Razvaljena država – ili, gdje države kao mačke nema, politički štakori kolo vode

U vikendu iza nas predsjedniku Srbije podnesen je još jedan raport – ovaj put od prvih ljudi RS-a. A on, prenesoše mediji, još jednom obeća pomoć sunarodnicima zapadno od Drine – općinama u RS-u prije svega, ali i dijelovima Federacije u kojima su Srbi u većini. Ne vjerujem, međutim, da je to sve – i da raport nije uključivao i najaktualnije procese u samoj BiH, pa i planove šta i kako dalje.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Takav sud se, uostalom, iako u javnosti o tome akteri beogradskog privođenja ne prozboriše ni jednu, dade iščitati i iz podteksta onoga što je rečeno – ponovnog tamburanja o Deklaraciji o zaštiti i očuvanju srpskog naroda, ali i najave zajedničke sjednice dviju vlada, srbijanske i Vlade RS, pred kraj godine.

S druge strane, hrvatska predsjednica, ako je vjerovati „pouzdanim izvorima“ iz njezina ureda, ponovo javno izrazi zabrinutost stanjem u našoj zemlji. Razlog je, ako dobro razumjeh, radikalizam kojeg slijede tisuće građana bošnjačke nacionalnosti – broj kojih je već danas, ako je „pouzdanim izvorima“ vjerovati, dostigao cifru od čak deset tisuća. A na to se kao opasnost, vele, mora stalno upozoravati i međunarodnu zajednicu, partnere u EU posebice.
Otkuda nanovo ta briga za BiH kod njezinih prvih susjeda? Ovih se dana u vezi s tim dalo pročitati različita mišljenja. Nekima od njih je podtekst – posebice zbog najava hrvatske predsjednice kako će težište svoje vanjske politike, uz BiH, usmijeriti i na Srbiju – da se radi čak o novom pokušaju revitaliziranja dogovora Tuđman-Milošević s početka devedesetih.
Relativno često me, priznajem, i sama u vezi s tim zapitkuju. I svaki put ponovim kako toj vrsti uvjerenja baš i nisam sklon. Ako ništa, druga su vremena. A njih ne mogu ignorirati ni susjedi – ni oni s istoka, ni oni sa zapada. Mada, ni tu vrstu pritajenih ambicija ne treba ignorirati, ne zbog resetiranja političkih ideologija s početka devedesetih kod naših susjeda – iako, i toga ima, na sreću u mjeri koja, barem za sada, ne pali alarme – nego zbog onoga što se događa ovdje, zbog resetiranja takvih političkih ideologija u BiH.

Dodik, uostalom, i to više ni za koga nije tajna, već godinama ne priznaje državu u kojoj živi. Jer, uporno ponavlja da ona ni nije država, da državni suverenitet ne pripada njoj – BiH je samo državna zajednica – nego njezinim entitetima. No, i u tome je problem, predsjednik RS-a se ne zadovoljava verbalim gimnasticiranjem nego zemlji, čiji suverenitet osporava, uskraćuje i sredstva neophodna za njezino funkcioniranje. Evo, nedavno je blokirao globalni fiskalni okvir, dogovoren s MMF-om, na koji je, čitam, prethodno pristala i RS, uz obrazloženje da njegovo povećavanje – koje uključuje i nabavku dvaju helikoptera za gašenje požara – ide „izravno na štetu RS-a“.

Ne isključujem, kad sam već kod ovog osporavanja, da je jedan od razloga njegova najnovijeg privođenja u Beograd i u vezi s tim. Jer, Dodikovo „ne“ novom fiskalnom okviru je izazvalo osude, među inim i onu iz američke ambasade. A banjalučki vožd je, po starom dobrom običaju, uzvratio na već prepoznatljiv način – lekcijama kako je to što gospođa Cormack čini suprotno proklamiranoj politici nove američke administracije – na način koji je, da se ne lažemo, uteg o vratu i prvom čovjeku Srbije u njegovim pokušajima da se prikaže američkim prijateljem bez ostatka.

No, nepostojanje države u odnosima sa susjedima svjedočiti je moguće i s ovu stranu entitetske crte. Gotovo je farsično, primjerice, prethodnih desetak dana bilo čitati priču o Pelješkom mostu, i stavu BiH prema njegovoj gradnji – odobrava li ju se ili ne. Sudi li se, recimo, temeljem javno iznesenih stavova SDA-ova državnog ministra civilnih poslova, gradnja mosta bi mogla biti povod još većim državnim problemima dviju zemalja. U pismu svome hrvatskom kolegi, upućenom i na adrese čelnih ljudi EU, čisto da se znade, gospodin ministar pobraja pravne smetnje u vezi s nakanom zapadnih nam susjeda da mostom spoji dijelove svoga kopna – ali i prijeti kako će BiH, nastave li se aktivnosti u vezi s njegovom gradnjom, jednostrano proglasiti svoj suverenitet nad tim dijelom Jadranskoga mora.

Ako je, pak, suditi prema njegovom kolegi u Vijeću ministara, HDZ-ovu ministru pravde BiH, na putu gradnji Pelješkoga mosta ne stoje baš nikakvi problemi. Sve je čisto k’o suza. U pismu resornom hrvatskom ministru, kojem je pisao i njegov bošnjački kolega iz vlade, gospodin ministar negira postojanje bilo kakvih pravnih problema u vezi s gradnjom mosta, a stavove svoga kolege tretira njegovim osobnim, nikako i stavovima BiH kao države.

Nije, dakako, najveći problem, iako jeste za svaku ozbiljnu državu sramota, oprečnost u javno iznesenim stavovima dvaju članova istog tima – ako se Vijeće ministara BiH timom uopće može i tretirati. Jer, da je ono tim, ne bi bilo problema – oglasilo bi se i otklonilo dileme o stavu države. Ovako, gospoda ministri, nažalost u ime BiH kao države, iznose stavove svojih partija, s kojima su već ranije istupali i njihovi partijski šefovi. A stav države? Njega, barem za sada, ni u podtekstu. A bojim se da ga tako skoro ni nećemo imati priliku vidjeti – ni u vezi s Pelješkim mostom, ni u vezi s masom drugih pitanja koja na bilo koji način uključuju i priču o bosanskohercegovačkim susjedima.

Ipak, prethodnih desetak dana je, što se ismijavanja države tiče, daleko ispred ostalih javni sukob ministra sigurnosti i sigurnosnih agencija na jednoj, te pravosudne nomenklature, Tužiteljstva BiH posebice, na drugoj strani. O tome sam, podsjećanja radi, pisao i do sada. Međutim, da budem iskren, ovaj put sam debelo razmišljao koliko je uputno to ponovo učiniti. Jer, ako prva u nomenklaturi tužiteljstva prijeti čak i državnom ministru privođenjem zbog onoga što, i to na poziciji resornog ministra, reče, kakvoj se zaštiti za javno iznijeti sud ima nadati siroti sveučilišni profesor?

Da ovo nije intelektualno mudrovanje nego surova realnost zemlje u kojoj živimo, svjedoče i neki od detalja iz navedenog sukoba – i stoga mi se uputnim čini na njih i u kontekstu ove analize podsjetiti. Ministar Mektić, dakle, koji je i inače poznat kao kritičar stanja u pravosudnoj vertikali vlasti, državnom tužiteljstvu posebice, i u tjednu iza nas uzburka duhove stavovima da je BiH razvaljena država, da smo sve bliži pravnom sunovratu, da se pravosudni sustav urušava, da je Tužiteljstvo BiH postalo mjesto gdje se na najzloglasniji način prave „kombinatorike za lažno prijavljivanje i lažno procesuiranje“ ljudi koji o neradu njegovih zaposlenika javno zbore, da je takva „zabava“, i to temeljem falsificiranih dokumenata, pripremljena i njemu samom itd.

Umjesto da na izrečene mu optužbe reagira kako je od osobe na toj poziciji logično i očekivati, vršiteljica glavne tužiteljice uzvraća na način koji je demokratskim pravnim sustavima potpuno stran – konstrukcijama i prijetnjama s pozicije sile. Za nju su, recimo, Mektićeve optužbe „podrivanje pravnog poretka“, i razlog su – zamislite molim vas, da se čovjek od srca nasmije – što će sve više ljudi i u budućnosti napuštati ovu zemlju. I stoga će se – uz poruku građanima da, poslušajte i ovo, mogu biti mirni jer su sigurni dok god je ona tu gdje jeste – pobrinuti da se gospodina ministra privede i da on tu, na licu mjesta, u tužiteljstvu, možda i pred njom osobno, položi račune zbog stavova koji su, pita li se nje, udar na ustavni poredak i zaslužuju krajnje ozbiljan tretman institucija sistema, ove kojoj je gospođa na čelu posebice.

Ni pol muke, međutim, da je sukob zadržan samo na ovoj, ravni personalnog prepucavanja. Nažalost, u čitavu priču se, i to, ako dobro razumjeh, sa strane državnog tužiteljstva, uvode i sigurnosne agencije – prije izvjesnog vremena OSA, sada SIPA, koju se proziva za prisluškivanje i praćenje prvih ljudi i Tužiteljstva i Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća.
Koliko je sve to u vezi sa SIPA-om istina? I koliko se može vjerovati demantiju iz ove sigurnosne agencije? Iskreno, nemam pojma. Ali, ako je točna informacija da su iz SIPA-e od gospođe glavne tužiteljice tražili na uvid dokaze, kako bi se u vezi s mogućim prisluškivanjem provela relevantna istraga, i da im ih je ona odbila dati, čitava priča postaje još problematičnija. Jer, u tom slučaju na snazi dodatno dobivaju teze gospodina ministra kako je državno tužiteljstvo jedna od najvećih rak-rana ove zemlje – i jedan od najvažnijih razloga zašto nam cvjetaju i kriminal i korupcija.

Ili, da stvar ogolimo do kraja, u tom slučaju se otvorenim postavlja pitanje je li državno tužiteljstvo uopće više od politike i njezinih moćnika nezavisna institucija? Ili je ono, potpuno suprotno, definitivno postalo ono što mu se u javnosti sve češće i spočitava – jedna od produženih ruku i instrumenata političkih moćnika koji zadnjih godinu-dvije pod kontrolu pokušavaju staviti institucije, koje pušu za vratom i njihovim kriminalnim devrovima, OSA-u i SIPA-u prije svega?

Bilo kako bilo – bio u vezi s Tužiteljstvom BiH ministar Mektić u pravu ili ne – činjenice, ove koje danas i sam eksploatiram, ali i mnoge druge, govore same za sebe. I, da bi se s njima moglo nositi, mora ih se u oči ravno pogledati. A učini li se to, morat će se i priznati da BiH, pa bilo nam krivo ili pravo, sve više asocira na razvaljenu državu – onu u kojoj su, jer mačke nema, politički štakori veliko kolo poveli.

neznase.ba