Rajko Grlić: Baku su mi ubile ustaše, a sad najviše strepim od ovih novih ‘začešljanih nacionalista!

Zagrebački režiser Rajko Grlić u ekskluzivnom intervjuu za portal Slobodna Bosna govorio je o odjeku svog najnovijeg filma „Ustav Republike Hrvatske“, općem stanju u društvu, ali i svojim sarajevskim korijenima…

Razgovarao M.Iličić

U okviru tradicionalne manifestacije „Pet dana Zagreba u Sarajevu“, promovirate svoj najnoviji film “Ustav Republike Hrvatske”. Mnogi filmski kritičari smatraju kako je riječ o najboljem filmskom ostvarenju ove godine. Jeste li zadovoljni odjekom filma u regiji?

Kad čovjek oblikuje film, nema stopostotnu sliku do kuda će film doći. Film je zapravo živi organizam. Vi imate sve parametre, a onda se oni polako počinju sklapati, i tu nekad neke čudne kemije odvedu film lijevo-desno, gore-dolje. Ovaj film je imao sve dobre pretpostavke. Skoro smo tri godine pravili scenarij, Ante Tomić i ja, zatim sam imao dosta vremena da ga snimim na miru, s jednom mladom ekipom. Imao sam dvoje glumaca za koje smo pisali scenarij. To su Dejan Aćimović i Ksenija Marinković.

I za glumca koga sam tražio skoro godinu dana i našao ga u Nebojši Glogovcu. Našao ga u jednom vrhunskom igraču, s kojim sam baš guštao praviti film. Ne sjećam se da sam tako često guštao praveći film, kao što sam to s njim pravio. Sa malo riječi, sa njegovom stopostotnom koncentracijom mogli smo se igrati, svirati razne tonove, i gledati kuda nas što može odvesti. Imali smo vremena, nismo žurili. Imali smo producente koji su to izvrsno pratili, ali to sve nije dovoljno da se film dogodi. Film može imati sve to i ne dogoditi se.

Mi, kada smo počeli pisati scenarij u Hrvatskoj, taj morbidni nacionalizam nije bio u tom obliku agresivan, kao kakav je bio u trenutku kada smo izašli iz filma, tako da se vrijeme nekako poklopilo. S druge strane, to je toliko intimna priča, a mi smo probali svakog od njih učiniti ljudskim bićem, da je to naišlo na prijem koji je rezultiralo da je, a to je meni najdraži podatak o rezultatu tog filma, i u Zagrebu i u Beogradu igrao pet mjeseci neprestano u kinima.

Dakle, uspjeli ste prenijeti poruku filma?

Da, to je film o nepodnošljivosti Hrvata i Srba! A, ovo što se počelo vani događati je isto van kontrole. Otvorili smo festival u Montrealu, i dobili taj „Grand Prix“ Amerike, na jedinom „A“ festivalu na američkom kontinentu i onda je to krenulo.

Mogli smo pročitati komentare glumca Božidara Smiljanića, koji je igrao ulogu oca u filmu, kako je gluma Nebojše Glogovca nešto nesvakidašnje, posebno je pohvalio njegov hrvatski jezik i zagrebački akcent.

Ja sam jako inzistirao na tom jeziku, jer na tom jeziku može pasti takav film, jer se time igra. Da se ne igra nacionalizmima, možda ne bi čovjek tako detaljno pazio. Sa dva lektora smo sve prošli i on je to uzeo u uho i dao si trud. Ja sam Zagrebčanin, pa imam neko uho za taj jezik. Na snimanju, ako sam ga deset puta vratio zbog krivog naglaska neke riječi, to je bilo sve. On se tako dobro pripremio…

Iako mu to nije bilo prvi puta da igra na hrvatskom jeziku, mnogi smatraju kako je u vašem filmu „Ustav Republike Hrvatske“ Nebojša Glogovac odigrao ulogu života?

Da. On sam kaže to. On je mlad glumac, on će još igrati u životu…

I Božidar Smiljanić je odigrao vrhunski svoju ulogu. Malo starije generacije ga pamte po ulozi Kolonela iz kultnog serijala Kapelski kresovi. Mlađi ljubitelji filma mogli su ga gledati i u filmu Žige Virca „Houston, imamo problem“. Nažalost, od tada je ostao bez obje noge.

On je glumac pun energije, bez obzira što nema obje noge. Ima samodisciplinu da samo nestane, da se poništi i pretvori u tog polumrtvog čovjeka koji lebdi nad tom pričom.

Rekli ste da ste „potrefili“ promociju filma u vrijeme dok su nacionalizmi u regiji divljali. Kako gledate na trenutnu političku situaciju? Mislite li da se nešto ipak mijenja na bolje ili je sve isto kako je i bilo?

Kada je počeo taj novi val nacionalizma, onda je on grunuo u nasirovijem obliku kao u Hrvatskoj. Karamarko i onaj mali ustaša, (Zlatko Hasanbegović, op.a.) to je bilo baš onako sirovo. A onda su sad došli mladići koji nisu puno promijenili optiku na svijet, samo su u boljim odijelima, imaju finije manire, bolje se češljaju, djeluju puno civiliziranije. Ja se toga bojim, bojim se civiliziranog nacionalizma. Pored Jasenovca stoji „Za dom spremni“, pozdrav uz koji su klali ljude 5 kilometara dalje. I preko toga se pređe sa par riječi, to ćemo srediti to nije problem…, a nikad se neće srediti…

U Srbiji i u Bosni malo znam da bih mogao govoriti. Političari su naučili malo špice otupiti, ali je baza ostala ista. Žive, hrane se…
Što je Ante Tomić neki dan rekao: “Da nema Srba, ne bi bilo smisla biti Hrvat“.

Prvi put ste na „Danima Zagreba u Sarajevu“, ali vi sa Sarajevom niste na “vi”?

Ne, nisam. Moja majka dolazi iz židovske familije, koja je iz Toleda, preko Istanbula i Sandžaka došla u Sarajevo. Djevojački se prezivala Izrael. Imali su kuću u Logavinoj ulici. Pradjeda je bio veliki vjernik, a prabaka je spravljala lijekove. Nju je kapo ustaškog logora u Gradišci ubila. Nije joj htjela dati prsten s ruke nego ju je pljunula kad joj je počela otkidat prste. Toj ženi je suđeno poslije rata. Familija Izrael je nestala u Drugom svjetskom ratu, od njih 28 samo je dvoje preživjelo. Moja majka i stric, koji je nakon rata otišao živjeti u Izrael.

Dolazili ste u djetinjstvu u Sarajevo?

Prvi put sam došao sa sedam godina. Tata me je vodio na skijanje na Jahorinu. Pojeo sam prve ćevape kod „Ferhatovića“, prvi put ušao u aščinicu. Tako je Sarajevo polako počelo…

Došao sam do toga da šest mjeseci prije rata, uz televizijski prijenos koji je išao direktno u Dnevnik, u zgradi RTV doma, potpišem ugovor s Televizijom Sarajevo za pravljenje televizijskog serijala od 11 epizoda i igranog filma po Bauerovoj knjizi o obitelji Weber. No, nažalost moj sarajevski projekt se nije dogodio.

Na kojem projektu danas radi Rajko Grlić?

Završio sam prije par mjeseci jedan cjelovečernji dokumentarac u Sloveniji na kojem sam radio 4 godine. Zove se „Svaka dobra priča je ljubavna priča“. O Dušanu Jovanoviću, Mileni Zupančić, Ratku Poliču…, njihovom ljubavno-teokratskom odnosu. Film je već počeo igrati na festivalima.

Slobodna Bosna