Radni ručak srijedom

Dok pišem ovu kolumnu, na radiju čujem vijest da su Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, Mladen Ivanić, Vukota Govedarica i Borislav Borenović otkazali dolazak u Mostar na sastanak lidera koalicije na državnom nivou, čiji je domaćin trebao biti Dragan Čović, trenutno predsjedavajući Predsjedništva BiH.

Autor Gojko Berić

Sastanak je bio zamišljen kao radni ručak, ali je taj izlet propao. Ima u tome i pomalo pravde, jer lideri koji su se trebali okupiti oko mostarske trpeze nisu zaslužili ni besplatnu čašu vode, a kamoli besplatan ručak. Bilo kako bilo, najodgovorniji ljudi ove zemlje priredili su nam još jednu blamažu u vlastitoj režiji, potvrđujući da su njihovi odnosi krajnje neiskreni, a politički ciljevi posve različiti. Sa takvim liderima Bosna i Hercegovina nikada neće dospjeti na zelenu granu. Njihova gordost nema granica. U poređenju s njom, pola milijarde KM, koliko će država izgubiti jer gospodin Zvizdić nije stavio svoj potpis na odgovarajući sporazum, ne znači ništa. A takvih i sličnih gafova bilo je koliko hoćeš. Machiavelli je imao pravo – politika nema nikakve veze s moralom.

Zadatak političara je da u ime onih koji su glasali za njih učine maksimum mogućeg. Umjesto toga, naši narodni deputati zamajavaju nas tlapnjama, kradući godine naših frustriranih života. Živimo u zemlji haosa i propasti svih moralnih i drugih vrijednosti, a da za taj sunovrat niko nikada neće odgovarati. Postoje situacije za koje naprosto nema dobrog rješenja, a takva situacija traje u Bosni i Hercegovini punih 25 godina. U sređenim zemljama novinari su obilježeni kao “psi čuvari demokratije”. Ali ovdje se nema šta čuvati jer demokratija ne postoji. Postoji samo teror neprikosnovene etničke matrice po kojoj se odvija cjelokupni javni, ali u najvećem broju slučajeva i privatni život. Sve češće se pitam za koga pišemo mi kojima je korumpirana i neodgovorna vlast natovarila svoje obaveze? Za onih nekoliko procenata preživjelih građana koji su odoljeli nalogu “U jato, golube” i kojima su odvratne etničke podjele i svaki nacionalizam? Prilaze ti ljudi na ulici i kažu ti da im je jako važno to što radiš, ali oni se zadovoljavaju time da tvoj tekst “potpisuju” od prvog do zadnjeg slova. Nema pobune, nema krika protiv opake vlasti. Političari te ignorišu, oni ne čitaju novine, ne gledaju televiziju, ne slušaju radio. Da li ste ikada čuli da neki zastupnik u državnom Parlamentu ustane i kaže: Gospodo, novine jutros pišu o još jednoj velikoj aferi, a mi se pravimo da to ne vidimo! Skandali potresaju pravosuđe na najvišem, državnom nivou, korupcija je postala veća opasnost od novog rata, sa mržnjom, nepotizmom i nasiljem živimo kao sa bolešću …

Preveliki je to teret za šačicu buntovnih, prepoznatljivih novinara koji ne posustaju u uvjerenju da mogu učiniti ono što vladajuća politika ne zna ili ne želi da učini. Ali, kad ni institucije na najvišem nivou ne funkcionišu, nastaje stanje u kome bilo kakva pobuna postaje obesmišljena.

Država je zarobljena, a njeni uzurpatori su ljudi kojima je, po prirodi stvari, zadatak da brinu o javnom a ne o privatnom interesu i koji su za taj posao jako dobro plaćeni. Ali kad pogledate na kakve stvari oni troše svoje mandate, dobijete sliku politike koja je čas nadrealistička, jer nema blage veze sa životnom svakodnevnicom, čas tragikomična u stalnim stranačkim sukobima. U bajramskom intervjuu za Oslobođenje, prof. dr. Rešad Hafizović, krležijanski angažovan intelektualac, ukazao je na jednu notornu činjenicu – da neznalice upravljaju sposobnim, kreativnim, obrazovanim i čestitim ljudima ove zemlje. Hafizović je s pravom zabrinut za sudbinu Bosne i Hercegovine, čije su političke elite razorile budućnost njenim narodima, a danas, kaže, nastoje razoriti i budućnost ove zemlje. Ali, gdje je i kakva je ta budućnost? Smatra se kako je Evropska unija jedina nada, ali ona nas nikada neće primiti ovakve kakvi smo. Stvari su otišle predaleko i nema izlaza iz začaranog kruga etnonacionalizma i vjerske zatucanosti. Postoje samo bošnjačke, srpske i hrvatske političke partije, a odnosi među njima više liče na rat divljih mačaka nego na stare dobre običaje u kojima ključno mjesto imaju konsenzus i kompromis. Ta pravila su uništena i više nikoga ne obavezuju.

Fingirajući da nešto rade, ovdašnji lideri otvaraju džamije i crkve, drže komemorativne govore od Jasenovca i Bleiburga do Srebrenice i Bratunca, potežu pitanje vitalnog nacionalnog interesa, ratuju saopštenjima, prisustvuju obilježavanju istorijskih datuma, usvajaju nekakve informacije, potpisuju što se potpisati mora… Premijeri i resorni ministri potpisuju neobavezujuće ugovore sa dalekim “prijateljskim zemljama” s kojima, kao se tom prilikom po pravilu ističe, nemamo nikakvih problema. Naravno da sa Bangladešom, Australijom ili Novim Zelandom nemamo nikakvih problema, ali imamo problema sa samim sobom, jer vladajuće stranke ne mogu postići sporazum ni oko jednog pitanja od značaja za cijelu zemlju. Dragan Čović, poznat po tome što svakodnevno ponavlja slogan “ja vjerujem”, uoči nesuđenog mostarskog samita, dirljivo se ispovjedio novinarima: “Mi se zacrvenimo kao djeca kad nas ovi iz EU kritiziraju.” Ma nemojte mi reći! Pa, ili su Čović i družina tako loši đaci da ni nakon bezbroj ponavljanja ne razumiju šta to ovi iz Bruxellesa od njih traže ili su evropske birokrate toliko zločeste da uživaju da pate naše dobre dječake?

Cijela tranzicijska generacija izašla je iz tunela poražena i apatična. Pogledajte ljude oko sebe. Čak i kad izlaze iz crkve ili džamije, oni djeluju depresivno. Njihova nespremnost da se bore protiv društvene nepravde vidljiva je na svakom koraku. Zvuči paradoksalno, ali najveći broj njih boji se promjena i zato uporno glasa za ljude koji dolaze iz istog političkog šinjela. Nemam odgovor na pitanje zaslužuju li sažaljenje. Tražili su, neka gledaju.

Oslobođenje