Privatizacijska pljačka povijesti

Puno se nervozne povike diglo, i to i s ljevice i s desnice, protiv prijedloga suca Ivana Turudića da se krivično kažnjava vrijeđanje domovinskog rata. Ali, tko je malo bolje pogledao, odmah je vidio da prave, ozbiljne kritike nisu stigle ni iz SDP-a ni, još manje, HDZ-a.

Autor: Marinko Čulić

Razlog je bolno banalan. Te dvije stranke su prije petnaest godina donijele saborsku deklaraciju koja je, ako se zanemari razlika između šije i vrata, propisala ovo isto. Domovinski rat je proglašen anđeoski čistim, i to ne samo u odnosu na etničko čišćenje u Oluji, nego čak i rata u Bosni i Hercegovini, što je rečeno s dovoljno namrštene ozbiljnosti da se odmah vidjelo da tu nema zezancije.

Nije, istinabog, spomenuto nikakvo krivično gonjenje počinitelja ni njihovo slanje u zatvor kao u Turudićevom slučaju, ali su zato sve državne službe, a to je gotovo bezgraničan pojam, obavezane da se toga drže. Što će reći da drže jezik za zubima. Nije tajna kako je došlo do ove čudovišne deklaracije. Došavši na vlast, Račanov SDP pokazao je sada već legendarnu potrebu da se zbog toga uljudno ispriča desnici, pa je počeo praviti ustupke HDZ-u gdje god je stigao. Bilo je to potpuno nepotrebno ulagivanje gubitniku koji je nakon Tuđmanovog odlaska zapao u terminalno rasulo, bez ikakve vidljive mogućnosti sretnog preokreta.

U slučaju spomenute deklaracije o besprijekornoj čistoći domovinskog rata to je imalo i jednu naglašeno čudačku crtu. HDZ je, naime, uvijek s kiptećim ogorčenjem protestirao što samo partizanski pobjednici “pišu povijest” Drugog svjetskog rata, još gore što je monopoliziraju. Ali, čim im je Račan svojom popustljivošću to dopustio, zgrabili su rukama i nogama mogućnost da oni to isto naprave s domovinskim ratom. Logika je bila kaplarski kratka i jasna. Sada su papir i olovka u njihovim rukama i nema više majci da svatko lupeta što mu padne na pamet. Karamarko je to nedavno pretvorio i u obavezni nacionalni aksiom.

O Tuđmanu, Šušku i domovinskom ratu može se slobodno brbljati samo u četiri zida vlastitog stana, vani te slobode nema, točnije ona će biti ukinuta istog trenutka kada HDZ opet dođe na vlast. Dakle, nije Ivan Turudić ni blizu tome da bude glavni junak ove priče. On je samo još jednom pokazao već osvjedočeno nezasitni apetit da se ugradi u hranidbeni lanac te nove vlasti, što se ponavlja u sada već pravilnim razmacima od otprilike dva ili tri mjeseca. A glavni scenaristi su vodeći protagonisti te izgledne nove vlasti, koji su najprije iskoristili spomenutu saborsku deklaraciju za to da se “istine” o ratnim devedesetim naprosto izglasaju dizanjem ruku u parlamentu. A sada idu i korak dalje.

Toliko ih je, naime, kako rekoh, razgnjevilo što su antifašistički pobjednici pisali povijest Drugog svjetskog rata, da su to odlučili okrenuti naglavce i ovo pravo u cijelosti prenijeti na sebe. Naravno da je stvar krajnje morbidna i da hoda drugom stranom ruba zdrave pameti. A tko je, zaboga, mogao pisati povijest rata protiv nacifašizma, najgoreg zla u ljudskoj povijesti, nego oni koji su to zlo uz najveće žrtve jedva pobijedili?! Ne valjda poražena fašistička strana koja je te žrtve izazvala i još se pravdala da su one bile povijesno neizbježne i opravdane? E, kod nas baš to gledamo.

Nedavno micanje Titove biste s Pantovčaka simbolička je promocija baš takve, izokrenute povijesti, koju će pisati zločinačka strana u ratu, što je potonuće u najmračniji revizionizam iz najmanje dva razloga. Prije svega koncept da pobjednici pišu povijest zbilja se počelo napuštati, ali ne zato da bi je sada pisali poraženi, nego nadnacionalni pravni i moralni autoritet koji uvjetno pripada “trećoj” strani. To je prvi put primijenjeno u suđenjima za ratne zločine u jugoslavenskim ratovima u Haagu, gdje se na optuženičku klupu posjelo ne samo gubitničku stranu koja je počinila najveće zločine (srpski politički i vojni vrh). Nego i stranu koja je od tih zločina najviše stradala (bošnjačka, hrvatska), iako je, razumije se, bilo puno više prvih nego drugih.

Ipak, ovo s Titom puno je jača priča. Njega su Karamarkovi nabildani izbacivači iz povijesti bacili ovih dana preko palube, uz više nego mlako protivljenje Milanović-Pusićkine vladajuće koalicije, u tipičnoj akciji viđenoj u vrijeme velike privatizacijske pljačke. Samo što se tada uzurpiralo društvenu imovinu, a sada se uzurpira pravo na izricanje navodno neporecivih povijesnih istina. Broz je, naime, proglašen “diktatorom”, još gore “ratnim zločincem”, iako to radikalno proturječi onome što o njemu misle ne samo svi antifašistički pobjednici u Drugom svjetskom ratu, nego i demokratske vlasti izrasle na tlu nekadašnjeg fašističkog trojnog pakta. Naprosto, Tita se danas ne smatra zločincem nigdje nego u Hrvatskoj.

I što ćemo sada? Znači li ovo da hrvatska država preko Karamarka a sada i Turudića pretendira da jedina bude izuzeta iz međunarodnog pravnog poretka i da primjenjuje jurisdikciju koju će priznavati samo ona i nitko više? Stvar je posebno bizarna ima li se na umu da je Haag i uz spomenute nove, oštrije kriterije uglavnom oslobodio Hrvatsku najtežih optužbi za ratne zločine devedesetih, mada se to dogodilo po cijenu više dvojbenih sudskih presuda. I jednog nedvojbenog političkog promašaja. Očito jer, naime, da su te presude zloupotrijebljene u Hrvatskoj tako da se stavi brnjicu na svako slobodno govorenje o ratnim devedesetim, iako ta sloboda, i da se posadiš na glavu, nikome ne može biti oduzeta. Ja, recimo, kao što ste primijetili, pišem domovinski rat malim slovom jednostavno zato što su u tom ratu domovinu dobili samo Hrvati, a Srbi iz Hrvatske je izgubili. I nikakav Karamarko i Turudić neće me natjerati da radim drukčije.

A neće me, bogami, natjerati ni da Tita smatram ratnim zločincem samo zato što je nekome puhnulo u ludu glavu da time praktički rehabilitira, jer to je krajnji cilj, Antu Pavelića.

H-alter