Priča o 1947. godini, kada je u Švedskoj izumljen povijesni revizionizam

Elisabeth Åsbrink (1965.) švedska novinarka i književnica, radila je kao urednica i reporterka SVT (švedske javne televizije, financirane pretplatom koju i tamo plaćaju svi vlasnici televizora), redovito piše za Dagens Nyheter (dnevne novine koje se prodaju u prosječnih 282.000 primjeraka; Švedska je, inače, zemlja od desetak milijuna stanovnika).

Piše: Miljenko Jergović

U svojim se knjigama i istraživanjima bavi temama individualnih i kolektivnih sjećanja, savjesti, identiteta, odgovornosti i potisnutih i zatajenih epizoda iz bliže švedske povijesti. Tako je, recimo, osnivača koncerna IKEA Ingvara Kamprada razotkrila kao vjernog sljedbenika Pera Engdahla, osnivača i vođe “Sverige Fascistiska Kamporganisation”, Švedske fašističke borbene organizacije, koji je još 1944, u neutralnoj Švedskoj, radio za Nijemce i o Hitleru govorio kao o “od Boga izabranom spasitelju Europe”. To je otkriće naročito zanimljivo zbog stanovitih datumskih poklapanja: godine 1943, aktivni Engdahlov i Hitlerov sljedbenik Ingvar Kamprad osniva tvrtku IKEA, čiji koncept postepeno razvija, uzdižući ga do svojevrsne ideologije svakodnevice. Tko bi se poželio malo pozabaviti Kampradovom idejom o namještaju za obične ljude, koji doma montiraju isti ti obični ljudi i kojim si stvaraju iluziju života u prostoru rezerviranom za mnogo bogatiji svijet, pa je još i usporediti s ideologijom svakodnevice u Trećem Reichu, mogao bi doći do vrlo zanimljivih zaključaka. Ali, naravno, Elisabeth Åsbrink nije se time bavila: ona je kao odgovorna i slobodna građanka, a onda kao novinarka i spisateljica, predočila Šveđanima istinu o jednom od najznačajnijih, tada živih Šveđana (Kamprad je umro u siječnju ove godine), ne brinući se što time ugrožava rad jednoga privatnog koncerna, nego i udara u temelje švedske gospodarske sigurnosti.

Od svibnja prošle godine Åsbrink je predsjednica švedskog PEN-a koji se, za razliku od istoimenih udruga građana u Hrvatskoj i diljem polutotalitarne istočne Europe i Balkana, vrlo ozbiljno bavi i ljudskim pravima, i slobodom izražavanja, i autonomijom književnoga i novinarskog djelovanja.

Ali ona ni po naravi svoga djelovanja ni po svome pozvanju, te što je najvažnije ni po svome izvornom talentu, nije aktivistkinja. Čak bi se moglo reći i da nije angažirana novinarka. Sve što Elisabeth Åsbrink piše, sve po čemu kopa i što istražuje, ima veze sa sjećanjem, stvarnim, naslijeđenim, a onda i pretpostavljenim sjećanjima onih koji su umrli prije nego što su mogli ostaviti svjedočanstvo o sebi. Åsbrink je kći madžarskog Židova, preživjelog iz Holokausta, i veći se dio njezine porodične memorije raspršio nad Europom kao dim iz Auschwitza. Njena novinarska i književna istraživanja u osnovi su pokušaj stvaranja konteksta vlastitoj porodičnoj priči i svim svojim mrtvim i nestalim.

Knjigu koja se isto zove na svim jezicima na kojima će biti objavljena – “1947”, izvorno je objavila 2016. Dvije godine kasnije, u proljeće 2018, tiskana je i u srpskom prijevodu, kod Vladislava Bajca, u njegovoj Geopoetici (prijevod Spasa Ratković), u izvanredno zanimljivoj i važnoj biblioteci Intimna istorija. Knjiga se, na dvjestotinjak stranica i u desetak narativnih linija, bavi kalendarom događaja u 1947. godini, i predstavlja svojevrstan, vrlo koncentriran i snažno koncipiran, nonfikcionalni roman o jednoj godini. Na kraju knjige vrlo su pomno predočeni izvori na osnovu kojih je Åsbrink pisala svoje izvanredno dobro stilizirane medaljone, fragmente, priče u nastavcima.

Portretirajući 1947. ona pred naše oči dovodi stotine tisuća izluđenih židovskih izbjeglica koji tumaraju Europom, i spremni su apsolutno na sve, samo da se dokopaju Palestine. U drugoj, pak, liniji priče pratimo način na koji se razvija arapska i palestinska stvar, pod vodstvom tada neupitnog palestinskog vjerskog i svjetovnog vođe Muhameda Amina al-Huseinija, samoprozvanog jeruzalemskog muftije, Hitlerovog sljedbenika i propagandista, suosnivača i duhovnika pojedinih SS divizija. Treća, pak, linija prati krvavi, zločinački teror što ga u Palestini nad lokalnim stanovništvom provodi Irgun, predvođen budućim izraelskim premijerom i dobitnikom Nobelove nagrade za mir Menahemom Beginom.

U isto vrijeme, što prati sljedeća linija ove knjige, švedski nacistički vođa Per Engdahl vrlo slobodno i prilično javno, uz pomoć jednoga švedskog industrijalca, organizira mrežu skrbi i puteve spasa za naciste, SS oficire, Hitlerove suradnike, kolaboracioniste iz baltičkih zemalja i ostale potrebite, pa ih prevozi u Argentinu, dok u isto vrijeme s najistaknutijim europskim ekstremnim desničarima, neonacistima i neofašistima organizira kongres u Malmöu, gdje se kuju planovi o ujedinjenju bijele i kršćanske Europe i stvaranje europskog nacionalističkog kruga, u ime kojeg će se zanemariti partikularni, provincijalni, međusobno sukobljeni nacionalizmi.

Jedan od sudionika na kongresu je i Maurice Bardèche, esejist i kunsthistoričar, koji u srpnju 1947. objavljuje knjigu “Pisma Françoisu Mauriacu” u kojoj se okomljuje na francuski pokret otpora, kao i na suđenja i pogubljenja njemačkih kolaboracionista u Francuskoj. Višijevsku francusku vladu smatra jedinom legalnom i legitimnom, dok su De Gaulle i njegovi razbojnici i pobunjenici protiv legalne vlasti. Iste godine, povodom nirnberških suđenja, piše da se to sudi državnicima i vojnicima jedne male europske zemlje koja se tokom četiri godine herojski borila i branila od čitavog svijeta, i čiji je jedini zločin to što su izgubili rat. Bardèche tvrdi da su svi dokazi o istrebljenju Židova lažni, da su Židovi u logorima stradavali od gladi i bolesti – uzrokovanih agresivnim ratom što su ga saveznici vodili protiv Njemačke – te da su logori služili ne samo tome da bijele kršćane i Nijemce zaštite od Židova, nego i da Židove zaštite od njihove osvete. Svi službeni dokumenti o “konačnom rješenju”, piše on, svjedoče samo o zaključku da Židove treba preseliti iz Njemačke, i ništa drugo. Nikakvog ubijanja i uništenja nema. Pritom, oni su sami skrivili svoju sudbinu, jer su izdali Njemačku i Europu, jer su podržali Versajski mirovni ugovor i jer su podržali Sovjetski Savez. Jedine stvarne ratne zločine u Drugom svjetskom ratu počinili su saveznici kad su bombardirali Dresden i druge njemačke gradove. Najgnusnija laž su plinske komore, one su, kaže Bardèche, “služile samo za dezinfekciju zatvorenika”. “Ja ne branim Nijemce. Branim istinu”, kliče Maurice Bardèche, i te 1947. godine utemeljuje povijesni revizionizam, koji do danas nije evoluirao ni u svojim argumentima, ni u načinu na koji se iznosi. Razlika je samo u tome što u jednoj malenoj europskoj zemlji postoji danas javna televizija, financirana pretplatom i nadzirana od vladajućih političara, koja širi i propagira isto ono što je 1947. ustvrdio Maurice Bardèche.

Elisabeth Åsbrink u “1947” prati i životnu priču velikoga, prevratnoga džez muzičara i kompozitora Theloniousa Monka, američko tumaranje i zaljubljivanje Simone de Beauvoir, otočki život Georgea Orwella i nastanak njegove najpoznatije i najvažnije knjige, romana “1984”, nastanak organizacije Muslimanska braća u Egiptu, proces rađanja države Izrael, sudbinu izbjegle njemačke pjesnikinje Nelly Sachs u Švedskoj i pjesnika Paula Celana u Europi… Kako, nakon iskustva Holokausta, biti Židov i pjesnik, kojem je njemački jezik njegove poezije i književnosti? Sve je to, i još koješta drugo, ova neobična knjiga, koju u jednom trenutku, poput intermezza, ili provale stvarnosti u povijest, na desetak ili više stranica prekine Elisabethina priča o ocu i o njegovima, o jednom privatnom porodičnom Holokaustu. Kada je njoj bilo devet godina, otac je, strahujući da mu se nešto ne dogodi, na pisaćoj mašini otkucao i u bankovni sef zaključao pismo koje se u slučaju njegove smrti treba uručiti jedinom njegovom djetetu. Pismo od devetnaest redaka, osamnaest redaka očinske ljubavi, “poslednji, devetnaesti, sastoji se od samo jedne rečenice, koja je upozorenje”. Ta rečenica, zbog koje kao da je pismo i pisano, a u koju se na neki način sažima smisao ove knjige, možda i ukupnog novinarskog i književnog rada Elisabeth Åsbrink, glasi: “Nikad ne sažalijevaj samu sebe.”

Te godine rođen je povijesni revizionizam, započeo je arapsko-židovski sukob, koji traje sve do danas i dalje je od razrješenja nego što je ikad bio, udareni su temelji Islamske države i Ujedinjenih naroda, umnogome je začet svijet u kojem živimo danas. Ali nije to ono što ovu neveliku knjigu čini tako važnom. Književna ostvarenost i usmjerenost, mjera strasti i razuma, pravednost velikog novinarstva, i ovaj su put važniji od teme i od njezine famozne aktualnosti.

U redu je kupovati IKEA proizvode, ali s punom sviješću o njima i o ideologiji i ideologijama njihovog velikog tvorca. Način je to da ovladamo prošlošću, umjesto da prošlost ovlada nama.

jergovic.com

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here