Sinkronizirani udar nepotizma, etničke demokracije i natruha fašizma

Od rata u BiH prošla je 21 godina. No, promijenilo se nije gotovo ništa. Zapravo, promijenilo se samo jedno – više se ne gine kako se ginulo a, ako i jeste, uzrok tome je prestao biti rat. Sve ostalo je, zapravo, isto – u ponečemu smo, ruku na srce, civilizacijskom sunovratu i bliže no tada. U prilog tome, uostalom, svjedoči i iskustvo tjedna iza nas.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Već desetak dana, recimo, moguće je pratiti zgražanja javnosti zbog demonstriranog nepotizma federalnog premijera – koji bosanskohercegovačkoj mladosti poručuje kako svoju budućnost treba tražiti u privatnom sektoru, a vlastitu kćerku uhljebi u državnoj službi. K tome, prvi čovjek državne agencije u koju se kćerka skrasi, uz to još i bez natječaja, njezino dovođenje tumači pravom koje mu daje zakon. No, ne objasni kako se u radni odnos može dovesti osobu koja je suvlasnik tri firme, u jednoj od njih i direktor – a vrla kćerka sve to jeste – jer se, ako je tako, radi o postupanju koje baš i nije dopušteno zakonima na koje se poziva.

Pritisak javnosti je, izgleda, u slučaju nepotizma federalnog premijera i dao nekakav rezultat. Ako ništa, kćerka, koja je i menadžer i tajkun u isto vrijeme, dala je otkaz u agenciji u koju je, zahvaljujući moćnom tati, dovedena. Ponavljam, ako ništa – jer, u demokratskom svijetu, na kojeg se esdeaov motor „velikih razvojnih iskoraka“ Federacije svaki drugi dan poziva, zbog toga se podnose i ostavke na izabrane funkcije. A nešto slično, barem za sada, gospodinu premijeru, dojam je, ni na kraj pameti.

Zbog toga mu se, doduše, i nema razloga specijalno prigovarati – jer, ostali iz vrha državne piramide za istu sramotu ni uhom nisu klepnuli, kamo li nešto slično Novaliću i učinili. Pritisak javnosti na federalnog premijera, naime, na svjetlost dana izvuče i sva druga uhljebljivanja sinova i kćeriju, pa i dalje rodbine bosanskohercegovačkih moćnika.

Svoje, kćeri i zetove primjerice, i to odavna već, uhljebi „prvi“ u Hrvata – a isto, k tome još u vremenu u kojem federalna vlada proglasi moratorij na zapošljavanja u državnim službama, učini i njegova pobočnica, zamjenica federalnog premijera. Puno drugačije, potom, postupali nisu ni drugi. Nepotizam je, recimo, stil života vrha i esdeaove političke piramide – koja je sinove i kćeri, kao i „zaštitnici“ Hrvata, smjestila na državne jasle, a najmoćniji u kamarilskoj vertikali čak i suprugu pogurao do Olimpa u oblasti u kojoj je i tako vedrila i oblačila. I svima zajedno nam objašnjava kako je to dobro za državu. Nepotizam je, na koncu, dominantan stil života i u Republici Srpskoj. Svoje su, u državnim službama i javnim poduzećima, uhljebili premijerka manjeg entiteta i njezini prvi suradnici, ali i svi ostali iz kruga najmoćnijeg čovjeka ovog dijela zemlje. I? Kakvi su učinci pritiska javnosti? Nikakvi. Kao da ih i nije bilo. Psi laju, karavana nastavlja istim gasom.

Ne vjerujem, istina, da se protiv nepotističke nemani vrijedi boriti i zakonima – posebice onakvima kakav, doduše samo za razinu Federacije, ovih dana predloži i jedan od zastupnika u federalnom parlamentu. Jer, civilizacijski je sunovrat također, barem što se mene tiče, da se građanima zakonom zabranjuje mogućnost zaposlenja, pa i u državnim službama i javnim poduzećima, samo zato što su im roditelji dio struktura državne vlasti.

Ali, da se puno intenzivnije mora raditi na razvijanju političke kulture koja će, sama za sebe, biti brana toj vrsti deformacija, to je istina. Zamislite da se građani zbog obznanjenog nepotizma nađu na ulicama – i da se ne povlače dok akter takva ponašanja ne odstupi. Siguran sam da bi nepotizma kao stila nestalo koliko preko noći. Ovako, zašto bi politički moćnici išta činili – jer, iskustvo ih uči da im nepotizam ne nanosi štetu. Naprotiv, gladan narod ih, koji zbog njih prekopava po kontejnerima ili završava po bijelu svijetu, sve snažnije izdiže u nebesa.

U tjednu iza nas se, potom, moglo svjedočiti i novim naletima etnodemokracije. Za raskrinkavanje jednog od njih je zaslužan zastupnik SDP-a u državnom parlamentu – koji predloži, a zastupnički dom, kojeg li čuda, usvoji odluku kojom se Vijeće ministara zadužuje da u roku od 90 dana pripremi i u proceduru proslijedi prijedlog ustavnih promjena kojima se osigurava potpuna i dosljedna provedba presude Evropskoga suda u predmetu Sejdić i Finci.
Nije me, priznajem, začudilo da su protiv inicijative bili zastupnici SNSD-a. Jer, potpora presudi Sejdić-Finci znači okretanje leđa Republici Srpskoj kao državi. A to je za njih isto što i suicid. Nakon toga ih, hoću reći, u političkoj vertikali ne bi ni bilo. No, šokiralo me da su protiv inicijative parlamentarca SDP-a bili i zastupnici HDZ budući da njihov lider ubire simpatije u međunarodnoj zajednici, ali i dobiva glasove na izborima baš na istrajnosti da se navedena presuda provede u djelo. Što se, mislio sam, sada događa? Nije li to prvi znak pukotina unutar ove partije – i prvi signal da Čović nije duga vijeka?

E, da bi do odgovora na to pitanje i došao morao sam se detaljnije informirati o razlozima, koji su u parlamentu navedeni kao uzrok protivljenja Čovićevih sljedbenika. A oni su, vjerovali ili ne, najzorniji pokazatelj stvarnog stanja ove zemlje. Hadezeovci su, pojasni šef njihova kluba u zastupničkom domu, protiv jer je dogovor o presudi Sejdić-Finci već postignut – izvan parlamenta razumije se. Što je dogovoreno nije rečeno, ali je svima dano do znanja da se odluke o sudbini BiH, pa i intervencijama u njezin ustav, ne donose tamo gdje bi trebale nego drugdje – po krčmama, nerijetko, po svemu sudeći, i u polupijanom stanju.

I ne samo to. Vjetar u leđa krčmarskim dogovorima, kako stvari stoje, dolazi i iz Ustavnog suda BiH. Vjerovao sam, priznajem, kako Dodik u svojim ocjenama ove institucije griješi – i da, zbog politike koju vodi, govori ono u što i sam ne vjeruje. Želio sam, najiskrenije, vjerovati kako je taj sud neovisan – i izvan domašaja bosanskohercegovačkih etnopolitika. Danas u to, međutim, više nisam siguran. I, što ne reći i to, sve bliže sam Dodikovu sudu kako je u Ustavnom sudu malo ili nimalo zaštite ustavnog poretka, a puno izvršavanja naloga kojekakvih punktova etnonacionalističkih ideologija.

Istina, za čvrst stav ću morati sačekati njegovu najnoviju odluku u vezi s apelacijom Čovićeva potrčka. No, ako je ona na fonu onoga što mediji objaviše, stav kojeg izrekoh ostati će i nakon čitanja navedene odluke. Jer, ako za nešto što je sam instalirao jučer, danas taj isti Ustavni sud kaže da nije u skladu s Ustavom, što reći osim da postupa po principu koji je drugdje dogovoren – i zbog kojega su zastupnici HDZ-a i glasovali protiv Bećirovićeve inicijative u državnomu parlamentu.

Prethodno, istina, ne znači kako sam počeo imati razumijevanja za ono što lider SNSD-a čini. Ne daj Bože. Jer, sve što taj poduzima sračunato je na destruiranje BiH kao države – pa i najnovija talasanja oko Dana RS-a. Ali kako, iako bih najradije to učinio, nakon onoga što uradi ovih dana, braniti i najnovije odluke Ustavnoga suda u vezi s provedenim referendumom u RS-u? I kako otkloniti mogućnost da on doista, kao što tvrdi Dodik, izvršava naloge iz nekih centara političke moći – jer, u slučaju Ljubićeve apelacije takvom se dojmu, da skratim, nije moguće oteti.

Što se, pak, Dodika tiče, ponoviti ću – čovjek je već odavna prešao crtu i politički korektnog i zakonom dopuštenog. Evo, recimo da mu u vezi s izvršavanjem političkih naloga u Ustavnom sudu i povjerujem – ali, kako mu zažmiriti nad dodjelom priznanja osuđenim ratnim zločincima? Jer, ta priznanja nisu dokaz samo nastavka ujdurme protiv države u koju su oni, koliko jučer, rafalno pucali. Naprotiv, ona su argument i tezama o fašistoidnosti politike koju današnji predsjednik RS-a personificira.

Pitanje je, međutim, bi li i Dodikove i Čovićeve ambicije bile takve kakve jesu da su drugačije poruke iz centrale „zaštitnika“ bošnjačkih interesa? Nedavno sam, recimo, pisao o sumanutoj odluci sarajevskog gradskog vijeća da turskom znanstveniku svjetskog glasa, i to samo zato što ga je islamistički Erdoganov režim proglasio teroristom, oduzme priznanje koje mu je samo mjesec dana prije toga dodijeljeno. Jer, takve odluke, pa tko god iza njih stajao, sarajevsku čaršiju samo prikazuju kao punkt Erdoganova neoosmanskoga proboja na Balkan.

Ako se u to, evo, koliko do jučer i moglo posumnjati, danas, nakon najnovijih mjera istog predznaka, svaka takva sumnja definitivno otpada. U momentu, naime, dok ovu analizu pišem, pročitah kako su s liste dobitnika priznanja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke skinuti đaci osvajači medalja na međunarodnim olimpijadama i takmičenjima, a na njihovim se mjestima našli drugi, prema postignutim uspjesima i po nekoliko kopalja lošiji. Zašto? Kako stvari stoje, samo zbog jedne „sitnice“ – jer su đaci domaćih obrazovnih institucija koje su od Erdoganova režima proglašene neprijateljima turske države.

I kako onda, ako je tako, najozbiljnije ne shvatiti upozorenje akademika Durakovića – izrečenog povodom sve učestalije arapske kupovine nekretnina u različitim dijelovima Federacije – da je stvaranje „muslimanije“ u ovom dijelu zemlje, zapravo, dio osmišljenog projekta kojim se slika o BiH, ili o jednom njezinu dijelu, želi stubokom izmijeniti.
I ne samo to. Kako, recimo, objasniti da je Dodik doseljavanje pola miliona Arapa najavljivao prije pune četiri godine? Otkuda mu informacije? Ne vjerujem, recimo, da ih je dobio iz arapskoga svijeta. A iz BiH – od, primjerice, svoga bošnjačkog partnera, onog što svako malo ide na poklanjanje najekstremnijim islamistima?

Što se mene tiče, takvo što je krajnje moguće. Kao što je moguće da su i sva talasanja, koja običan svijet svakodnevno tjeraju na povraćanje, među etnonacionalističkim glavešinama vrlo seriozno i dogovorena. Da je, da budem još jasniji, u kuhinjama etnolidera usuglašen, pa i zajednički osmišljen, i udar nepotizma i etničke demokracije, pa i, ako se već hoće, natruha fašizma.

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here