Šav na čarapi

Ima pametnih ljudi koji vele da nema ozbiljnog društva ako se u medijskom sektoru ne razlikuju ozbiljne novine i tabloidi.

Autor Muharem Bazdulj

U društvu u kojem postoje ozbiljne novine, još uvijek postoji kakav-takav interes za praktičnu aksiologiju. Interesantno je, međutim, kako su štampani mediji i radio praktično jedini u kojima “žanrovski” još uvijek postoji mogućnost ozbiljnosti. Televizija i internet su pak klasičan primjer ovaploćenja onog paradigmatskog postmodernističkog slogana “anything goes”. Tako je, recimo, prije nekoliko nedjelja smrt pop-pjevača Georga Michaela bila glavna vijest čak i za centralne informativne emisije javnih servisa. Da se razumijemo, on je bio odličan pjevač i to nije bila vijest za ignorisanje, ali u vrijeme rijetko viđenih planetarnih političkih turbulencija to teško može biti najvažnija vijest iz perspektive idealtipskog ozbiljnog medija. Ipak, televizija je još mila majka za internet na kojem većina portala kao da pokušava imitirati newsfeed nekog random korisnika društvenih mreža. Vijest o ratnim tragedijama u Siriji tu se direktno naslanja na vijest o ovoj ili onoj starleti kojoj su u televizijskom programu “sijevnule” grudi ili gaćice.

Zamislim ja tako da se u ovoj kolumni pozabavim posjetom Mirka Šarovića i Rasima Ljajića Saudijskoj Arabiji, kad ono, a na jednom popularnom temeljno informativnom portalu, odmah do ove vijesti stoji članak iz čijeg podnaslova saznajemo da je pjevač Stefan Đurić Rasta muziku Đorđa Balaševića nazvao dosadnom, a da mu je “Panonski mornar” odgovorio u svom stilu. Da bismo saznali šta mu je tačno “Panonski mornar” odgovorio, treba kliknuti i otvoriti članak, a ja baš i nemam namjeru da budem “korisni idiot” kvaziurednika opsjednutih takozvanom klikabilnošću. Meni je Balašević drag, koliko god među “kul ekipom” to bilo nepopularno i bolji je pjesnik od mase antologiziranih smarača, a svi oni koji ga zbog nekolicine rečenica napisanih u knjizi umjetničke proze nazivaju nacionalistom i ksenofobom neka prvo višestruko zapljunu Stipu Mesića višestrukog relativizatora zločinačke NDH pa onda eventualno možemo da pričamo.

Ako ova bizarna eklektičnost informativnih internet-portala ima ikakve koristi, ona je u prizivanju neočekivanih asocijacija pa me susjednost Šarovića i Ljajića među Saudijcima i Balaševićeve polemike s nekakvim mladim starletanom navodi da počnem da pjevušim kako hoću jednu malu garavu, crnu kao braća Arapi, da joj krene šav na čarapi kad je poljubim. Naime, vijest o Šaroviću i Ljajiću glasi ovako: “Ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije Rasim Ljajić i ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović predvode političko-privredne delegacije Srbije i BiH u dvodnevnoj posjeti Saudijskoj Arabiji. Posjeta je uslijedila na poziv princa Saudijske Arabije Sultana bin Salmana bin Abdulaziza Al Sauda, koji je ujedno i predsjednik Državne komisije za turizam i kulturnu baštinu te zemlje. Osim susreta sa princom, Ljajić i Šarović sastaju se i sa saudijskim ministrom poljoprivrede, vodoprivrede i životne sredine Abdurahmanom Abdulom Mosenom Al Fadilom, ministrom trgovine i investicija Mahidom bin Abdulahom Al Kasabijem i ministrom građevinarstva i stanogradnje Madžedom bin Abdulahom Al Hogaijem. Dio programa posjete je i Poslovni forum na kome, osim privrednika iz Srbije i BiH, učestvuje i više od 20 saudijskih kompanija, među kojima je i najveća poljoprivredna kompanija u toj zemlji Salik, kao i predstavnici državnog investicionog fonda Sagia.”

U vrijeme ponovnog dizanja takozvanih regionalnih tenzija, lijepo je kad ministri iz dvije susjedne zemlje odlaze zajedno u misiju čiji je cilj privredni progres. Neki moralistički čistunac je već spreman na solilokvij o Saudijskoj Arabiji kao nedemokratskoj satrapiji u kojoj žene i nemuslimani nemaju ni elementarna ljudska prava, ali ako Sjedinjene Američke Države mogu da posluju sa Saudijcima, zašto bi Bosna i Srbija umirale u (moralnoj) ljepoti. Na nivou simbolike, a usred “etničkih vremena” (Dušan Kecmanović), ima nečeg pozitivnog i u tome da Mirko Šarović, etnički Srbin, ide u Saudijsku Arabiju kao predstavnik Bosne i Hercegovine, a Rasim Ljajić, etnički Bošnjak, kao predstavnik Srbije.

Što prije shvatimo da se ethnos ne može identifikovati sa demosom, prije ćemo svi zajedno izići iz ove zajedničke ludačke košulje. Onomad je Tito govorio da su granice jugoslovenskih republika kao žilice u mermeru, nešto što kamen čini čvršćim. Naša zajednička nesreća je počela time što smo krenuli u podebljavanje granica u doba kad ih je ostatak Evrope brisao. Nema više Jugoslavije i ne treba uzalud prizivati žilice u mramoru, ali treba težiti omekšavanju granica. Neka granice budu kao šav na (ženskoj) čarapi, nešto što priziva “vječnog Erosa” (Sigmund Freud), suprotnost Thanatosa, onog drugog iz para “nebeskih sila”, nosioca nagona agresije i (samo)uništenja. Taj cilj se ne postiže bombastičnom retorikom niti busanjem u patriotska prsa. Ka njemu nas vodi logika običnog svakodnevnog života. S jedne strane je to diplomatska misija u svrhu privlačenja poslovičnih stranih investicija, s druge strane sve čime se smanjuje buka i bijes ratnih huškača i onih koji za ratom žude da bi se ponovo divili sebi samima kao moralnim vertikalama. Nekog lože vojničke cokule, a nekog šav na čarapi. Nije svejedno.

Oslobođenje

Nema komentara

Komentiraj