Premijeru ima tko da piše

Marquezovom pukovniku nema tko da piše, ali hrvatskom premijeru, bogami, ima. Sitno slovo Zoranu Milanoviću piše predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, kojim mu odgovara na poziv na sjednicu Vlade te sazivanje Sjednice vijeća nacionalne sigurnosti.

Autor: Ladislav Tomičić

On njoj da očekuje konkretne prijedloge, a ona njemu da je »nakon temeljitih analiza i obavljenih konzultacija s gospodarskim stručnjacima došla do zaključka kako je najkonkretniji prijedlog za izlazak RH iz krize – ostavka predsjednika Vlade RH«. Nedugo zatim, kao da se ništa neobično u njihovoj vezi nije zbilo, predsjednica premijeru piše novo pismo u kojem mu predlaže održavanje zajedničke, tematske sjednice Vlade »na kojoj će se Vlada RH očitovati o konkretnim prijedlozima, načinima provedbe i o procjenama financijskih učinaka po sljedećim točkama dnevnog reda…«

Razmjeni pisama prethodio je premijerov »srednjoškolski kapric«, odbijanje da predsjednici države čestita na izboru. To je ovih dana sadržaj visoke politike u Hrvatskoj, o tome se piše i govori, nad time se zdvaja i likuje. Predstava bi bila vrlo zabavna da nema nikakve veze s nama, da su to vijesti koje stižu iz nekakve tamo Tunguzije, ali eto, na žalost, nekakve veze s našim životima to sadržajno dopisivanje ipak ima: ona je predsjednica, a on premijer, u njih su škare i njihov je kroj budućnosti ove zemlje. Kad piše pisma u kojima traži premijerovu, Kolinda Grabar-Kitarović svjesna je da se ništa korisno za državu kojoj je predsjednica iz toga ne može (i)zbiti. Dapače, svjesna je da će to otežati kohabitaciju s premijerom i javni prostor opteretiti još jednim prepucavanjem za jednokratnu upotrebu, ali valjda nije mogla odoljeti prilici za nizak udarac koja joj se pružila. Za to će dobiti pljesak glasača HDZ-a i tapšanje po ramenu od stranačkog šefa Tomislava Karamarka.

S druge strane, ovim pismom predsjednica je pokazala da je se još uvijek, unatoč najodgovornijoj dužnosti koju obnaša, još uvijek ne može smatrati ozbiljnom političarkom, predsjednicom koja je spremna izdići se iznad stranačkih prepucavanja i biti državnica. S druge strane, kad je dopustio da se kao žvaka razvlači priča o izostanku njegove čestitke izabranoj predsjednici, premijer Milanović nije se pokazao ništa boljim od Kolinde Grabar-Kitarović. Dvoje najodgovornijih ljudi u državi odlučilo je zauzeti pozicije kakve, kad se sretnu, zauzimaju ovnovi s brvna nad potokom. Ona njemu da će Hrvatsku predstavljati pred Europskim vijećem, on njoj, kroz usta izvora »iz vrha Vlade« da je nestabilna osoba. I opet ruši naslovnu stranicu pa slaži drugu, na kojoj će centralno mjesto zauzeti jalovo prepucavanje dvoje ljudi od kojih očekujemo da nas povedu u svijetlu budućnost. Kako stvari stoje, to njihovo »ja tebi, ti meni« neće još neko vrijeme prestati, kao da država nema ozbiljnijih problema od onih koji proizlaze iz dva povrijeđena i stranačkih obračuna koji za cilj imaju zadržavanje, odnosno osvajanje vlasti. U isto vrijeme mjesto treće političke snage u državi cementiraju političari novog kova, koji hodaju od deložacije do deložacije i sanjaju doći u priliku tiskati toliko novca koliko će svima biti dovoljno.

U isto vrijeme, ekstremno desne političke opcije formiraju stranačke vojske, a u javni prostor rafalno se ispaljuju poruke mržnje u kojima se ne može pročitati išta osim psovke i prijetnje. O Milanovićevom egu sve smo naučili minulih godina, ali sad je na redu predsjednica, da pokaže da i ona ima konja za utrku. Još bi se čovjek mogao nadati da će i to uskoro minuti, da je riječ o glupostima od kojih će spomenute adrese brzo odustati, ali kako stvari stoje – nema nade: ovu godinu predsjednica će po svemu sudeći potrošiti igrajući u korist svoje stranke, a ne u korist dobrobiti države u cjelini. (Simpatizeri HDZ-a reći će da je dobrobit ove stranke jednaka dobrobiti države, ali taj film gledali smo u nekoliko navrata i nešto se ne sjećamo da je imao sretan kraj.) Stoga možemo očekivati nastavak razmjene vatre na relaciji Pantovčak – Banski dvori, daljnje javne diskusije o glupostima koje nikome ne donose korist, a svima nanose štetu.

Na kraju bi se, kao i na kraju Marquezovog Pukovnika, moglo dogoditi da netko nekog zapita: »A šta ćemo dotle jesti?« Na ovo pitanje Pukovnik je, oćutivši se »uzvišenim, jasnim, nepokolebljivim«, mirno odvratio – govna. Kakav odgovor na isto pitanje imaju za ponuditi premijer Milanović i predsjednica Grabar-Kitarović?

Novi list