Republika Srpska je garant nestanka naroda

Republika Srpska je po život opasno mjesto, u kojem caruje svakovrsni kriminal, gdje je slobodo govora misaona imenica, u kojoj ni sloboda misli ne postoji, iz koje ljudi doslovno bježe! Republika Srpska, ovakva kakva jeste, manimo se sad ideologije, GARANT je propasti svih njenih stanovnika đuture, kako god se zvali i kom god se Bogu molili.

Piše: Dragan Bursać

Ne, nije riječ o ideološkoj floskuli, koja treba da pokaže kako je ovaj entitet grozomorno leglo. Stvar je posve životnija. Ili jednostavnija. Istinitija. Kako god.

Vidite, Milorad Dodik, kao uostalom i većina koja je vladala Republikom Srpskom, ponovio je trilion puta floskulu kako je «Republika Srpska garant opstanka srpskog naroda». I da, dabome da je floskula, jer, najfriškiji podaci govore, kako je istu tu Republiku Srpsku od rata naovamo napustilo bezmalo 260 000 stanovnika. Mahom Srba, ako ćemo etnički mak na konac, jer su nesrbi ovo područje (većinom zauvijek) zamijenili Suncem tuđeg neba u prvoj polovini devedesetih.

Brojke, podaci i statistika su često suhoparni, sami po sebi nezanimljivi i njačešće, sami sebi svrha. Zato ih treba na neki način «uriječiti», približiti puku.

Pad Banjaluke, Zvornika i Pala

Pa, kako onda, kojim to ekonomskim parametrom Milorad Dodik, najkonkretnije može objasniti da je Republika Srpska «garant opstanka srpskog naroda» i još «ekonomski bolji dio BiH», ako je entitet od rata naovamo napustio grad veličine Banjaluke i Zvornika zajedno? Kako se to «Banjaluka odbranila u ratu», kad je taman toliko dobrih Srba otišlo trbuhom za kruhom u Zapadnu Evropu? Koji su to ekonomski pomaci, a da nisu domen sarkazma i crnog humora, koji nam ukazuju na ekonomski prosperitet, e da bi tvrdili kako je entitet onaj stožac oko koga se okuplja narod živi u radu i prosperitetu?

Ako ćemo birokratskom bestragijom, ekonomskim diletantizmom, površnim i paušalnim bajpasovima, ima pomaka. A, evo i kakvog. Ove godine, u Republici Srpskoj prvi put je upisano manje od 10 000 prvačića. Zatvara se 89, što osnovnih škola, što podružnih jedinica. Čak 570 prvačića je manje u odnosu na prošlu godinu. Što će reći, fali nam čitava jedna osnovna škola, samo od te prošle godine. Što će reći, NEMA DJECE, UBI NAS BIJELA KUGA!

Evo vam još jedan primjer. Prije tačno deset godina, osnovne škole u Republici Srpskoj, pohađalo je 113 320 učenika, što će nam reći da je entitet ostao bez djece u redu veličine Pala npr.

I, što će opet reći, pazite sad dobro-Broj zaposlenih u prosvjeti povećan je u zadnjih deset godina sa 16 000 na 22 000. Dakle, fali nam 15 000 učenika, a imamo 6000 novih prosvjetara. Koja montipajtonovska ekonomska logika može izdržati ovo ludilo stranačkog uhljebljavanja na Planeti zemlji? Nijedna. Pa ovo ni rasipne ekonomije blisko-istočnih naftnih giganata ni smjerena skandinavska protestantska postindustrijska društva ne mogu podnijeti. A, sve ovo je samo jedan primjer zorne nelogičnosti, primjer jednog košmara sa gubitkom ljudi, biološkim gubitkom ljudi, koji ili odlaze, ili da prostite ne prave nove ljude u simbiozi sa održavanjem statusa quo i kupovine mira i stranačke mašinerije na izmišljenim radnim mjestima.

Al’ je lep ovaj režim kredite mi dižu, a ja ležim

A, ta silna birokratija, pazite samo, na kraju prošle godine u javnoj upravi i sektoru obaveznog socijalnog osiguranja bilo je zaposleno 24.202 radnika, što je za 1000 više nego prije četiri godine, traži povećanje plata, jer im je malo 1100KM. Taj Levijatan, ta hobotnica od administracije u kojoj ljudi sjede na «radnim mjestima» nosaju fascikle od kancelarije do kancelarije, koje im služe kao izgovori za ispijanje kafa, taj čitav samodovoljni sistem neradnika hoće još.

I normalno da hoće još! Jer se stepen njihovih prava u odnosu na obaveze, izvršen rad, realizaciju poslova, upravo proprocionalan. Ne treba njima Švedska i Norveška. Tamo je otkaz moguć, ovdje još uvijek NE. Po tim silnim institucijama živi se po zakonima socijalizma, a ubiru se plodovi sa drveta neoliberalnog kapitalizma i potrošačkog društva.

Izgubljeni u prevodu srpskom

Možebitno je zato nastala ta Republika Srpska. Može biti, da se narod kolektivno zajebao, kad je slušao kako će ona biti «bastion srpstva». Možda nije dobro razumio da je bastion srpstva sinonim za 50 000 uhljeba, tajkuna, političkih moćnika, poltrona, neradnika i pretpenzijskog samoupravnog kadra. Možda narod nije čuo onu fusnotu, jer fusnota nema čujnost, kada se na karju govora svakog vožda spominjao «posao za sve». Možda nije razabrao da je «posao za sve» kodni naziv za bauštele od Maribora, do Hamburga. Ko će znati? Gluv i slijep narod i lažljive vođe čuda čine.

A, ne da čine čuda, nego, svaka im čast. Uspjela je tako vlast u Republici Srpskoj, saopštiti kako «do daljnjeg neće investirati u Aerodrom Trebinje», instituciju koja inače uredno funkcioniše kao pravni subjekt, u kojoj ljudi još urednije dobijaju plate od narodnog novca, a kojoj jedino, jedino fale aerodrom, pista, terminali, avioni, piloti, toranj, kontrola leta…ma znate…Elem, obavijestila je vlast plebs kako nema aerodroma koga i inače nema, pa je odmah potom hitno ukinula robne rezerve, jer šta će nama robne rezerve, kao ostatku čovječanstva? To hoće da se zapali, da bude poplavljeno, a i narod voli pokrasti robne rezerve. Pa je onda najbolje bilo brzinski napraviti nekakve interventne fondove, koji će se aktivirati, jednom, možda, nekada, po odigravanju katastrofe. Svaka čast genijalci ekonomski!

U čuda svakako spadaju u krediti, kojima se finasiraju propale entitetske banke i krediti za, pogadjate ovu stranačku armiju uhljeba.

Logička nezaustavljivost jednog ministra

Nego, šta ćemo sa vojskom ljudi koja odlazi sa svete srpske zemlje? Šta ćemo sa onom silom koja pravi najveće spontano okupljenje iz nužde ispred slovenačkog Konzulata u Banjaluci? Šta ćemo sa ljudima kojima ne pada na pamet da prave djecu u ovom prknu svijeta?

E, vidite, ima i za to ekspertski odgovor. I to od Ministra rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Milenka Savanovića. Taj je najpozvaniji da nam kaže šta nam je činiti. A, on kaže:

“Nažalost, ljudi odlaze i mi to ne možemo zaustaviti. U Njemačkoj zarađuju 2.000 evra, a ovdje ni 300 evra. To je tržište i to je ono što nas obavezuje, da se moramo prilagođavati, jer mi živimo u svijetu konkurencije u kojem prolaze samo najbolji”

Naprvo, svaka čast na iskrenosti ministre! Jeste da bi ovo svaki poljoprivrednik ispred seoske zadruge mogao reći i barem se malo postidjeti što mu djeca sa njive odlaze, ali ko je ministar da se postidi?!

Pa još veli:

«Ako ta vrijednost nema konkurentnost na tržištu, onda nam je sav rad uzaludan. Neophodno je da realni sektor bude konkurentan u tržišnoj ekonomiji. To podrazumijeva nove investicije, nova radna mjesta, a to znači i da kao narod moramo više da radimo»

Ovdje, o tugo golema, imamo klasičnu logičku kontradikciju. U prvoj rečenici čovjek konstatuje da nam je ovakvima sa ovim sistemom rad uzaludan, da bi zaključio kako kao narod «moramo više da radimo».

I dok se ministar igra nekonvencionalne logike, za to vrijeme dešava se bukvalno pred našim očima svenarodna migracija familija sa malom djecom, prvo do Dežele, pa onda dalje. Odlazi, nepovratno, kako to vole reći «radno sposobno stanovništvo» sve sa potomstvom negdje gdje postoji život dostojan čovjeka.

Jel’ to taj garant opstanka Srba, predsjedniče Dodik? Jel’ to ta Republika Srpska, ta Utopija o kojoj se pričalo na svakom zboru, saboru i Skupštini od 1990. do danas?

Ne! Reći ću vam šta je. Republika Srpska je po život opasno mjesto, u kojem caruje svakovrsni kriminal, gdje je slobodo govora misaona imenica, u kojoj ni sloboda misli ne postoji, iz koje ljudi doslovno bježe! Republika Srpska, ovakva kakva jeste, manimo se sad ideologije, GARANT je propasti svih njenih stanovnika đuture, kako god se zvali i kom god se Bogu molili.

A, pričamo tek o posljednjim podacima, o najnovijim istraživanjima. O svim silnim aferama, gafovima, pronevjerama, podmetačinama, raskućavanju i obezvrijeđivanju mogle bi se pisati disertacije timova ekonomista za Nobela.

Samo, doći će dan, kad će ono nešto malo uhljeba sići u elitni banjalučki restoran na branč. Svega će oni imati i novaca i kartica, ali neće biti konobara da ih usluži, niti kuhara da im branč pripremi.

A, samoposluživanje je za betera zajebana stvar. I taj dan je jako, jako, jako blizu.

Buka

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here