RIDEO ERGO SUM (Smijem se, dakle postojim)

Iako je smijeh neizostavna sastavnica svakoga ljudskog bića (samo se čovjek smije – homo ridens), ipak za većinu ljudi, svejedno bili oni vjernici ili ne, svete su knjige (Biblija – Stari i Novi zavjet, Talmud i Tora te Kur’an) i previše ‘ozbiljne’ a da bi u njima humor [1] mogao zauzimati neko posebno važno mjesto. Gotovo je neshvatljivo da bi Svevišnji svoju poruku slao ljudima kroz humor ili smijeh ili da bi se čovjek pojedinac smio čak i usuditi (na)smijati Svevišnjemu i njegovu svetom naumu. Svi su uvjereni da se ni Jahve, ni Allah, ni Bog – pa čak ni Isus ni njegovi apostoli – uopće ne smiju i da se, zapravo, i ne znaju (na)smijati. Svi su oni (i Jahve i Allah i Bog i Isus), prema onome što smo mogli saznati i u vjeronauku naučiti, previše ozbiljni te stoga, kao strogi upravitelji ljudskih života, i od svojih vjernika traže strog način življenja, odricanje od veselja i veselih užitaka te i time potpunu usredotočenost na onostrani život i ostvarenje vječnoga spasenja. O šali i smijehu ni govora!

Takvo shvaćanje ne treba čuditi jer u teološkim raspravama (svejedno je li riječ o židovskim, kršćanskim i islamskim) gotovo je nemoguće (pro)naći knjigu ili barem neki kraći tekst u kojima bi se govorilo o značenju smijeha i šale kako u prenošenju i razumijevanju Božje poruke tako i u životu njihove vjerničke zajednice, odnosno u životu svakoga vjernika pojedinačno.

Međutim, već na prvim stranicama Biblije nailazimo na izvanredan primjer komunikacije smijehom između Boga i čovjeka. Naime, Abrahamova žena Sara, starica u stotoj godini, u kojoj je, kako se navodi u Knjizi postanka (18,12-15), već prestalo postojati sve ono „što biva u žena“, na vijest kako je Jahve obećao Abrahamu da će roditi sina, reagira sasvim ljudski: smije se Jahvi i njegovu obećanju. Iako bi se moglo očekivati da će Jahve, kojeg se smatra Bogom srdžbe, osvete, rata i netolerancije, zbog toga smijeha kazniti Saru i uskratiti joj svoje obećanje, on to ne čini, nego – istina, uvrijeđen da mu Sara ne vjeruje i da mu se ‘u brk smije’: „Jesi, smijala si se!“ – ispunjava dano obećanje. A to čini stoga jer je Sarin smijeh samo potvrdio njega, Jahvu, kao božanstvo koje može učiniti i nemoguće stvari – od nerotkinje učiniti rotkinju. I Sara uistinu rodi sina i nadjenu mu ime Izak, hebrejski „Smijeh“.

Dakle, ako je ‘strogi’ starozavjetni Bog mogao prihvatiti smijeh kao vidljivu potvrdu čovjekova prihvaćanja njegove poruke, onda je sasvim opravdano upitati se: ima li humor mjesta u navješćivanju Božje poruke, odnosno, je li u ‘ozbiljnome vremenu’ moguće razmišljati i govoriti o „teologiji smijeha“, o čemu u svome članku „Zar se Krist nikada nije smijao?“ piše katolički teolog Karl-Josef Kuschel (2012:22-29) [1] koji polazi sa stajališta da od smijeha nema ništa ljudskije, ali ni zagonetnije, jer smijati se možemo kako iz veselja tako i ispunjeni gorčinom. Smijeh, smatra on, ne poznaje granice, tabue, nema obzira, smijemo se najuzvišenijim, ali i najprostijim, najsvetijim, ali i najbanalnijim stvarima. Istina, kaže on, što je situacija ozbiljnija, tajnovitija, opasnija, time je to bolja prilika za nastajanje i pričanje viceva, za ‘proizvođenje smijeha koji oslobađa’, kako to kaže Peter L. Berger u svojoj knjizi posvećenoj oslobađajućem smijehu te komičnome u ljudskome iskustvu (Berger, 1998.) [3]

U tu svrhu dobro je prisjetiti se velikoga židovskog teologa Martina Bubera koji, kako navodi Ursula Homann, humor nazva ‘bratom po mlijeku/mliječnim bratom vjerovanja’ (Humor ist Milchbruder des Glaubens): …”Ako čovjek ima samo vjeru, postoji opasnost da postane vjerski fanatik, bigotan, ako posjeduje samo humor, da postane cinik“. A posjeduje li, međutim, ističe Buber, „i vjeru i humor, tada je postigao ravnotežu s kojom može ostvariti život.“ Zapravo, moglo bi se reći, kaže Homann, da „što netko ima slabiju vjeru, njemu je potrebnija veća doza humora“.

Pođemo li od postavke da je „humor reakcija na ambivalencije ljudske egzistencije i time konstitutivna sastavnica životnoga svijeta“ (Pyschny i Steiner, 2012:4) [4] i da „smijeh-na-svoj-račun spada u temeljne odrednice slobode svakoga kršćanina“ (Kuschel (2012:22-29), tada se za knjigu Bosanski fratri u stripu može reći da u cijelosti potvrđuje navedene postavke. Knjiga je nastala u izvanredno uspješnome suglasju humorom bogatih i lijepo ispričanih šala i dosjetki bosansko-ramskoga franjevca fra Tomislava Brkovića i prema njima znalački urađenih stripova Marka Dješke, Slavonca, vrsnoga hrvatskog strip crtača mlađe generacije. I tekstovi i crteži u knjizi, zapravo cijela ova knjiga, potvrđuju da smijeh – ponajprije onaj na vlastiti fratarski račun – oslobađa od dogmatskih i ideoloških stega kako onoga tko priča vic tako i onoga tko ga čita. Stoga, vicevi u ovoj knjizi, iako svojom ‘sočnošću’ mogu neke začuditi, potvrđuju da bosanski franjevci nemaju problema s kršćanskom vjerom, da se u toj kršćanskoj vjeri osjećaju u Bosni kao svoj na svome, da se ne smatraju ni višima ni važnijima negoli njihovi vjernici niti da pripadaju nekoj višoj – svećeničkoj i time ‘izabranoj’ – kasti, nego svoje svećeničko i redovničko poslanje vide u tome da sve one s kojima dijele svakodnevnu zbilju – a to su svi ljudi u njihovu okruženju bez obzira na vjeru i naciju – smatraju Božjim stvorenjima s kojima treba komunicirati pa i kroz smijeh, šalu i viceve. Stoga se u svakoj u ovoj knjizi iznesenoj šali ne nalazi tek pol(ovic)a istine, nego puna istina.

Oni koji budu čitali ovu knjigu, vidjet će da ona donosi istinite priče o svakodnevnome životu pripadnika bosanske franjevačke zajednice, o njihovoj neposrednoj i ne-ritualiziranoj i nikada predvidljivoj komunikaciji s drugima – i to ne samo danas, nego tijekom jednoga višestoljetnog povijesnog trajanja. Zapravo, knjiga donosi istinu o njihovu življenju i djelovanju u Bosni i njezinu bližem okruženju (Kosovu, Srbiji, Hrvatskoj) kao i u bosanskoj dijaspori u Europi i svijetu. Stoga se s pravom može reći da se iz ove knjige sasvim jasno vidi da je u povijesti bosanskih franjevaca smijeh bio „oblik suživljavanja s onim stanjima koja se ne mogu promijeniti, a s kojima se ne mora miriti“ (Kuschel, 2012:23). Način govora o ‘svetim stvarima’, ‘svetim događajima’ i ‘svetim bićima’ pokazuje da su oni svojim dosadašnjim višestoljetnim djelovanjem i komuniciranjem s vjernicima i nevjernicima u cijelosti promovirali teologiju humora, o kojoj s neskrivenim zadovoljstvom govori Cheryl Taylor [5] u članku „A Theology of Humor“.

A da bi se moglo razumjeti kako je smijeh bosanskim fratrima bio, kako reče Kuschel, „oblik suživljavanja s onim stanjima koja se ne mogu promijeniti, a s kojima se ne mora miriti“, potrebno je poznavati kontekst na koji se odnose tekstom i crtežom ispričane priče. U tome smislu knjiga ‘Bosanski fratri u stripu’ pokazuje kako se na jedan nov način,kroz humor, dakle kroz smijeh i šalu, i to još na vlastiti račun – mogu prenositi kako poruke iz pastoralnog života, tako i poruke o društvenim, ekonomskim i nacionalnim odnosima, ali i poruke o odnosima unutar bosanske franjevačke zajednice kojoj pripada i fra Tomislav.

Pa, pođimo redom!

Sa stripom Tri sužnja započinje fra Tomislavova pisana i Dješkina crtežom urešena priča o jednome posebnom vremenu, ali i o posebnim ljudima toga vremena, o kraju Bosanskoga kraljevstva i početku jednoga novog, višestoljetnog djelovanja bosanskih franjevaca u novim i nimalo zgodnim prilikama. U tome stripu sažeta je sva priča o značenju fra Anđela Zvizdovića i njegove subraće za sudbinu bosanskih katolika, za njihovo ostajanje i čestim pogibeljima izloženo opstajanje u Bosni, ali i priča o Mehmedu II. – El Fatihu, osvajaču Bizantskoga Carstva 1453. te potom Bosne 1463. Zabrinut za sudbinu već teškom mukom izgrađenih samostana u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci kao i za sudbinu naroda kojeg su u tome vremenu pastorizirali bosanski franjevci, fra Anđeo – koji je temeljem ove priče bio također plemićkoga roda – koristi se diplomatskim (plemićkim) jezikom i okupatoru, Mehmedu II. – El Fatihu, koji je već bio pokorio najveći dio Bosne, obraća se riječima kao da su potpuno ravnopravni: „Beg ja, beg ti!“ (Plemić ja, plemić ti!) i potom u međusobnome vjerničkom razgovoru o ‘tri sužnja’ dobiva od njega čvrsto obećanje – pisanu potvrdu imenom Ahdnama (koju su inače otomanski osvajači davali pokorenim vladarima nakon što bi priznali njegovu vlast) da neće dirati u njegove samostane, subraću i narod.

Međutim, potrebno je reći da priča o Ahdnami, koja se ovdje nameće, nije priča o nekoj za sva vremena važećoj Magna Charta libertatutum, kao što bi to neki željeli pokazati, nego o Ahdnami kao pisanom aktu kojim jedan okupator, uz to veliki vjernik musliman, jamči inovjercima katolicima na čelu s bosanskim fratrima – svakako, nakon njihove izjave o lojalnosti – da kao kršćanska vjernička skupina može nastaviti živjeti u Bosni sve dok budu priznavali njegovu vlast. Istina, samo naivan čovjek mogao bi očekivati da će El Fatihovi nasljednici u kasnijim vremenima htjeti pridavati Ahdnami ono značenje koje joj je pridavao on, njezin tvorac i uručitelj. Kako se u stripu i vidi, El Fatih uručuje Ahdnamu fra Anđelu Zvizdoviću ogrćući ga plaštem sa zvijezdama čime mu, na simboličkoj razini, želi iskazati poštovanje ne samo kao plemić (beg) plemiću nego i kao vjernik vjerniku. Iako kasniji otomanski vladari veoma često nisu poštivali Ahdnamu, oni je nisu ni proglasili nevažećom, pa je ona bila i ostala ona uporišna točka na koju su se fratri, kada bi zapali u poteškoće, uvijek iznova pozivali kod viših vlasti na Porti (u Istambulu).

Također, ova knjiga svjedoči i o stoljećima izgrađivanome, mukotrpno čuvanom i održavanom suživotu bosanskih fratara s kršćanima pravoslavcima, zatim s muslimanima i židovima, ali i s ljudima bez vjere i drukčijih svjetonazora. U stripu Vučem prepoznajemo u podnožju zvonika jednu ženu, muslimanku, u šarenim dimijama, kako poteže uže crkvenoga zvona obznanjujući time mještanima isključivo muslimanima da je podne. Tim su činom bili iznenađeni i visočki franjevci koji su, pošto je olovski župnik ‘završio’ u bolnici, došli obići svetište i vidjeti da ga nije tko obeščastio, a što se u to vrijeme nije moglo isključiti, jer je to bilo vrijeme najžešćega sukoba Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana). Iako se mnogima neće svidjeti moj zaključak, ipak bih želio izreći poruku ovoga stripa: unatoč svim povijesno uvjetovanim međureligijskim i iz toga proizišlim nacionalnim i svjetonazorskim razlikama, mržnjama i ratovima, bosanski fratar, olovski župnik, tijekom svoga bolničkog izbivanja povjerava crkvu svojim komšijama muslimanima da je čuvaju i da nastave svakodnevno zvoniti u podne. Čineći to, olovski muslimani izlaze mu ususret. Ali ne samo radi župnika, nego i radi sebe. Nisu naime – tako barem pokazuje ovaj strip – željeli ostati bez podnevnoga zvuka crkvenoga zvona. I to stoga, jer su – stoljećima navikavani – prihvatili zvonjavu i jeku crkvenih zvona kao dio svoga bošnjačkog (nacionalnog), ali i islamskoga (religijskog) identiteta. Kao što su isto tako i olovski fratri – i ne samo olovski – prihvatili mujezinov glas s obližnjih džamija kao dio svoga hrvatskog (nacionalnog) i franjevačkog katoličkog (religijskog) identiteta. Stoga se za ‘obje strane’ može reći: bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi – i jednima i drugima – nedostajalo u prostoru i u vremenu, nešto bi im nedostajalo u njihovu religijskome i nacionalnom identitetu i međusobnome razumijevanju.

Ova knjiga svjedoči, također i o opuštenoj i neopterećenoj komunikaciji bosanskih fratara s običnim ljudima, s onima s kojima su dijelili i dijele lijepe trenutke, ali i mnoge teške nevolje. Knjiga svjedoči i o fratarskome ‘jačanju’ s njihovim župljanima i međusobnom nadmudrivanju s njima, kao u stripovima Radim na sudu; Zdrav si mi, budžače (1. i 2. dio); Ne dipli sv. Ante; Napraviti paroka i šporet od lima; Ukazanje; Ako od tebe bude paroka i od krmeta će kurban; Najezda skakavaca; Tri banke; Artritis; Brnički štenac; Sveti Ciprijane i drugim. Istina, u nekim nadmudrivanjima sa seoskim – velikim i malim – ‘mudracima’ nije im uvijek polazilo za rukom izići kao ‘pobjednici’, a što se vidi npr. u stripovima Glavonja, odnosno Debeli trubuh, a posebno u stripu Tuđe šljive u kojemu ramski fratri iz usta jedne uvrijeđene žene, malogospojinske hodočasnice iz druge (duvanjske) župe, saznaju ono što im njihovi župljani nisu htjeli, ili se nisu usudili reći: „Ajde, ajde, đava te odnija, otkad si živ ti jedeš tuđe!“

I ne samo to!

Iz ovdje u ovoj knjizi ispričanih priča vidi se da bosanski fratri prihvaćaju i razne marifetluke (majstorije, gluposti) svojih župljana kao i marifetluke onih koje slučajno susreću na ulici, u autobusu, u tramvaju, u vlaku i te marifetluke uzimaju kao nešto neizostavno u identitetu tih ljudi. Fratri sami na te marifetluke odgovaraju na svoj način, npr. u stripovima Mjesto za sjedenje; Radim u sudu; Marifetli; Fra Grgo Martić i barometar (1. i 2. dio), itd. Uz to, a što će mnogima biti malo i neuobičajeno, fratri su se navikli i na psovke svojih župljana: Neka mu bude ime Martin; Samo se ti, ujače, malo skloni, itd.

Također, u pastoralnome djelovanju fratri su ponekad znali propitivati svoje župljane o uspjesima svoga rada, a što se posebno vidi u stripu Najezda skakavaca. Naime, želeći od svojih župljana saznati je li kakve koristi bilo od njegova nedjeljnog blagoslova polja u Zvirnjači kada je ‘na sav glas’ molio za prestanak opasnosti od skakavaca koji su te godine uništavali sve pred sobom – od livadske trave do usjeva –, već iduće nedjelje fra Ivo (misnik) dobi odmah odgovor od seoskoga gazde iz Zvirnjače i to onakav kakav je i očekivao: „Da, nestalo je onoliko skakavaca koliko si ih nogom pogazio“.

Nadalje, iz ovih stripova se uz ostalo razaznaje ne samo stav bosanskih franjevaca prema nositeljima socijalističke vlasti (milicionarima, vojnicima, zatvorskim čuvarima itd.) – s kojima je uvijek bilo ‘zanimljivo’ dijalogizirati, a što se nalazi npr. u stripovima: Koga vozi; Ima li Boga?; zatim CeKa; A, to da; Nećeš me ubiti?; Meho Maksima kupa; Kofer kolača itd., nego i njihov stav prema nositeljima tzv. demokratske stranačke vlasti, a što se posebno prepoznaje u stripu Što je to ADSL? pa, u tome smislu, posebnu pažnju zaslužuje strip Oni u kojem se prikazuje susret fra Josipa Markušića [6], provincijala ‘Bosne Srebrene’ nakon II. svjetskog rata, i jednoga livanjskog seljaka, čobanina, opterećenog vlastitim, ali i općim, seoskim brigama zbog tijeka i rezultata ‘socijalističke agrarne reforme’ koju su veoma ‘savjesno’ provodili predstavnici socijalističke vlasti. Spomenuti seljak veoma pedantno upoznaje provincijala s trenutnom situacijom u kojoj se našao Franjevački samostan u Livnu. Točno mu nabraja sve njive i livade koje su ‘oni’ (komunisti, partizani), oduzeli livanjskim fratrima. Znajući o čemu je riječ, fra Josip ga upita: „A tko su to ‘Oni’?“ Ne čekajući ‘ni časa’, seljak mu odgovori onako kako je fra Josipu, prema seljakovu mišljenju, i trebalo u danoj situaciji odgovoriti: „Jebo se ti tako star, a ne znaš tko su oni!“

Za one koji ne znaju, fra Josip Markušić je jedan od najznačajnijih bosanskih franjevaca, koji je u razdoblju nakon II. svjetskog rata sudjelovao u osnivanju Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ (25. I. 1950) kojim je, kako navodi fra Ignacije Gavran, stvarano „bolje ozračje“ između katoličkih svećenika i socijalističkih vlasti i omogućeno da javne (državne) ustanove i privatnici „napuste zaposjednute župne stanove i samostane“, da se ne zabrani rad sjemeništa, da se porez odmjerava pravedno, da se vrate matice, da se dopusti vjeronauk u crkvenim prostorijama, da se pomogne utamničenima, da se odobre popravci i novogradnje crkvenih zgrada, da se dobije zdravstveno i mirovinsko osiguranje članova Udruženja, da se tiskaju potrebne vjerske knjige (npr. Katekizam, Novi zavjet, molitvenici, pučki vjerski kalendari i dr.). [7] To i takvo udruženje omogućit će u Bosni koegzistenciju i blagotvorno djelovanje Crkve, a u nedostatku hrvatskih nacionalnih institucija u BiH u tome poslijeratnom razdoblju, Udruženje će svojim djelovanjem na kulturnom i vjerskom području čuvati ne samo katoličku vjeru nego i hrvatsku nacionalnu svijest i hrvatski jezik. [8] Istina, mnogi današnji trabanti turbo-hrvatskoga nacionalizma to umijeće pronalaženja (su)življenja s drugima i drukčijima okarakterizirat će kao veliko izdajničko, ‘kvislinško’ djelo, smatrajući da je bolje prkositi postojećim vlastima, biti zatvaran, prognan i istrijebljen, negoli učiniti ono što su učinili i fra Anđeo Zvizdović i fra Josip Markušić – pronaći svojoj zajednici i narodu kojeg pastoriziraju prikladan i danome vremenu prihvatljiv način življenja. Fra Anđeo i fra Josip htjeli su i uspjeli ishoditi dvije važne povelje onih vremena kojima se jamčilo ostajanje i opstajanje u Bosni – Ahdnamu i Dobri Pastir – kojima se – sviđalo se to nekome ili ne – pronašao, modernim jezikom kazano, modus vivendi. I hvala im na tome!

S druge strane, odnos bosanskih franjevaca prema novim, tzv. hrvatskim narodnim vlastima – u vremenu od kraja osamdesetih pa sve do današnjih dana – tekao je od nekritičkog prihvaćanja do djelomičnog, ali i potpunog odbijanja, a što se vidi u stripu o ADSL-u, u kojem se naznačuje koliko su bosanski fratri (barem oni stariji) stranački (politički) (ne)informirani, odnosno koliko su (ne)informirani o tome na koju im se političku liniji najbolje priključiti da bi imali ‘savršenu vezu’.

Osim toga, potrebno je reći da iz mnogih stripova u ovoj knjizi proizlazi da bosanski fratri nisu neki ‘izvanzemaljci’ koji ovim svijetom prolaze vođeni logikom da ih se taj svijet ne tiče i da stoga ne primjećuju ili ne bi trebali primijeti što je lijepo. Ne, sasvim suprotno, a što se vidi u stripu Kako je lijepo stvorenje, odnosno Lice Božje, oni se – promatrajući mlade žene – dive lijepim Božjim stvorenjima. Ima tu, u tim stripovima, i veoma zanimljivih šaljivih dogodovština kao npr. u stripovima: Ovo među nogama, ili pak Ključ od samostana.

Također, kroz ove izvrsne Dješkine stripove fra Tomislav ‘pratarski’ progovara i o međusobnim odnosima u franjevačkoj zajednici, o međusobnome nadmudrivanju, svađama, ali i šalama bosanskih fratara da ‘trbuh boli’, kao u stripovima: Obavijest za put; Rano mi je sutra; Ako poludi neće biti sama; Tri fratra i jaje; Whiskey; Ne treba pametniji; Fratarsko hrvanje; Je li protiv fratarskog siromaštva?; Magnetoskop ili izravno.

No, temeljna poruka ove knjige glasi: RIDEO ERGO SUM – Smijem se, dakle postojim (kao osoba).

__________________

[1] Humor – (engl. humo[u]r: šala, humor, šaljivost < lat. humor: tekućina, tjelesni sok), zajednički naziv za pisane, crtane i verbalno iznesene sadržaje koji izazivaju smijeh i veselje, ali i za svojstvo osobnosti koje se očituje u duhovitosti i šaljivosti. (…) Danas se obično izrazom humor označuje: (1) smisao za komično, tj. sposobnost da se u različitim odnosima, događajima, situacijama, oblicima mimičkog i verbalnog izražavanja i sl. uoči njihova smiješna strana; (2) objektivacija (fiksiranje) komičnih doživljaja u obliku različitih šala, pošalica, dosjetaka, nadimaka, anegdota, stihova, književnoga sastava itd. (narodni humor, humoristička literatura), u: Hrvatska opća enciklopedija, sv. 5 (Hu-Km): Zagreb, Leksikografski zavod M. Krleža, 2013., str. 13.
[2] Kuschel, Karl-Josef (2012) „’Christus hat nie gelacht’? Nachdenken über eine Theologie des Lachens in ‘ernster Zeit’“, u: CARDO – Ein Bazar für das theologische Studienjahr in Jerusalem. Knjižica 10. „Nichts zu lachen. Zum Verhältnis von Religion und Humor“, u godini 5771., 2012., 1433.
[3] Berger, Peter L. (1998.) Erlösendes Lachen. Das Komische in der menschlichen Erfahrung. Berlin – New York, De Gruyter
[4] Pyschny, Katharina ; Magnus Steiner, Till (2012) „Editorial“, u: CARDO – Ein Bazar für das theologische Studienjahr in Jerusalem. Knjižica 10. „Nichts zu lachen. Zum Verhältnis von Religion und Humor“, u godini 5771., 2012., 1433.
[5] Taylor, Cheryl „A Theology of Humor“, u: The Network for Women in Ministry: http://ag.org/wim/0805/0805Theology_Humor.cfm, pristupljeno 10. 12. 2014.
[6] Josip (Berislav) Markušić (Čepak kraj Kotor Varoša, 23. 1. 1889. – Jajce, 26. 2. 1968.). Tri puta biran za provincijala ‘Bosne Srebrene’ (1928. – 1931., 1949. – 1952., 1952. – 1955.).
[7] „Dobri pastir“, u: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, sv. I (A-Đ), Mostar : HLIBiH, 2005., str. 585.
[8] Isto, str. 585.

Autor Ivan Markešić, sociolog religije, Zagreb

Oblikovanje (bold. i ost.) Prometej.ba