Priča o čovjeku koji ne odustaje od svoje strasti

Reditelj Benjamin Dizdarević nedavno je završio snimanje dokumentarnog filma “Rez”. Film donosi priču o Jasminu Dodiku, starcu koji gaji veliku strast prema filmskim trakama i kino-tehnici.

Piše: Đorđe Krajišnik

Njegov cilj je da spasi filmsku traku koja je “sada na rubu da je pokopaju moderna tehnika i digitalizacija”, a to čini tako što putuje od grada do grada u BiH i na 35mm projektoru u domovima kulture prikazuje filmove. Najveći problem u njegovom nastojanju da spasi filmsku traku je to što niko ne dolazi na projekcije.

100kg filma

Šta Vas je kao reditelja privuklo priči o Jasminu Dodiku?

– Prvo što sam pomislio kada sam čuo priču o Jasminu Dodiku bilo je: penzioner, u Sarajevu, sa minimalnim primanjima, odlučio da uloži svoje pare na putovanje od grada do grada, prikazujući filmove ljudima na vlastitom 35mm projektoru – i to ponekad besplatno? Ovakva strast nam fali u BiH! Upravo ovo je bio glavni element koji me privukao da ispričam priču o Jasminu Dodiku. Nije film samo govor o filmskoj traci i odgovor na pitanje da li ima nade za staru formu filma, nego je također priča o čovjeku koji ne odustaje od svoje strasti, koliko god je situacija nezahvalna.

Kakav je Vaš odnos prema onome što predstavlja filmska traka. Dakle, kako kao mladi reditelji, čija je tehnika rada zasnovana na posve drugačijim premisama, gledate ono što reprezentuje klasični filmski rad, kakvim se bavi protagonista Vašeg filma?

– Nikada nisam imao potpun pristup filmskoj traci. Uvijek me interesovalo kako to funkcioniše na nivou slike, zvuka i montaže. Jer bez filma na osnovi trake, digitalna forma također ne bi nikada postojala. Praćenje čovjeka koji je radio s filmskim projektorima i trakama čitav život bilo je veliko iskustvo za mene. Kroz taj proces sam sebi mogao da odgovorim na sva ova pitanja. Mogao sam lično da gledam kako se sve to radi. Gdje bi drugo mogao ovo da iskusim? Čak i u filmskoj školi nismo imali dodir sa pravim montažnim stolom ili filmskom trakom; bar ne u istoj mjeri u kojoj sam se s tim upoznao tokom snimanja filma, u filmskoj školi smo o to više teoretski obrađivali. Ne mogu govoriti za sve mlade reditelje, kada je u pitanju interes za filmsku traku. Mogu samo reći da su skoro svi mladi reditelji, ljudi moje generacije, koje sam pitao da li bi ikada snimali film na traci, odgovorili: „Zašto? Skupo je, nepraktično i uzima mnogo više vremena dok se realizuje”.

Postoji u Vašem filmu i ono što predstavlja dimenziju opstanka umjetnosti, i želje da se umjetnost stvara i u najtežim okolnostima – kakve su one ratne. Kako gledate na taj segment ove priče?

– U teškim okolnostima poput rata – duhovni aspekt čovjeka je jako bitno očuvati i razvijati. Imam veliko poštovanje za Jasmina zbog toga što je išao kroz Tunel spasa i importovao preko 100kg filma da bi ga prikazao ljudima. Drugi su se ljutili i ismijavali ga jer je realno mogao da unese 100kg hrane, brašna ili neke tečnosti. Ali za Jasmina je bilo važno da daje ljudima razlog da se smiju i makar malo opuste za vrijeme smrt, suza i straha. Pomisli se: „Ko bi išao u kino za vrijeme rata?”. Ljudima to zvuči malo čudno i nerealno. Ja sam isto pomislio, pa sam upravo to pitanje i postavio Jasminu tokom snimanja. Odgovor je bio da su dvorane skoro uvijek bile pune. Šta se ima dalje za reći?

Autentične priče

Šta Vam kao reditelju omogućava dokumentaristički pristup, imajući na umu da dokumentaristika kod nas nije još uvijek u onoj mjeri zastupljena koliko je u ostatku svijeta?

– Jako interesantne priče se mogu naći bilo gdje u BiH. Samo da se malo više zainteresujemo za ljude u našem gradu. Priču Jasmina Dodika, na primjer, sam pronašao tako što je profesor Nenad Dizdarević jednom spomenuo da ima prijatelja koji ide od grada do grada i prikazuje filmove na svom 35mm projektoru. Iskoristio sam priliku da sjednem sa Jasminom i postavim mu nekoliko pitanja, kako bih vidio o čemu se zapravo rad. Šta ga motiviše po tom pitanju i koji mu je krajnji cilj u svemu tome. Nakon dvije kafe i jednog razgovora – nije bilo sumnje da je ovo zaista dobra dokumentarna priča. Uspjeh bh. kinematografije se vrti oko igrani filmova – ali hajdemo ponekad iskoristiti i naše autentične priče. Kako bismo ih ispričali kroz formu koja bi se trebalo više koristiti u našoj kinematografiji.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here