Sigurna kuća za imame

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao Mujo u Veliku Kladušu, pa otišao u MUP i dežurnom policajcu dao ličnu kartu, priznavši da je sedam puta nožem napao imama u Trnovi. “Kako sedam, bolan Mujo”, začudio se policajac, “kad je imam napadnut samo četiri puta?!” “Ma znam”, odgovorio Mujo, “ja samo navratio da se prijavim.”

Piše: Boris Dežulović

Četvrti put u posljednja dva i pol mjeseca, čuli ste za taj slučaj, napadnut je u selu Trnovi kraj Velike Kladuše imam Selvedin Beganović. Sva četiri puta nesretni je imam napadnut u krugu svoje džamije, sva četiri puta nepoznati ga je počinitelj napao nožem, i sva četiri puta glasnogovornik MUP-a Unsko-sanskog kantona svečano je objavio da je policija obavila uviđaj, da je istraga u toku i da će javnost biti obaviještena o rezultatima. Ja sam, majke mi, očekivao da na kraju kaže kako policija ne isključuje mogućnost da su ova četiri napada nekako povezana.

Sve što kažu o policajcima, malo kažu. Već prvi put kad je imam iz Trnove uboden nožem, nije ih bilo mnogo što su mislili da je to i posljednji: efendija se bio javno suprotstavio mobilizaciji regruta za Islamsku državu u Bosni i Hercegovini, a u toj Islamskoj državi ne bave se samo rekreativnim rezbarenjem. Drugi put kad je napadnut, svatko je razuman barem krajičkom uma pomislio kako napadači imaju ambiciju da mu ozbiljnije naude. Kad je napadnut i treći put, još samo bosanskohercegovačkoj policiji ništa nije bilo sumnjivo.

Ili je to, ili oni, jebiga, nemaju toliko ljudi i sredstava da osiguraju policijsku zaštitu svakom čovjeku kojega tri puta u dva mjeseca napadnu maskirani napadači s noževima. Ili su pak zaključili – to im je vjerojatno zvučalo najuvjerljivije – kako je organizam efendije Beganovića razvio prirodni imunitet na ubodne rane od oštrih predmeta. Što god da jest, u policiji u Kladuši, kažu, već su bili dali štampati tipske obrasce za izvještaje s uviđaja o napadu nepoznatih počinitelja nožem na imama Selvedina Beganovića u Trnovi – prazna su polja ostavili samo za datum i potpis dežurnog – ali stalna zaštita za efendiju i dalje im nije padala na pamet.

Mogu stoga dosta plastično zamisliti šok i nevjericu kad su u MUP-u čuli da je imam u Trnovi napadnut i četvrti put.

– Nožem?! Imama iz Trnova?! – zaprepašteno je ponovio šef policije.

– Aha – odgovorio je dežurni. – Zamislite.

– Suncetijebem, kakva slučajnost! – vrtio je glavom šef. – Realno, kolike su šanse da istog čovjeka u dva i po mjeseca četiri puta napadnu nožem?

– I ja kažem – odgovorio je dežurni. – Bogami bi efendija trebo igrat TV Bingo.

Sve što, rekoh, kažu o policajcima, malo kažu. Doduše, ne kažem, postoji i drugo od ukupno dva objašnjenja za tu neobičnu pojavu – tu, naime, da je policija zlosretnom imamu zaštitu obećala tek nakon četvrtog napada – ali slutim da bi se u policiji radije vratili na prvo. Isto bi objašnjenje, recimo, rado potpisali i u Islamskoj zajednici.

Imam Selvedin Beganović, naime, ne govori ništa drugo – niti to što govori ne govori išta drugačije – doli ono što je i službeni, papirnati stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i samoga njenoga reisa. Jedina je razlika što je imam iz Trnove zbog toga četiri puta napadnut nožem. I što na to kažu u Islamskoj zajednici? Jesu li se javili kakvim gromoglasnim saopćenjem, jesu li pozvali džemate na podršku i pomoć za brata u Trnovi, jesu li organizirali u Zetri nekakav koncert ilahija i kasida s jasnom porukom neprijateljima islama? Ne, ni riječi! Da su efendiju Beganovića samo jednom nožem napali u Zvorniku ili Livnu, već bi se Ujedinjeni narodi tresli od vulkanskog gnjeva Rijaseta Islamske zajednice u BiH, a kraj Velike Kladuše napalo ga četiri puta, i ništa.

Doduše, ne kažem, postoji i drugo od ukupno dva objašnjenja za tu neobičnu pojavu – tu, naime, da Islamska zajednica BiH šuti o četvorostrukom pokušaju ubojstva jednog svog službenika – ali ako ga i ima, ako je postojala i najmanja sumnja da nije riječ o džihadistima, već nečem mnogo banalnijem, svaka je otklonjena viješću kako u Bihaćkom muftijstvu, čuli ste za to, ozbiljno razmišljaju o prekomandi efendije Selvedina Beganovića na sigurno, u neki džemat u – Republici Srpskoj.

Sedam dana smijao sam se na tu vijest. Dobro, vijest je jučerašnja, prošla su tek dva dana, ali – shvatili ste – samo sam navratio da zapišem. Priznajte: nije li historija čista zajebancija? Na kraju, eto, islam je u Bosni i Hercegovini doživio da mu se hodže i imami od noža sklanjaju u Republiku Srpsku! Grotesknije i okrutnije šale povijest još nije ispisala: to, priznat ćete, ni MUP-u Unsko-sanskog kantona ne bi palo na pamet.

Ja, recimo, tri-četiri puta u tekstovima napadnem licemjerne islamske vjerske vođe, pa grmi Bosna, pišu se priopćenja, tužbe i fetve, svrstava me se u krvožedne četnike i šalje u Republiku Srpsku, gdje mi je i mjesto, a kad tip kraj Kladuše imama tri-četiri puta napadne nožem, Islamska zajednica šuti i u Srpsku šalje – efendiju.

Svakako, u Republici Srpskoj imam Beganović će biti miran, spokojan i siguran, sigurna je to kuća za imame, tamo skoro da nema ni muslimana, a kamoli bradatih selefija. Paze stoga Srbi na svakoga svoga imama, to da netko nožem nasrne na njega, posve je nezamisliva stvar – posljednji takav slučaj u Srpskoj je zabilježen prije dvadeset godina.

A ako se u budućnosti, gluho bilo, i dogodi takav slučaj, nije pametno vjerovati da će Islamska zajednica u BiH i tada šutjeti. “Muftijsko vijeće pod predsjedanjem reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića najoštrije osuđuje sedmi napad na imama Selvedina Beganovića”, pisat će u saopćenju za medije iz sjedišta Rijaseta Islamske zajednice u Širokom Brijegu.

Oslobođenje