Protiv podjele Kosova moraju se izjasniti i NVO u RH

Ovoga ljeta, unatoč optimističkom priopćenju s nedavnog samita o zapadnom Balkanu u Londonu, nastavlja se destabilizacija ove regije i u njoj povećava nered koji postojano pridonosi globalnom kaosu.

Piše: Damir Grubiša

U Srbiji se vode intenzivne rasprave o inicijativi predsjednika Aleksandra Vučića da se postigne ”kompromis” o kosovskom pitanju, gdje se pod kompromisom misli na podjelu Kosova – sjeverni dio Kosova, gdje su Srbi u većini, ide Srbiji, uz korekciju granica, štogod to značilo.

Ideja o podjeli Kosova nije nova: prvi ju je izrekao predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. U vrijeme NATO-vih bombardiranja Srbije, 1999. godine, Tuđman je sazvao diplomatski zbor u Zagrebu da bi okupljenim ambasadorima izjavio kako Hrvatska predlaže podjelu Kosova na rusku i američku zonu.

Tada se u diplomatskom zboru prepričavala anegdota kako je tadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić, koji se protivio toj ideji, ali se nikad nije usudio suprotstaviti Tuđmanu (Machiavelli bi rekao, kako stoji u ”Vladaru”: ”zbog svoje naravi”), naprasno najavio neko svoje međunarodno putovanje da bi izbjegao taj sastanak, svjestan štete po međunarodni imidž Hrvatske.

Sastanak je protekao u Tuđmanovom monologu, a kada je on zatražio reakciju prisutnih ambasadora očekujući da će ta njegova ideja biti prihvaćena bez pogovora, američki je ambasador Bill Montgomery, u dogovoru s kolegama, uzeo riječ u ime svih, zahvalio predsjedniku kako to već nalaže diplomatska kurtoazija i obećao mu da će ambasadori hitno izvijestiti svoje vlade o tom prijedlogu. I ništa više.

I tu dolazi drugi dio anegdote i poanta: na izlazu iz Predsjedničkih dvora pojavio se iznenada ministar Granić koji se isto tako naprasno vratio sa svoje hitne diplomatske misije u inozemstvu, da bi Montgomeryju bespomoćno prošaputao: ”Nije to bila moja ideja, vjerujte mi!”

Srbijanski predsjednik Vučić, suočen s pat pozicijom u kojoj se našla njegova vladavina, pokušao je usvajanjem te bankrotirane Tuđmanove ideje zaigrati na kartu svoje povijesne uloge i osigurati sebi mjesto u srpskom Panteonu. No turneja koju je ovoga ljeta poduzeo po nekim europskim prijestolnicama i u SAD-u nije dala očekivanog rezultata niti je osigurala međunarodnu podršku za taj plan.

Ali je globalni metež, koji obilježava repozicioniranje nekadašnjih, kao i novih velikih sila da se svojom prisutnošću i utjecajem prošire ponovo na Balkan, potaknuo uznevjerenost i nervozu onih faktora koji su trebali pridonijeti stabilizaciji Balkana i rješavanju njegovih gorućih pitanja. Europska unija, čija je vodeća uloga neprijeporna u procesu europeizacije Srbije, našla se začuđena pred febrilnom aktivnošću Rusije, Kine i Turske u regiji.

Ali je EU sada suočena i s vlastitom krizom – od migranata do autoritarnih režima koji se stvaraju unutar nje, od rastuće ksenofobije, rasizma i populizma, pomiješanih s neuspjehom pregovora o Brexitu do paraliziranja njezinih institucija.

No neriješena pitanja stabilizacije zapadnog Balkana ne trpe nikakva odlaganja, jer se ponavlja scenarij od prije 27 godina, kada je zbrkana Europska zajednica oklijevala i pomiješanim signalima pridonijela akutizaciji krize i izbijanju ratova na tlu nekadašnje Jugoslavije.

Nažalost, EU je prezauzeta svojim problemima – a najveća je nepoznanica baš sama budućnost EU, neizvjesna pred izbore za Europski parlament 2019. godine, kada Europi prijeti potop zbog mogućeg prodora populista, suverenista, ksenofoba, istočnoeuropskih klerikalističkih autokracija i neofašista.

Zapadni Balkan je jedna od točaka prijepora u toj – i takvoj – kako bi rekao Tuđman, Europi. Crna rupa u mekom trbuhu Europe, kako ju je doživljavao i Winston Churchill, prijeti novom implozijom.

Retorika lokalnih političkih lidera u regiji eskalira, eskalira i ”novi balkanski militarizam” idejama i inicijativama za uvođenje vojnog roka u Hrvatskoj i Srbiji, naoružavanjem Hrvatske i Srbije i eskalacijom nacionalističke retorike i politike.

Tuđman-Vučićevoj ideji o podjeli Kosova usprotivile su se u Srbiji politička opozicija, raštimana i razjedinjena kao ona u Hrvatskoj, i organizacije civilnog društva.

Onog istog civilnog društva koje je stasalo kao nježna biljčica u novom, državotvornom totalitarizmu u povojima – vrlo sličnog i u Hrvatskoj i u Srbiji. Tu pod ”građanskim društvom” vladajući političari u internom žargonu i novogovoru političkih elita podrazumijevaju ”Sorosove plaćenike” i intelektualne trouble-makere, ”izdajnike” nacionalističkih totalitarnih ideja i prakse.

Organizacije civilnog društva iz Srbije i sa Kosova uputile su ovih dana otvoreno pismo Federici Mogherini, samozatajnoj ministrici vanjskih poslova EU, u kojem je pozivaju da se nedvosmisleno izjasni protiv podjele Kosova ili razmjene teritorija između Kosova i Srbije na etničkom principu.

Ovo je pismo važno i zbog toga što su se među potpisnicima našle organizacije civilnog društva iz Srbije i Kosova, što dakle govori da postoje dijalog civilnog društva koji prelazi granice dviju država i ”zajedništvo” u otporu nacionalističkim prekrajanjima teritorija.

Te organizacije već desetljećima pokušavaju unaprijediti komunikaciju i suradnju između dvije etničke zajednice, a da bi se uspostavio trajni mir, potrebno je prihvatiti interkulturalnost i multietničnost kao neophodni preduvjet razvoja europskih integracija.

Etnički čiste države, prevladani model 19. stoljeća, ne smiju biti cilj ničije politike niti ih smiju tolerirati i podržati predstavnici međunarodne zajednice, kaže se u pismu civilnog sektora Srbije i Kosova.

Inicijativa je za svaku pohvalu, ali i poticaj za razmišljanje: ne bi li se o podjeli Kosova, odnosno o štetnosti prekrajanja granica, trebale izjasniti i nevladine organizacije Hrvatske, pa konačno i sama Vlada, da time ispravi i katastrofalne poteze hrvatske politike iz devedesetih?

Autograf

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here