Republika Ustaška

Ukratko, svi bi se nesporazumi izbjegli da je onomad na omotu Thompsonovog albuma ‘Moli mala’, uz tekst pjesme ‘Bojna Čavoglave’, objavljen i njen – kontekst. Recimo, štajaznam: ‘Za dom spremni!/ U Zagori na izvoru rijeke Čikole…’, stajao bi tekst uspješke ustašnice – da, ustaške uspješnice – a ispod nje, recimo: ‘’Za dom spremni!’ je dio pjesme ‘Bojna Čavoglave’, koja je tijekom rata motivacijski, stimulacijski i kohezivno djelovala na hrvatske branitelje, i ako je netko u sklopu te pjesme povikao ‘Za dom spremni’, to nema apsolutno nikakve veze s ustaškim pokretom. To je dio pjesme na koji su ljudi koji su odlazili u rat i ginuli u ratu imali pravo. Tako da netko može vikati ‘Za dom spremni’ i krenuti na četnike 1991., jer devedeset prve nije bilo ustaša, ali je bilo četnika. Svaki simbol treba gledati u kontekstu.’

Piše: Boris Dežulović

Pa da gore, u naslovu pjesme, piše kako spada: Bojna Čavoglave (glazba i tekst Marko Perković Thompson, kontekst Ivan Čehok).

Ne bi tada bilo nemilih incidenata kakvi su se događali ovoga ljeta, poput onoga na proslavi obljetnice Oluje u Slunju, kad je pjevač Marko Perković zbog interpretacije vokalno-instrumentalne kompozicije ‘Bojna Čavoglave’ prijavljen zbog kršenja članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na pitanje novinara Indexa što će biti s prijavom iz karlovačkog MUP-a odgovorili kako se vode one, kako se zovu, istražne radnje. ‘Je li uzvik ‘Za dom spremni’ kao takav kažnjiv po zakonu? Ovisi u kojem je kontekstu, odnosno, na koji način i da li je to sastavni dio pjesme, ili je to uzvik kojim se remeti javni red i mir’, objasnili su novinaru u karlovačkoj policiji. ‘Ovisi’, ponavljam, ‘u kojem je kontekstu.’

Policija bi tada – da smo na vrijeme pisali kontekstove pjesama – u sklopu istražnih radnji nabavila Thompsonovu ploču iz 1992., pa na omotu pročitala puni tekst pjesme, i ispod lijepo sročen kontekst – ‘’Za dom spremni!’ je dio pjesme ‘Bojna Čavoglave’, koja je tijekom rata motivacijski djelovala na hrvatske branitelje, i ako je netko u sklopu te pjesme povikao ‘Za dom spremni’, to nema apsolutno nikakve veze s ustaškim pokretom’ – poznatog hrvatskog kontekstopisca Ivana Čehoka, na kojega je te ratne zime Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’ djelovala tako motivacijski, stimulacijski i kohezivno da se odmah prijavio kod Budiše u HSLS. Jer devedeset prve, djeco, nije bilo ustaša, ali je bilo socijalnih liberala.

Svaki obol treba gledati u kontekstu.

Ili, recimo, druga jedna ploča, ona već čuvena spomen-ploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu: uklesani pozdrav ‘Za dom spremni!’ na njoj, istina, nije dio pjesme, ali je dio grba HOS-a. Sve bi, rekoh, bilo jasno, ne bismo evo već godinu dana raspravljali o nacističkom pozdravu u javnom prostoru da je i na njoj – ispod HOS-ova grba, sitnim slovima u dnu, poput fusnote – uklesan, na primjer, dojmljiv kontekst dubrovačkog biskupa Mate Uzinića: ‘To treba gledati u kontekstu. Jedan je kontekst ‘Za dom spremni’ u Drugom svjetskom ratu, a drugi u vrijeme Domovinskog rata. Pripadnicima HOS-a taj je pozdrav služio za podizanje morala.’ Ili, štajaznam, onaj Ante Nazora, uglednog hrvatskog povjesničara, pisca ratnih i domoljubnih kontekstova: ‘Postoje dva konteksta pozdrava ‘Za dom spremni’. Pripadnici HOS-a koji su se 1991. borili za hrvatsku neovisnost većinom nisu bili simpatizeri ustaškog pokreta. Amblem HOS-a nije fašistički amblem.’

Vrag je, kako vidite, kontekst. ‘Za dom spremni’, recimo – priznao je to čak i naš najpoznatiji kontekstopisac Zlatko Hasanbegović – posve je izvjesno, dokumentirano i dokazano autentični ustaški pozdrav iz vremena nacističke Nezavisne Države Hrvatske, koji je po uzoru na talijanske fašiste smislio sam poglavnik Ante Pavelić: nikakvo i nijedno drugo značenje, upotrebu i smisao te tri riječi nikad u povijesti nisu imale doli isključivo kao ustaški pozdrav i evokacija NDH, pa ipak – dočim umjesto poglavnika ‘Za dom!’ podvikne neki popularni pjevač, a ‘spremni!’ umjesto 369. pješačke pukovnije uzvrati deset hiljada ljubitelja glazbe – ‘Za dom spremni’ odjednom veličanstveno izmakne iz ustaškog konteksta i postane tek ‘sastavni dio pjesme’.

Je li to onda bolećiva neka ljubavna pjesma, ‘Te tri slatke riječi’, blues slavonskog uzgajivača šećerne repe ili, nemam pojma, pjesma o moru, barci, mriži, stini i maslini? Ne, već ratna, domoljubna pjesma o hrvatskim vojnicima i srpskim banditima, u čijoj ratnoj, takozvanoj ‘imotskoj’ verziji – danas nepravedno zapostavljenoj – Thompson za svaki slučaj pjeva i stih ‘Za dom braćo, zovemo se Poglavnikovi’.

Da li bi, dakle, ta pjesma – da nema početni stih ‘Za dom spremni’ – bila manje hrvatska, manje ratna i manje domoljubna, da li bi bila božeprosti jugoslavenska ili srpska, ili možda tek banalna pjesma o moru, barci, mriži, stini i maslini? Naravno da ne bi: bila bi ona jednako hrvatska, jednako ratna i jednako domoljubna. U koji je onda kontekst – kad smo već kod kontekstova pjesama – gura stih ‘Za dom spremni’? Ili, da pitanje preformuliram u ključno: da li bi ‘Bojna Čavoglave’, ovakva kakva jest, 1941. bila izvan konteksta?

Ukoliko je, naime, njen ‘motivacijski, stimulacijski i kohezivni’ kapacitet bez pozdrava ‘Za dom spremni’ isti, jednako hrvatski i domoljuban, čemu onda taj stih osim – samo i isključivo – da je autor ugura u ustaški kontekst? Ukoliko pak, dopuštam i tu mogućnost, tek s tim stihom – jednako 1991. kao i 1941., pa jednako 1941. kao i 2017. – djeluje ‘motivacijski, stimulacijski i kohezivno’, onda to više nije pitanje pjesme, već države u kojoj je nastala i društva koje taj pozdrav do danas motivira, stimulira i, hm, kohezira. I odjednom ne postoje više njegova famozna dva konteksta, već samo onaj jedini mogući. Ukratko, ili je ustaša Thompson, ili je ustaška Republika Hrvatska. Treće ja ni uz najbolju volju našao nisam: pače, s konsenzusom političkog i društvenog establišmenta o prihvatljivom suvremenom kontekstu notornog ustaškog, dakle nacističkog pozdrava, kao jedino dokazivo tumačenje ostaje, jebiga, ono potonje.

Potpuno je ista stvar – da ne lupamo u istu ploču – i s kontekstom druge, one jasenovačke. Jesu li HOS-ovci s tim pozdravom odlazili na fakultete, na bauštelu ili u proljetnu sjetvu? Nisu, dakako, već u rat, baš kao što su u rat s istim pozdravom išli i ustaše 1941. Da li bi, dakle – nastavimo ovo unakrižno ispitivanje – ti vojnici, da nisu na grbu, zastavi i usnama imali pozdrav ‘Za dom spremni’, bili manje hrvatski domoljubi, da li bi bili božeprosti JNA, a država za koju se bore Nezavisna Država Velika Srbija? Naravno da ne bi. U koji ih onda kontekst gura pozdrav ‘Za dom spremni’? Ili: da li bi – dalje znate i sami – takvi kakvi jesu 1941. bili izvan konteksta?

HOS-ovci su, uostalom, paradirali u ustaškim uniformama, izbacivali Srbe iz stanova, premlaćivali ih i ubijali te otvarali logore. Po čemu je onda ideja Hrvatske za koju su se borili drugačija od one za koju su se četrdesetih ‘Za dom spremni’ borili ustaše? Da li možda po tome što je HOS-ovcima Hrvatska na kraju rata – u kojemu su, nota bene, pobijedili – nečijom grubom greškom ispala moderna demokratska država u kojoj su oni tamna mrlja iz prošlosti, a ‘Za dom spremni’ zabranjen nacistički pozdrav? Ili po tome što su ustaše sretnih četrdesetih ‘Za dom spremni’ neometano klesali i u Jasenovcu i u Novskoj i u Zagrebu, jer je o kontekstu tog pozdrava u NDH postojao politički i društveni konsenzus?

Po čemu opet kao jedino dokazivo tumačenje ostaje – sedam puta sam računao i provjeravao – da je Hrvatska ustaška država. Što je, naravno, samo sastavni dio ovog teksta i nema nikakve veze s NDH. Netko, naime, može napisati ‘Hrvatska je ustaška država’ i krenuti na ustaše 2017., jer dvije i sedamnaeste nije bilo četnika, ali je bilo ustaša.

Vrag je, kažem vam, kontekst.

Novosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here