Sanjao sam

U pustinji samoću ne moram tražiti, njezin sam dio. Nisam ni sam sa sobom, to bi opet bio romantičan, zapadni oblik samoće. Ne, pustinja je za mene najčišći, najljepši, najsvjetliji, najjači oblik odsutnosti.

Piše: Jean Baudrillard

Moj je san pustinja, fantazija koja me već dugo prati. Taj me san odvodi u drugi svijet, koji usprkos tomu mogu geografski prispodobiti: u američki Zapad, u Kaliforniju. Američke su pustinje te koje se najviše približavaju mojoj čežnji, predodžbi putovanja oslobođena od svega. Čeznem za tim da se oslobodim svih odgovornosti i obveza. Pustinje o kojima snivam mogu biti neizmjerne ljepote, ali meni je ponajprije do te stratosferske praznine. Do stanja u kojem se može dogoditi sve, ali ne događa se baš ništa.

Krajolik koji se pojavljuje pred mojim očima potpuno je suh, gotovo sterilan, može se sastojati od bizarnih kanjonskih formacija ili beskonačne pustoši bez posebnih osobina. Presudno je svjetlo. Ono je statično, vječno. Američke su pustinje neodvojivo povezane s tim svjetlom i gotovo su bez ljudi. Ako tamo ipak susretnemo ljudsko biće, ono djeluje nerealno i postaje sastavnim dijelom te obuhvatne hiperrealnosti pustinje. Ondje doista imamo gringo-osjećaj, postajemo svjesni da nismo više od malešna epifenomena na rubu beskonačne vremenske dubine.

U pustinji sam katkada pješačio, na primjer u velikoj slanoj pustinji Salt Lake Citya. Ali obično se tom prostoru može prilagoditi samo autom. Vozilom se prevaljuje put od tisuće kilometara, svejedno u kojem smjeru. Oduševljava me neizmjerljivost toga prostora. Slična je nekoj drogi, nekom obliku ekstaze. Doživljaj te prostranosti za mene je veoma čvrsto povezan s fotografijom, jer se moj fotografski interes zapravo probudio tek zahvaljujući pustinji. U pustinji sam uvijek i pisao, u bilježnice. Bilježnice, fotografija, auto, prostranost — sve to vidim kao neku vrstu prascene.

Poslije sam taj san prenio na gradove, jer se ponekad i u urbanom prostoru može pojaviti ta oslobađajuća vrsta putovanja. Velike gradove poput New Yorka doživljavam i kao pustinje, vertikalne pustinje. Oni mogu biti ekstremno zgusnuti i nastanjeni, ali iza toga osjećam prazninu prascene.

Pustinja za mene, dakle, nije samo san, čežnja, nego stalni protukoncept, nešto što se suprotstavlja pojavnoj slici stvari. Tako sam uvijek iznova tražio to stanje i bio privučen od najrazličitijih pustinja. Na taj sam način susreo i posve druge vrste prostranosti. Dramatične, intenzivne pustinje kao u Sudanu i Jemenu, arhajske krajolike u kojima žive ljudi i u kojima još postoji kultura. Život je ondje nezamislivo težak i za mene su bića čiji se putovi ondje križaju uvijek imala nešto fantomsko. Imam silno poštovanje spram četiri tisuće starih kultura na čije se tragove ondje nalijeće, kultura koje imaju nešto gigantsko, u svojoj mudrosti beskrajno nadmoćno. One su mogle nestati, ali njihovi su znakovi još tu. One imaju takvu moć da se njima možemo osjećati razapeti, poput uboga suvremenika koji je u potpunosti deteritorijaliziran. U tim se pustinjama sureću skriveni objekti, izgubljeni hramovi i piramide, građevine na kraju gotovo nestala pjeskovitog obzora. Ali s tim otkrićima odjednom se opet nalazimo u vremenu, postoji temporalna struktura koja u američkim pustinjama, u Nevadi primjerice, u potpunosti nedostaje.

Američke pustinje čista su geologija, u arapskim se pustinjama nasuprot tome nalazimo u dubinama civilizacije. Naklonjeniji sam oduvijek bio anonimnim, bezličnim američkim pustinjama. U nekultiviranosti nalazim protutežu europskoj civilizaciji, potpuno oslobođenje od te silno prepunjene Europe, pune kulturnih i socijalnih referencija, pune povijesti i pune krajolika. U snu o pustinji uspijevam iza sebe ostaviti sve komplikacije kulture. Zanimljivo je da s pustinjom povezujem samo pozitivno i da je nikada nisam vidio kao prijetnju. Postoji jasno predodžba o tome da se možemo izgubiti, nestati, ali to je upravo dio snovite igre u kojoj je riječ o nestajanju. Nestaje se iz vremena jer sve djeluje tako kao da postoji još od vječnosti. Pritom je zasigurno riječ i o znatiželji kako bi svijet izgledao kada na njemu više ne bi bilo nas samih. Proživljava se vlastita odsutnost. To je stanje ili tu igru u srcu civilizacije, unutar zahtjeva svakodnevice, veoma teško stvoriti. Samoća ili mjesta za uzmicanje tu uvijek imaju nešto više ili manje umjetno. Možemo primjerice nestati u tome što pišemo, u televiziji ili u računalu. Nasuprot tome, u pustinji samoću ne moram tek tražiti, njezin sam dio. Nisam ni sam sa sobom, to bi opet bio romantičan, zapadni oblik samoće. Ne, pustinja je za mene najčišći, najljepši, najsvjetliji, najjači oblik odsutnosti. Upravo o tome na kraju i jest riječ kod fotografije: nestajemo kao subjekt iza objektiva. Samo su još stvari ovdje.

Svijet bez vlastitoga Ja, to bi mogao biti i svijet bez ljudskoga roda. Svijet prije negoli su na njega stupili ljudi. Ili nakon što su s njega opet nestali. U mojoj fantaziji pustinja je slutnja jednog planeta koji više nije nastanjen ljudima. Pritom je, dakako, riječ i o tome da se izbjegne obveza da uvijek budemo ovdje i prisutni, da uvijek moramo biti identificirani. Oslobođenje od drugih, koji su ponekad samo teret u životu. U pustinji sam ovdje, ali nema nikoga tko me gleda, nema zrcala. Stoga nemam ni slike o sebi i na kraju sam oslobođen sama sebe.

Preveo Srećko Horvat

Gledišta