Siromaštvo nije sramota, nego nepravda

Solidarnost i siromaštvo počinju istim slovom – sasvim slučajno. Ili možda zato da nas slovo podsjeti na solidarnost kao točan način odgovora na siromaštvo.

Pišu: Ana i Otto Raffai

Jedan primjer solidarnosti koju su prepoznali svi koji su je doživjeli te ih je dirnula do suza je postupak nepoznatog mladića iz našeg susjedstva, iz Bosne.

On je, čekajući u redu u nekoj apoteci u Maglaju, čuo djeda kako moli da mu lijekove daju na dug, dok ne dođe penzija. Momak se raspitao koliko još ima takvih dugova u toj apoteci. Ukupno su iznosili 400 KM, što je jedna minimalna plaća u Bosni.

On je tu sumu platio.

Prije nekoliko dana obilježen je Međunarodni dan siromaha, te smo mogli slušati i čitati u medijima kako trebamo biti suosjećajni prema njima.

Nepoznati mladić iz Maglaja nije bio suosjećajan – on je bio voljan platiti cijenu svoje solidarnosti. A to je sasvim drugačije od malograđanski iskrivljenog shvaćanja da si dobar ako (ponekad) ”imaš srca” za siromašne, ako ”si malo pomisliš kak’ je to grozno”.

Ne dovodeći u sumnju dobru namjeru, ono što nam nedostaje u takvom pristupu je oštrina kritike ili cijena koju smo spremni platiti kako bismo zaista utjecali na dokidanje siromaštva, a ne samo sanirali lokalno siromaštvo radi umirenja svoje savjesti ili zadovoljenja estetskih potreba.

Jer ono je, kao što je pisala Simone Weil, nama ružna, neželjena smetnja u našim inače tako uređenim životima. Ono je sramota.

A siromaštvo nije sramota, nego nepravda.

Ne umanjujući odgovornost svake osobe za svoj život, pa tako i za svoje neuspjehe, podsjećamo na suodgovornost društva u ”proizvodnji” siromaštva.

Siromaštvo je nepravda: demokratska kapitalistička društva rado niječu nepravednost koja proizvodi siromaštvo pod izlikom da je borba za društvenu pravdu isto što i komunistička propaganda.

Tako umrtvljuju savjest, jer je nelagodno biti odgovoran u mreži strukturalnog nasilja. Ali nelagoda odgovornosti za društvenu nepravdu nam je potrebna da bismo djelovali.

Za nadu treba uložiti napor, piše Terry Eagleton, a mi smatramo da se radi o naporu da vidimo drugoga koji je u nevolji siromaštva i da djelujemo onako kako bismo željeli doživjeti da djeluju drugi da smo sami u toj nevolji.

Nije točno da je siromaštvo neiskorjenjivo; UN-ovi uspjesi u dekadama borbe protiv siromaštva svjedoče da se ono može pobijediti. Potrebno je otkazati poslušnost liberalnokapitalističkoj podvali da je siromaštvo usud nekih kojima ćemo mi, tako dobri i pošteni, ”pomagati” udjeljujući im mrvice i dalje se čvrsto protiveći strukturalnim promjenama kao komunističkoj prijetnji.

Dom Helder Camara, brazilski nadbiskup, je licemjerstvo tog stava izvrsno izrazio: ”Kada dajem hranu siromahu, kažu mi da sam svetac. Kada pitam zašto siromah nema hrane, kažu mi da sam komunist”.

Upravo to izlaganje nepravednom optuživanju kada pitamo glasno zašto je netko siromah je oblik solidarnosti, jer smo spremni platiti cijenu nelagode postavljajući opasna pitanja.

A ona su neophodna da bismo promijenili nepravedne strukture koje čvrsto drže poredak koji proizvodi siromaštvo.

Pogledajte samohrane majke – one su primjeri kako se proizvodi siromaštvo. Pogledajte ideje da je normalno da nemaš adekvatnu zdravstvenu uslugu ako nemaš novaca. Tako se proizvodi siromaštvo.

Pogledajte izbjeglice koje naviru do nas potjerane ratovima za koje smo odgovorni i mi, dio Europske unije. I tako se proizvodi siromaštvo. Svi nabrojani primjeri govore o strukturalnom nasilju, a tamo gdje su strukture u pitanju, cijelo društvo je u pitanju, svaki njegov član.

Možemo biti solidarni, danas i u našoj regiji. To pokazuje primjer s početka članka.

Ako ne zatomimo ljudskost koja nam nalaže da se prema svakom čovjeku odnosimo kao ravnopravnom u dostojanstvu, vidjet ćemo drugu osobu.

Ako ne zatvorimo oči tvrdeći da su si sami krivi ili da je dovoljna mrvica milodara kojom umirujemo savjest, onda smo već otvorili sebi put slobode djelovanja.

Naše djelovanje i treba biti opasno za strukture koje proizvode siromaštvo i treba nas stajati bilo ugleda, bilo novaca, a možda i zdravlja. Tek tada znamo da nenasilno djelujemo.

Za nas kršćane takvo je djelovanje identično pozivu koji čitamo u evanđelju: ”Što ste jednome od mojih najmanjih učinili, meni ste učinili”.

Kao što govori primjer s početka našeg teksta, postoje oko nas primjeri koji nas nadahnjuju i jačaju našu solidarnost i u ova naša postfaktična, mutna vremena. Nenasilje počinje onda kad smo spremni iskoraknuti iz svoje zone lagodnosti i platiti cijenu su-ljudskosti.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here