Sanjao sam Mešu, Sergeja i Milorada Dodika

Utorak, 03.03.2015.

Nitko ne poznaje sve nijanse samoće. Ona je u, iznad i oko usamljenosti. Samoća je prirodno čovjekovo stanje. Ili je to postala.

Piše: Marko Tomaš

Danas, kad smo svi postali beskućnici, kad nemamo doma, utočišta, jer smo neprekidno uštekani u svjetska zbivanja preko raznih uređaja, samoća poprima čudovišno velike razmjere. Nadrasta američke nebodere, zamračuje nebo i baca sjenu na svjetsko more.

Puno sam vremena posvetio marljivo istražujući samoću. Namjerno sam joj se bacao u zagrljaj. Ali što putovanje dulje traje meni se čini da je poznajem sve slabije. Uvijek pred mene stane njezino nikad viđeno lice, neki novi bljesak, titraj, procvjeta tamo gdje je nikad nisam primijetio, useli se u oči prijatelja ili nekog nepoznatog prolaznika i otuda mi se zlobno ruga.

Srijeda, 04.03.2015.

Jedna od najčudnijih naslijednih stvari je običaj da čovjek zadrijema, odspava sat dva poslije ručka. Djedove maksime da i „car legne dok se ručak slegne“ držimo se skoro svi u obitelji. Ja, recimo, čim ručam skoro da se onesvijestim, oči se same sklapaju i direktno se složim u postelju. Ne mora to biti dugačko spavanje, dovoljno je i 15 minuta, pola sata drijemeža, ležanja zatvorenih očiju da ponovno postanem funkcionalan. Rijetko kad stvarno spavam, a još rjeđe se sjećam popodnevnih snova.

No, danas sam usnio prilično čudan san. Nedavno je objavljena knjiga pjesama mog prijatelja Meše. U ovom snu organizirali smo mu promociju knjige u Grazu. Na promociji se, vrag bi ga znao kako, al’ glava je luda, pogotovo moja, pojavio Milorad Dodik koji je nakon promocije došao osobno čestitati autoru. Meša se tu naljuti na mene potpuno uvjeren da sam ja pozvao Dodika na promociju samo kako bih njega zajebavao. Iskreno, nije da ja to ne bih napravio, kad bih ikako mogao, prijatelji uglavnom i služe za to da zbijaju šale na tvoj račun, ali to nije bio kraj sna.

Nakon što me Meša demonstrativno poslao u neku stvar i otišao, ja sam u društvu glumca Sergeja Trifunovića i nekog neidentificiranog starca odlučio da dignem revoluciju. Uzeli smo sva trojica nekakve motke, batine i krenuli trčati ulicama Graza dižući nesnosnu galamu u kojoj se nije moglo razaznati što govorimo. Nakon nekoliko stotina metara zastali smo, pogledali se i netko je, ne mogu se sad sjetiti tko od nas trojice, zapitao: a protiv koga mi ovo?

Četvrtak, 05.03.2015.

Napolju, ispred mog prozora odvija se borba zime i proljeća. Svjetlost se mijenja iz sata u sat kao da proljeće pretrčava preko neprijateljskog teritorija. U tom trku za sobom ostavi neki trag, hrpicu bijelog cvijeća ili zametke lišća. Postupak se ponavlja do konačne pobjede.

Petak, 06.03.2015.

Neću ništa novo reći kada kažem da su sve javne kulturne ustanove u Mostaru pod izravnom partijskom kontrolom. Tako je i popularna Kosača pod kontrolom i direktnom upravom HDZ – a. U toj je Kosači, pod tom i takvom upravom, organizirana izložba glasovitog kipara, vjerojatno jednog od najvećih s ovih prostora, Vojina Bakića. I to je za svaku pohvalu.

No, ono što je u tom činu sramotno i krajnje licemjerno jeste činjenica da se Kosača nalazi jedva 200injak metara od zapuštenog Bogdanovićevog Partizanskog groblja. Ako znamo sudbinu dobrog dijela Bakićevih djela ne trebam posebno podvlačiti zašto to smatram licemjernim.

Upravo je HDZ – ovski mozak rušio Bakićeve skulpture i spomenike. Baš kao što je i devastirao i u zapuštenom stanju drži Bogdanovićevu mostarsku nekropolu. Taj je mozak, taj priprosti mehanizam, zloban i licemjeran, našao za shodno organizirati izložbu umjetnika kojeg zaslugom upravo tog HDZ – ovskog genija, recimo, uopće nema u školskim kurikulumima.

Nisu Bakićeva djela doživjela svoju strašnu sudbinu samo u paklu devedesetih. Poprsje Ivana Gorana Kovačića u Karlovcu je devastirano 2004. godine. Žalosnoj sudbini Bakićevih djela tako nema kraja. Kao što se ne nazire ni kraj žalosne sudbine Bogdanovićevog Partizanskog groblja.

Čudno je da su se djela te dvojice velikana djelomice zaslugom HDZ – a srela u Mostaru. Ako je to nekim slučajem signal neke promjene, nekog povijesnog zaokreta, prvi ću progutati svoje riječi i posuti se istim pepelom kojim bi se trebali posuti ideolozi raznoraznih svinjarija kojima smo izloženi svakodnevno. Da vjerujem u inteligenciju tih ljudi mislio bih da me netko dobro zajebava. To da nas se sve drži za obične budale nije upitno.

Subota, 07.03.2015.

U američkoj saveznoj državi Georgiji policija je privela uzgajivače bamje. Ogroman novac je potrošen za policijski zračni nadzor terena kako bi se locirali zasadi marihuane, a veseli su putnici policijskih helikoptera poslali svoje kolege da hapse unezvjerene farmere koji uzgajaju bamju. Kažu da ih je bamja iz zraka podsjećala na marihuanu. Užasno me je zabavila ova trivijalna vijest. Jebiga, ja volim bamju, jako, a počeo sam je voliti baš negdje u periodu kad sam prestao voliti marihuanu. Ono što vlastima u Georgiji nije bilo zabavno jeste činjenica da su potrošili ogromna novčana sredstva na akciju u kojoj su pravdi priveli uzgajivače opojne biljke bamje.

Nedjelja, 08.03.2015.

Ja sam, naime, u proteklih mjesec dana stanovnik jedne razvijene, civilizirane zemlje. Prije nekih desetak dana, dok sam boravio u Beču, pitao sam prijatelja koja su prosječna primanja u Austriji. On nije znao taj podatak na pamet baš kao što ljudi u zemljama u kojima sve funkcionira i ne znaju takve podatke pa ni tko je premijer države isl., ali zato u takvim trenucima imamo sveznajući google.

Prva stvar koja je bila zanimljiva jeste to da je pretraživač izbacio zasebne podatke o prosječnim primanjima žena i muškaraca. Drugi zanimljiv podatak jeste da u jednoj civiliziranoj državi muškarci imaju veća prosječna primanja za cijelih 800 eura. Stvar je jednostavna – svi smo svugdje jednaki, samo su neki jednakiji od drugih.

Ponedjeljak, 09.03.2015.

Svaki dan odem u dugačku šetnju. Kroz cijeli grad uz rijeku Muru se pruža trim staza. Mura nema boju poput Neretve, ali čini da se osjećam domaćim više nego bilo što drugo u ovom gradu. Svaka rijeka je hram. Božje mjesto. Snaga rijeka je uznemirujuća i smirujuća u isto vrijeme. Meni ne treba misao o kozmosu kako bih shvatio koliko sam sitan. Dovoljno je da pogledam rijeku, da prošetam uz nju, da osluhnem kako se valja preko stijenja.

zurnal.info