Pristajanje na pustaru

Gdje odoše oni nekada pametni, hrabri i ambiciozni. Oni što nisu sami sebi davali epitete intelektualaca, ekselencija, profesora, stručnjaka i analitičara… I zašto danas šute u sedamdesetima kao da očekuju novi uspon u karijeri. Zapravo, zašto su zadovoljni porazom…

Autor: Zlatko Dizdarević

Prije neki dan ponovo se oglasio u »bh« javnosti dr. Esad Duraković, uvaženi sarajevski profesor i akademik. Ovo »ponovo« poznati intelektualac priskrbio je uglavnom ljetošnjim ukazivanjem na pravu navalu Arapa u Sarajevo i okolicu, mahom iz Zaljeva, koji su se odjednom počeli naseljavati na parcelama i temeljima napuštenih kuća što su nakon rata ostale da svjedoče kako je nekadašnja priča o multi-kulti šeheru i mnogim mjestima u okolici tek sjećanje. Poanta Durakovićevog upozorenja o tome kako se dramatično otklizava u novu fazu gubljenja države, pa i identiteta, jeste da doseljenici preko noći kupljenu zemlju knjiže kao nepovratno vlasništvo na svoje ime. Način i lakoća kojom se to organizirano radi jasno govori da nije daleko dan kada će većina njih temeljem novih dokumenata i »benevolentnosti« dijela vlasti, bez državnog reciprociteta, postati značajan svekoliki pa i socio-politički faktor u »lokalnoj zajednici« koju su okupirali. Tema je nakon svega postala omiljena mnogima u BiH, ali i pravi hit za regionalne medijske lovce na kurentni »bosanski džihadizam«.

Interpretacije i kod jednih i kod drugih bile su različite. Kod domaćih, reklo bi se, fifti-fifti sa blagom prevagom onih što su profesoru zamjerili uglavnom kako je beskompromisan kad napada »naše«. Jer ti Arapi, hoće se kazati, jesu »naši«. Istovremeno, poprilično je i onih što su se sa Durakovićem intimno složili od prvog do posljednjeg slova ali se to ne pominje glasno, izvan polemika u kafani.

U ambijentu u kojem je Duraković prozvan ovim povodom kod kuće antimuslimanom, antibosancem i antibošnjakom, profesor se nanovo oglasio. Prvo jednim intervjuom s provokativnim naslovom »Moja unučad će Arapima biti hamali«, a odmah potom drugim tekstom direktno i intrigantno najavljenim kao : »Sedam razloga zašto je BiH u opasnosti…« Mnogi ozbiljan kibicer ovdašnje tužne i ponovo opasne priče pomislit će kako tih razloga ima i više od sedam, no, i sedam je dovoljno.

Nije cilj ovaj put prepričavati argumente koje je profesor sažeo u sedam tačaka opasnih po Bosnu i Hercegovinu. Suština je u osnovnoj tezi od koje Duraković polazi, a to je »da Bosna ima budućnost samo u multietničnosti i multireligijskoj kompozitnosti, a te su vrijednosti, nažalost, danas ozbiljno ugrožene, gotovo da su već poražene čak i u onome što se naziva Evropskom Unijom.« Potom su pobrojani razlozi »goleme opasnosti za Bosnu, koja je možda veća i od one u vrijeme kada je bila izložena višestrukoj susjedskoj agresiji«. Ukratko, prva je opasnost što su centrifugalne sile iz vremena Miloševića i Tuđmana još uvijek aktivne. Druga je što su mnogi Bošnjaci koji donose sudbinske odluke kod kuće spremni da izađu u susret baštinicima gore pomenute politike. U sarajevskom »intelektualnom« šuškanju to se čita kao priča o Izetbegovićevom lijeganju na rudu Dodiku i Čoviću. Pod tri, kaže se kako akademska zajednica, ili tzv. intelektualci – sa zabrinjavajuće malim izuzecima – o svemu šute, naročito o patriotizmu i budućnosti, »šute mučki i izdajnički«. Ta šutnja »pokazuje i najveću moguću neetičnost, jer nikakvo pravo na šutnju nemaju ljudi kojima su i Bog i Društvo dali znanje i poziciju (da li i pamet?!) da se društveno angažiraju pod prinudom vlastitoga znanja.« Profesor to svrstava u najviši nivo prevare, koja ohrabruje političke »elite« da idu pogrešnim putem.

Na četvrtom mjestu su bošnjačke institucije koje se ponašaju na isti način: tiho, nečujno, suštinski i sudbinski oportuno. Duraković kaže da je riječ ovdje o »jednoj teškoj društvenoj patologiji«. Podjednako je po njemu – na petom mjestu – obeshrabrujuće politički nezrela i inferiorna, beskrajno samoživa »politička opozicija«. U vezi s ovom tvrdnjom on je ponudio i ubjedljive ilustracije, posebno iz Federacije, a posebno onu o nespremnosti i nesposobnosti ljevice da se udruži žrtvujući vlastiti mali dobitak u ime zajedničke velike pobjede. Njihovim ujedinjenjem morao bi se neko odreći i neke fotelje. »To znači da ni njima kao ni onima na poziciji nisu državni interesi iznad partikularnih partijskih i ličnih, dabome«. A narod? Šta je s narodom? pita profesor i odmah odgovara: »Narod je potpuno otupio. Uostalom, narod je oduvijek bio najbliži »mentalitetu« i »naravi krda«: njegov povremeni stampedo mogu inicirati samo tzv. elite… a akademska javnost i nacionalne institucije kukavno šute devastirajući time i svoje znanje i svoju etičnost. Zanimljiva je, na sedmom mjestu i konstatacija prema kojoj je »velik dio Bošnjaka uveliko zakoračio u mistiku. Oni danas najčešće izgovaraju frazu: »Neka nam je Bog na pomoći«. To kazuju jedni drugima na ulici, osvrćući se unaokolo, »pod šišetima« na sijelima, verbaliziraju situaciju u nekoj vrsti mističke konspirativnosti. To je ona fraza koja u danome kontekstu liči na na fatalističko prepuštanje sudbini… a takvo prepuštanje je duboko protiv suštine islama i ljudske uspravnosti, protiv dostojanstva…«

Skraćeno, a opet opširno citiranje ovih javno izgovorenih riječi profesora Durakovića eho je i jedne zanimljive činjenice. O tome se u »intelektualnoj čaršiji« naširoko govori i dobrohotno klima glavom: Svaka mu čast vele, ali ispotiha, pametni i mudri. Pri tome, nitko tu ne vidi sebe. Sav jad i čemer, eto, odnosi se na nekog drugog, tamo u drugoj mahali ili i tu, na drugoj strani sokaka, znamo mi na koga profesor misli… I u pravu je, jašta.
Ono što je izvjesno o »Bosni« ovim povodom, jeste da je cijela, posebno ona intelektualna, nekadašnja, doista pala šaptom. Kao i ona nekada radnička. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati ljudi koji se još oglašavaju, koji kažu, napišu, progovore javno zato što to osjećaju kao dužnost ali i kao intelektualni dokaz o samopostojanju. Oni znaju i da im niko ništa javno neće i ne smije, jer profiteri svekolike realnosti u otvorene javne bitke ne smiju. Vlast šutnjom ogromne većine nije ugrožena, čemu rizici. A i uhljebljeni samoinstalirani stranci s kojima se ta vlast šprda netalasanje doživljavaju kao »stabilnost«. Projekt uništavanja društvene supstance tako neometano napreduje. Uništen je narod, uništeno je društvo, uništeni su elementarni reperi temeljm kojih se znalo što je što, ovjereno, priznato, zapisano i ozakonjeno.

»Bosna« je danas zemlja u kojoj ništa više nije sveto. Sve može biti, i ništa ne mora da je »kako Bog zapovjeda«. Jedan od ključnih razloga doista jeste što je istinska intelektualna elita svedena na pokojeg individualca kojem za vratom dahće priučena »intelektualna« halaša smišljajući kako da ga obezglavi jer je dokaz njihovog ništavila. Mladi i ambiciozni odlaze, ako se slučajno nisu uhljebili na neko od NGO mjesta preko kojih sila »demokratski« realizira ili tek fingira svoje ciljeve izvana. Starija garda onih što su znali šta je sistem, profesija i organizacija, šta su standardi ispod kojih se ne može, ili je prodala dušu ili je u čekaonicu što je na kraju puta. Evropske i ostale »unije« profiliraju klonirane poslušnike onako kako je uslov da bi služili sutra njima u globaliziranom sistemu koji se ne zove imperijalni i kolonijalni ali to jeste. Ono malo ljudi spremnih da čuvajući intelektualni dignitet učine nešto i za društvo, polako ali sigurno shvataju da »društva« više nema. Imaju samo tri suprostavljena plemena na čijem se uzajamnom i svjesno proizvedenom animozitetu (blago kazano) hrani i održava korumpirana elita, ona što bi trebalo da »predvodi«. To i čini, »predvodeći« u goru budućnost što se naziva »reformskim uspjehom«. I svekolika obezglavljenost je podijeljena na tri, a podijeljeni su već ubijeđeni da im je tako bolje. Što reče jedan nedavno, u vrijeme lokalnih izbora – glasat ću za moje makar mi bilo i mnogo gore! I ponosan, a nesvjestan da je i to početak priprema za boj u kojem se mora pobijediti jer »nema nam druge«. I tako u krug. Naravno, pobjeda jednog vazda mora biti poraz ostalih.

Gdje odoše oni nekada pametni, hrabri i ambiciozni. Oni što nisu sami sebi davali epitete intelektualaca, ekselencija, profesora, stručnjaka i analitičara… I zašto danas šute u sedamdesetima kao da očekuju novi uspon u karijeri. Zapravo, zašto su zadovoljni porazom. Meša Selimović je negdje zapisao: »Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši.« Eto to nas je spopalo. Može li biti težeg poraza.

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here