Sekvencionirali smo genom, izliječili rak, ali još ne znamo je li ustaški pozdrav OK

Četiri najblistavija uma našega vremena, bez konkurencije najpametniji ljudi koji žive na zemaljskoj kugli, jedan Amerikanac, jedan Rus, jedna Francuskinja i jedan Hrvat, nedavno su uz odličan kozji sir i polusuho bijelo vino na jednom primanju u Kopenhagenu razgovarali o svojim recentnim znanstvenim postignućima.

Piše: Ante Tomić

Amerikanac, fizičar sa Sveučilišta Stanford, krupan i bradat, u havajskoj košulji iz koje je izvirivao dlakavi stomak, razmetao se otkrivanjem gravitacijskih valova od signala dviju crnih rupa veličine dvadeset devet i trideset šest solarnih masa, koje se spajaju na jedan cijele tri milijarde svjetlosnih godina od nas.

“Signal je došao iz južne hemisfere, ugrubo u smjeru Magellanskih oblaka”, objašnjavao je on, dok se francuska genetičarka sažaljivo osmjehivala matematičaru Rusu, ispijenom i blijedom čudaku koji živi u na uralskoj osami stotinama kilometara od najbližeg naselja, u planinskoj brvnari bez električne struje i tekuće vode, iako je nedavno osvojio milijun dolara za rješenje čuvenog matematičkog problema iz osamnaestog stoljeća.

“Skupina racionalnih točaka na eliptičnoj krivulji ima konačnu osnovu. To znači da za svaku eliptičnu krivulju postoji konačan podskup racionalnih točaka na krivulji, od kojeg se mogu generirati sve daljnje racionalne točke”, meketao je Rus uzbuđeno, dok je Hrvat iza njegovih leđa kolutao očima Amerikancu, Amerikanac glumio da zijeva, a Francuskinja gledala čas jednoga, čas drugoga i jedva se obuzdavala da ne prasne u hihot. Međutim, podsmijeh nešto kasnije nije ni nju zaobišao.

“Sekvencionirali smo genom karcinoma mokraćnog mjehura i otkrili mutacije u dva gena, TSC1 i NF2…”, opisivala je niska, debeljuškasta profesorica sa Sorbonne svojim jedva razumljivim engleskim, a Amerikanac je vragolasto namignuo Rusu, koji je krišom stavio u usta dva prsta, tobože kao cijev pištolja, i opalio.

Ohole i samodopadne znanstvene zvijezde vidljivo su se dosađivale kada bi kolege govorili. Nisu se gotovo ni trudili sakriti kako drže komično bezvrijednim, upravo preziru trud drugoga. Sve dok nije došao red na Hrvata. On je skromno rekao:

“Mislim da smo blizu otkrića je li u redu pozdravljati sa ‘za dom spremni’.”

U tome času svi su, i fizičar i matematičar i genetičarka, svečano zašutjeli. Amerikanac je bez riječi podigao čašu, Rus se skrušeno poklonio našem zemljaku, a Francuskinja ga zažarenih očiju pogledala, žaleći da je odnedavno zašla u menopauzu i da je taj očaravajući, intelektualno superiorni mužjak ne može oploditi.

Zaista, pozdrav “za dom spremni” najveća je zagonetka čovječanstva. Nešto što ni najumniji među nama ne mogu dokučiti. Misterija koja pregrijava naš živčani sustav. Razmišljate li predugo o pozdravu “za dom spremni”, nemojte se prepasti ako iznenada u glavi začujete klokot zakuhanog mozga. Kad se to dogodi, brzo u kupaonici smočite hladnom vodom jedan ručnik i stavite ga na tjeme.

Premijer Andrej Plenković još je koncem prošle godine osnovao povjerenstvo za pozdrav “za dom spremni”, brižljivo izabrao nekolicinu njih, kojima ne nedostaje ni mudrosti ni smionosti da se suoče s opasnim izazovom i sve otad, evo, više od pola godine oni vijećaju o pitanju svih pitanja, većemu i od nastanka svemira, i od Božjeg postojanja i od smisla čovjekove egzistencije. Članovi ovoga stručnog tijela gledaju se napeto preko stola, grozničavo mnijući je li se smije ili ne smije na stadionu vikati “za dom spremni”, a kad ustanu lagano im se zamanta pa se moraju uhvatiti za zid. Njihovo intenzivno dumanje još nije urodilo plodom i, kako se čini, neće prije jeseni 2022. godine.

Užasna je to nedoumica, premda nije sasvim jasno kad, zašto i kako se pojavila? Otkud nam je došlo da se pozdravljamo na način hrvatskih fašista otprije sedamdeset godina? Šta tu točno zbunjuje Andreja Plenkovića? Utemeljitelj države Franjo Tuđman, koji je među domoljubima i danas neupitni autoritet u svemu vezanom na hrvatsku zemlju, narod, ekonomiju, povijest, jezik, književnost i nogomet, nije imao nikakve sumnje kako je štetno i glupo. Na internetu se da naći kratki isječak jedne emisije Romana Bolkovića iz 1992. godine, gdje prvog hrvatskog predsjednika i žaloste i ljute hosovaci što “nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata”. Franju Tuđmana su oni što viču “za dom spremni” živcirali možda i gore od četnika. Ako je koji nacionalistički fanatik s uzdignutom rukom urlao “za dom spremni”, njemu, po Tuđmanovu mišljenju, zaista nije bilo stalo do Hrvatske. Što se otad promijenilo? Koja su povijesna otkrića u posljednjih dvadeset pet godina pokolebala Tuđmanova nasljednika Plenkovića? Zbog čega je on oprezniji da je okupio povjerenstvo da mu pomogne izaći na kraj s ustašama i ustaškim pozdravima?

Meni se stvar čini dosta jasna. Tuđman je s razlogom negodovao zbog branitelja u crnim uniformama, ali tu nije bilo pomoći jer su dio njih naprosto bili glupi. Nije to možda lijepo čuti, ali nije, ako pažljivije razmislite, ni sasvim neočekivano. Naprotiv, statistički je neizbježno. Ako je u Registru branitelja petsto tisuća ljudi, nisu svih petsto tisuća pametni. Ni u jednome narodu, pa ni ako je rijetko bistar i prosvijećen kao ovaj naš hrvatski, ne možete okupiti pola milijuna genija.

Našlo se među braniteljima, prirodno, Bogu hvala, i nekoliko tisuća retardiranih da viču “za dom spremni”. Kao što je zacijelo bilo i lopova, i psihopatskih zločinaca, i narkomana, i kojekakvih još osoba s kojima biste se teško u svemu složili. Nema nikakvog razloga da se sa svima danas bez ostatka, jedan kroz jedan identificirate. Dijelu njih možete biti zahvalni da su oslobodili domovinu, a dio njih opet zaslužuje samo jedno jednostavno, toplo, ljudsko: “Odjebi.”

Jutarnji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here