotrebljava riječi, odnosno razlika između nužde stvaranja i neobaveznog kazivanja. Skriboman doduše može postati pravi “autoritet” za neupućenu publiku, koja vremenom postaje opsjednuta učestalošću njegovih nerazumljivih literarnih radova. I dok se za naivnog čitaoca skriboman može pretvoriti u mentalnu opasnost i perceptivnu napast, ozbiljni znalac brzo prestaje citati njegove pisanije. Ne uzima ga ozbiljno ni iskusni autor, kome je svaki njegov istup podjednako nevažan, jer zna da je skriboman u osnovi varalica, iluzionista koji vješto barata neuvjerljivim opsjenama. Jer skriboman čita da bi kradomice prepisivao, skuplja površne informacije da bi se njima razmetao, objavljuje da bi se pokazivao: on je kompilator pred čijim umotvorinama čitaoca obuzme osjećaj jednog “déjà lu“ (već čitano). Skriboman prati kulturna zbivanja, da bi na njih mogao da „reagira“ i da bio „obaviješten“: u njemu odjekuju pomodni intelektualni trendovi; iz njega izbija presjek aktualnog duhovnog života, u kome je u stanju svako zlato da pretvori u olovo. I premda se u načelu bavi „teškim temama“, o kojima govori velikim i svečanim riječima – pri čemu često izgrađuje „svoj“ vokabular i sintaksu, ne samo zato što mu je gramatika strana, već i zato što se nada da će sam jezik iskazati više no što je on uopće mislio, iako za svaku nedaću svog mišljenja optužuje taj isti jezik, koji nije u stanju da iskaze njegove „misli“, odnosno „istinu“ – ovo škrabalo o svemu ima nešto reći, pošto ni o čemu nema stanovište, što naziva duhovnom otvorenošću i intelektualnom širinom. Zato on može da trabunja „u mašinu“, proglašavajući svoju nenadarenost i površnost za lakoću pisanja. Uz svu svoju poletnost i zanos, on nikada ne postaje pisac: on izigrava pisca, premda svoje igre vremenom prestaje biti svjestan. Njegova maska postaje on sam.

Andrić je negdje izjavio da se divi novinarima, dodavši, u maniru svog biranog i distancirajućeg cinizma, da su oni sposobni da mnogo pišu. U literarnoj hiperprodukciji, koja je slična svakoj drugoj serijskoj proizvodnji, moguće je čak ponuditi pouzdane upute kako treba pisati: postoje različite norme kojih se valja pridržavati i u literarnom radu. Iz uštogljenog pridržavanja određenih normi lako izraste shema, čijom je dosljednom primjenom moguće sigurno i brzo sačiniti svaki tekst. Ne jednom, a svaki put s razlogom, izvrgavani su ruglu razni stihoklepci i nebulozni tekstopisci. Ali, ma koliko je karikiranje ustaljenog praznoslovlja i nedopustive proizvoljnosti bilo žestoko, skribomanija je ipak do te mjere naplavila sve literarne oblasti da nije zaobišla ni ostrvce filozofske strogosti: u ovovremenoj navali autentičnih ignoranata, nekritičkih interpretatora koji ne interpretiraju već ponavljaju, i besramnih kompilatora koji bez najave porobljuju tuđe ideje, postaje moguće ocrtati jednu sve učestaliju recepturu čijom primjenom filozofski radnici zgotovljuju svoje umotvorine. Evo kako se na primjer može pripremiti filozofsko d-jelo:

Sastojci: Dvije do tri prisvojene ideje, razna sezonska literatura, citati, parafraze, napomene, pleonazmi, neologizmi, arhaizmi. Ostalo prema potrebi.

Priprema: odbaciti svaku aktivnost, pozivati se na vlastitu zauzetost, distancirati se od svega što nije od lične koristi, prezirati narod i društvo, sport, šah i veseli život kao takav.

Spravljanje: Najprije udariti jedan epohalan naslov, ali ga odmah demantirati podnaslovom. Odmah poslije mota na latinskom izvršiti sučeljavanje različitih stanovišta i kultura, oštro nagrditi evropsku filozofsku tradiciju u cjelini i dijelovima, vajkati se na vlastito vrijeme, napasti svaku teologiju, a posebno kršćansku, odbaciti misticizam i pozitivizam, dva-tri filozofa po izboru i neki noviji filozofski pravac, služeći se frazama kao su „on je promašio jer…; nije dosegnuo…; njegovi su pogledi uski zbog…; to stanovište je neodrživo pošto…“, ukazati da je Hegel recimo „dobro zapazio“, ali – eto – „nije shvatio da…“, čime se dokazuje kritičnost i intelektualna superiornost koju Hegel više ne može opovrgnuti, ali nipošto javno ne stavljati primjedbe prisutnim kolegama, koji su sudeći po novinskim recenzijama, nadmašili ne samo žive a pogotovo mrtve filozofe, nego i samu filozofiju. (Iste međutim kritizirati potajno i kao ljude i kao filozofe dokazujući da sve što vrijedi stoji u obrnutoj proporciji sa onim promašenim nikogovićem. Čim on kaže „smisao“ pokazati da je u pitanju besmisao, čim on da je pojam „otvoren“, nastojati da isti bude zatvoren). Zatim izvršiti „obrazovanje na očigled javnosti“, izvještavajući pučanstvo o vlastitoj lektiri, pri čemu uz prepričavanje pročitanog „svojim riječima“ treba navesti što je moguće više najnovijih knjiga i citirati iz njih isključivo na stranim jezicima, pogotovo ako su već prevedene, iz čega svako može zaključiti da pred sobom ima štivo superiorne sveznalice. Ukoliko ponešto treba i prevesti, onda to prevesti tako da prijevod, ako već nije sasvim nerazumljiv barem bude teži i zamršeniji od originalnog teksta.

Nipošto ne citirati žive kolege (bezrezervno se mogu poštovati samo preminuli) jer njihovo djelo ne ulazi u okrug „svjetskog duha“, a u slučaju da u tim knjižuljcima ima štogod lijepo i istinito, slobodno prisvojiti (duhovna kultura je narodno blago!). Prema gramatici se ponašati bezbrižno. Pisati velikim slovima imenice i svaku posebno proglasiti za kategoriju ili barem pojam. Ponekad izostaviti subjekt, a rečenicu tretirati kao slučajni red riječi. Redovno obrtati sintagme, kako bi „sve“ bilo obuhvaćeno, a pleonazmima ukrasiti praznine u dugim, kompliciranim rečenicama kojima je teško odrediti početak i kraj, a bome i sadržaj rečenice. Uz ovo obavezno ponešto natuknuti o nemoći i nedovoljnosti vlastitog jezika i neizostavno citirati Wittgensteina. Pošto je tekst učinjen dovoljno nerazgovjetnim, obavijestiti da takav stil zahtijeva „sama (ona u pitanju) stvar“, da je filozofija „teška“ i da nije „zabava“, već nešto sasvim suprotno. Iz istih razloga odbaciti i svaku duhovitost, jer su filozofi „ozbiljni na smrt“. U nedostatku vlastitih ideja prisvajati tuđe po slobodnom izboru. Omjer: jedna vlastita rečenica, tri tuđe, po mogućnosti kontradiktorne ideje, ili bolje: samo tri tuđe, čime se rizik svodi na minimum. Zato je najbolje nemati nikakav stav, ili ga barem sa pojavom svakog novog filozofskog pravca ili uvidom u novo djelo mijenjati. Gajiti nelogičnost i paradoks (što je uspostavljena veza pojmova nelogičnija, to je filozofija izvornija), a istu rečenicu obrtati više puta i u više navrata (uz svaki navrat priložiti broj žiro-računa). Ukoliko se ne teži demonstriranju znanja, iza koga se prikriva nedostatak dara, onda pisati slijedeći isključivo vlastito uvjerenje, „iz glave“, originalno, tj. neodgovorno. Ukoliko je pak u tekstu riječ o umjetnosti ili kakvoj estetičkoj temi, tekst rimovati, a u slučaju opredjeljenja za marksističku filozofiju pridjev marksistički učestalo upotrebljavati kao dekorativni element u svakoj prilici. Sve zajedno dovršiti nizom dilema i otvorenih pitanja. Djelo mora obilovati citatima, napomenama i brojem stranica. Ovaj polugotovi proizvod odmah iznijeti na uvid javnosti. Zatim biti dostojanstven i važan, blago zamišljen i, kao i svaki nedovoljno shvaćeni i slavljeni majstor svog posla, pomalo uvrijeđen.

Htjeli su nam podvaliti. Htjeli su nas uvjeriti da je neko to veći filozof što je lošiji pisac. Kao što autodidakt neprekidno gomila svoje iskaze uglavnom kaotičnom obrazovanošću, tako i nenadaren mislilac pretvara filozofiju u skup nesnosnih teškoća kojima se ima fascinirati laička publika. Nitko ne priča tako mnogo kao loš majstor, nitko kao diletant ne pravi od svega nepremostive teškoće. Skriboman uostalom nikada mnogo ni ne napiše, jer mnogo govori a malo kaže: njegove ispisane stranice su prazne. Postoji, doduše, i posebna vrsta potencijalnih skribomana koji rijetko sroče koji red, premda povazdan najavljuju neko epohalno djelo ili čak cijeli filozofski, svakako fundamentalni sistem, od čega srećom nikada ništa ne bude. Srećom, jer ako za štampanje svake knjige treba utrošiti jedno stablo, onda grafomani nisu samo duhovna napast, već i ekološka opasnost. Ali, čemu onda pohvala?

Najprije stoga što skriboman nikada nije bezvoljna ljenčina. Njegov silni zaludni trud obeshrabruje sve malodušne, bezvoljne početnike: skriboman na indirektan način dokazuje da literatura nije olaka zabava. Skriboman, nadalje, dokazuje sazrijevanje kulture kojoj pripada, premda je njegova značaj društvenog, a ne kulturnog porijekla. On je derivat prosvjećivanja i proizvod općeg porasta pismenosti, ljubitelj učenosti i često korisni znalac literature, izvrstan čitalac i neumorni suradnik revija za kulturu, umjetnost i sva druga pitanja, on je, napokon, pretpostavka za nastanak istinske literature, jer svojim entuzijazmom, ma i protiv svoje volje, otvara prostor budućim talentima, a svojim djelom pokazuje kako ne treba, što pisanje nije, što može poslužiti kao negativna poduka za svakog ozbiljnog stvaraoca. A tamo gdje opća prosvjećenost i kultura odmaknu u svom razvoju, skriboman gubi na značaju. I dok ga skromna tradicija još opravdava i podržava, u razmahanom duhovnom životu on biva naprosto prešućen i odbačen. Njegovoj maniji nema mjesta, jer je izrasla na račun slova. Opsjena koja vodi pravog pisca doduše nalikuje skribomanovoj, ali se nikada ne prikriva iza lažne licentia poētica i košmarnog „toka svijesti“, niti se iskazuje kao puki zbir ekshibicionizma, autoseksualnost i sujete. Skriboman, doduše, ima sve odlike pisca, osim što nije pisac. U njegovom nastojanju nema ničeg lošeg sve dok ne počne da uzurpira pravo drugog, sve dok ne počne da svoju upornost nameće kao agresivno samopotvrđivanje. Ali i tada skribomanija ostaje praznoslovlje; i samo ako nas prva navikava na ljudski glas, onda nas i druga navikava na literaturu, na riječ, što je u oba slučaja malo vjerojatno. Jer, kada se pisac upita o smislu pisanja, to doživljavamo kao iskaz njegove muke, dok se pred obiljem skribomanskih spisa upitujemo ima li pisanje ikakvog smisla, pošto oni nebrižno potvrđuju proizvoljnost, besmisao rečenog i nevažnost napisanog. Vođena izvanliterarnim porivima, skribomanija na koncu dokazuje nihilizam pisanja. A stvaranje je ono što se ovoj ništavnosti suprotstavlja, premda mu samom, ali na jedan ozbiljan način, destrukcija smisla pisanja nije strana.

neznase.ba