Samoponižavanje

Kada je prije nekoliko dana Kolinda Grabar Kitarović na čelu goleme delegacije posjetila Iran, čovjek je i nehtijući bio posjednut u vremeplov koji ga je vratio 25 godina unatrag. Bilo je to vrijeme početka hrvatske nacionalističke (kontra)revolucije, kada su najveće korjenike pokušali skrojiti hrvatsku identitetsku karticu tako da su – što je ostalo sve do danas – Hrvati ne-Srbi.

Autor Marinko Čulić

Zato su izmaštali da naši preci nisu došli zajedno s ostalim južnim Slavenima s druge strane Karpata, nego iz Irana. Jasno, ‘teorija’ nije zaživjela jer nije ponudila ni ‘d’ od dokaza, ni ‘i’ od indicija, i ubrzo je blago preminula u Gospodinu. Ali onda se javio ugledni engleski povjesničar Noel Malcolm, poznat po tome da voli prčkati po prošlosti ovdašnjih naroda, i objavio da u ‘iranskoj teoriji’ ipak nečega ima. Ne, nisu Hrvati došli iz Irana, veli on, nego se unekoliko dogodilo obratno.

U vrijeme najveće moći te zemlje, bogati i prodorni iranski trgovci dolazili su i u naše krajeve, štoviše, toliko su se s njima saživjeli i srodili sa su ovdje ostavili nimalo beznačajno potomstvo. Dobro, reći će spomenute korjenike, pa i to je, ovako ili onako, potvrda iranskog porijekla Hrvata. Ali onda slijedi nastavak Malcolmove priče, koja u to unosi frižiderski hladno otrežnjenje. Jer Englez tvrdi da su vrijedni iranski trgovci ostavili jednako brojni porod s našijenkama i u drugim ovdašnjim zemljama. Uključujući, avaj, i Srbiju. Tako su hrvatski nacionalisti koji su čitali Malcolma – doduše, takvih nema, procjenjujem, više od trojice-četvorice – dobili više nego rječitu poduku da nije pametno bježati iz vlastite kože i silom se trpati u tuđu.

Ipak, to je i dva i pol desetljeća kasnije ostala dominantna hrvatska navada, još više, temeljna odrednica hrvatskog nacionalističkog projekta. Ako je guranje u iransko etničko gnijezdo bilo prvo veliko samoponiženje tog projekta, to je bio samo početak čitave serije istih ili i većih samoosramoćenja. Počelo je, sjetit ćete se, onim operetnim laudama i rukoljubima Njemačkoj nakon što se iskazala u pomoći Hrvatskoj u dobivanju međunarodnog priznanja. To je u analima ostalo utjelovljeno u znamenitoj pjesmi ‘Danke Deutschland’, nizu spomenika i spomen-ploča u slavu Hansa-Dietricha Genschera i još većem nizu ponijemčenih ulica, trgova, kafića i čega sve ne.

I dobro, recimo da je to dio folklora, bilo pa prošlo, i neka na tome ostane. Ali tada je u kritičnijim hrvatskim medijima registrirano i nešto preko čega se ne može preći jer je i danas prokleto aktualno. Hrvatski državni dužnosnici su se u kontaktu s njemačkim kolegama znali toliko zanijeti i pustiti s lajne da su se pozivali na njemačko-hrvatsko savezništvo iz Drugog svjetskog rata. Svjedoci kažu da je to kod njemačkih funkcionara izazivalo užasavajuća reagiranja, spojena s nevjericom da to uopće čuju i, jasno, dojavljivali su svojim šefovima u Bonnu što se dogodilo. Pa je tadašnji kancelar Helmut Kohl prokuhao od bijesa i praktički prekinuo kontakte s Tuđmanom, a kada je ovaj još uprskao i s vojnom intervencijom u Bosni i Hercegovini, Njemačka je sasvim zamrznula sponzorstvo nad Hrvatskom. I ono do danas nije obnovljeno.

Sponzorstva su se onda, početkom dvijehiljaditih, prihvatile Sjedinjene Države, a ulagivački potencijal Hrvatske nije se nimalo smanjio, niti se smanjila njena spremnost da pljune na svoj navodno sveti i neupitni državni suverenitet. Istinabog, to u početku nije izgledalo tako zlosretno kao u prethodnom njemačkom slučaju. Amerikanci su gotovo izravno režirali završetak rata u Hrvatskoj i neka vrsta naglašene lojalnosti s hrvatske strane gotovo da se podrazumijevala. Ali to onda dolazi na naplatu kroz zahtjeve s američke strane koji su se u osnovi svodili na pripuzništvo, jer se od Hrvatske tražilo da pristane na aboliranje američkih zločina u Iraku i drugdje, a izgleda i da se uključi u besmisleni, u osnovi neoimperijalistički irački rat. Premijer Ivica Račan bio je na korak da prihvati barem dio tih zahtjeva.

Ali to je presjekao predsjednik Stjepan Mesić, kojem sada hrvatski političari ‘žnj’ kategorije oduzimaju ured bivšeg predsjednika, i dobio se važan, strateški predah. U njemu su uživali svi kasniji premijeri, od HDZ-ovih (Sanader, Kosor) do SDP-ovih (Milanović), i to se može smatrati najuspješnijim, zlatnim periodom hrvatske vanjske politike. Ali onda se sve opet užarilo dolaskom na vlast Tomislava Karamarka (Tihomira Oreškovića, Bože Petrova). Sada opet sve pršti od raspjevanog i zagrljenog partnershipa, i Zagrebu je Washington na svjetovnom planu otprilike ono što mu je na crkvenom Vatikan.

Stvari su toliko harmonizirane da osobno uopće ne isključujem kako je i premijer Orešković doveden u Banske dvore napola zato što su to diktirali rezultati izbora, a napola zato što su to migom odobrili u Bijeloj kući. No onda je sve opet otišlo nizbrdo zbog nečega što nalikuje na spomenutu epizodu s Nijemcima iz devedesetih. S dolaskom nove hrvatske vlasti, pa i koju godinu prije, zemlju je preplavio val novoustaškog revizionizma, što se iz strateških razloga tolerira zemljama uz granicu ili bliže Rusiji. Ali ne i Hrvatskoj, koja nema taj strateški bonus, a usto je ovaj profašistički val snažniji nego drugdje i atakira na Tita koji u angloameričkim očima ima posebno mjesto. Figurira kao najupečatljiviji dokaz da Amerikanci i Britanci nisu ratovali sami, nego su na svoju oslobodilačku stranu privukli široku, svjetsku antifašističku koaliciju. Zato su ubrzo uslijedile disciplinske mjere.

U Zagreb je doputovao američki ambasador za holokaust, a hrvatski inoministar Miro Kovač odletio je u prazno kada je otišao na sastanak s američkim državnim tajnikom. Tako se jasno pokazalo što je čvrsta, najčvršća točka vanjske politike Hrvatske. Ona od inozemnih tutora prihvaća samo loše, najgore, dok joj ono dobro treba utuvljivati i nametati. Donekle je to uvažila Kolinda Grabar Kitarović, koja je posljednjih tjedana izrecitirala nekoliko osuda ustaškog fašizma. Ubrzo zatim posjetila je Iran, novog američkog saveznika u sklopu šire preorijentacije na islamske saveznike šijitskog, a ne samo sunitskog predznaka (iako slučaj Lozančić govori da joj je to teško ušlo u glavu). A odmah poslije i Afganistan, odakle već tradicionalno šalje zavjetne poruke odanosti američkom ćaći.

Ali najavljeno imenovanje Ive Banca za ambasadora u SAD-u svjedoči da ova pozitivna preobrazba teško šepa. Banac odlazi u Washington očito zato da uvjeri Amerikance kako sadašnji val desnog ekstremizma i revizionizma u Hrvatskoj nije nikakav fašizam, nego antikomunizam, što se i danas u Americi dosta uspješno prodaje. Ali Amerikanci ne kupuju baš sve. Možda bi ovo kod njih i prošlo da se u Hrvatskoj obnavlja recimo Mačekov antikomunizam, ali kako se obnavlja Pavelićev, to ima nula šansi da prođe. Tako će i ovo vazalno uvaljivanje Sjedinjenim Državama završiti kao i sva dosadašnja. Hrvatska će biti tretirana baš tako, kao vazal koji će biti išamaran, a u nekim slučajevima (‘iranska teorija’) i sarkastično ismijan.

Portalnovosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here