Pozni pisac

U doba komunističkoga mraka veliki hrvatski literat bio je manji od makova zrna. Stoga je svoju aktualnu književnu veličinu prisiljen graditi strpljivim retuširanjem nekadašnje mizerije. Da bi polučio puni uspjeh, Ivan Aralica treba biti ne samo prozni, već i pozni pisac

Autor Viktor Ivančić

Akademik Ivan Aralica nadrljao je novi roman. Djelo nosi naslov ‘Anastazija’. Prema prvim obavijestima, opet je riječ o beskompromisnom proznom obračunu s komunističkom diktaturom. Ovaj put, izgleda, radnja je smještena u šezdesete godine prošloga stoljeća i tematski obrađuje partijski teror nad vjernicima i Katoličkom crkvom.

Novinar Expressa, koji je tim povodom s autorom načinio intervju, piše kako mu je ovaj ‘otkrio da je kratku priču koja je bila predložak za roman objavio prije pola stoljeća’. Ivan Aralica novinaru kaže:

‘Dogodio se jedan zanimljiv događaj i opisao sam ga u toj priči u Osječkoj reviji, ali onako kako se tada moglo pisati, s alegorijama, s aluzijama, s hermetičnošću teksta, i kad sam nedavno ponovo pročitao taj tekst, odlučio sam da tu hermetičnost uklonim i rezultat je bila ‘Anastazija’. Radi se o osobi koja je vodila tu kampanju borbe protiv klera. Tko ne zna korijene otpora vjeri i religiji, ne može uvjereno tvrditi da i današnji otpori vjeronauku u školi, vjernicima u politici, ne vuku korijene iz tih vremena.’

Akademikov roman je dakle izrazito aktualan, iako se bavi događajima iz prošlosti, jer današnja zbivanja ‘vuku korijene iz tih vremena’. No zbog čega je u ‘tim vremenima’, prije pola stoljeća, Ivan Aralica svoju priču iz koje će danas nastati roman pisao ‘s alegorijama, s aluzijama, s hermetičnošću teksta’, pa je ona očito bila u do te mjere ovlašnome dodiru sa stvarnošću da se stvaralac pod stare dane poduhvatio zadaće da je učini razumljivom i ‘da tu hermetičnost ukloni(m)’?

Zato jer je bio kukavica, razumije se. Bojao se reperkusija što su mogle uslijediti da je iskočio iz stilskih blagodati alegorija i aluzija. ‘Ta hermetičnost’ nije ništa drugo nego piščev strah, koji danas energičnom redakturom i kreativnim rirajtanjem treba biti uklonjen, e da bi se na taj način – metodom bacanja trulih jabuka iz biografske košare – prikladno modelirali lik i djelo jednoga od najprominentnijih hrvatskih boraca protiv jugokomunističke pošasti.

U doba komunističkoga mraka, ukratko, veliki hrvatski književnik bio je manji od makova zrna, skupa s alegorijama i aluzijama što su se cijedile iz takva usuda. Stoga je u sutonu života predan udarničkom poslu: svoju je aktualnu književnu veličinu prisiljen graditi strpljivim retuširanjem nekadašnje mizerije. Da bi polučio puni uspjeh, Aralica treba biti ne samo prozni, već i pozni pisac.

‘Anastazija’ će u tom smislu očito predstavljati novi prilog u iznimno bogatoj kolekciji autorova retroaktivnog samoosvješćivanja. Na djelu je, kao i u ostalim njegovim poznim prozama, kategoričan literarni obračun s vlastitim kukavičlukom, odlučna redefinicija osobnoga intelektualnog i moralnog stava što se u konkretnome historijskom trenutku – u trenutku kada se radnja realne pripovijesti događala – iskazivao kroz karakter crva. Sada taj crv, zahvaljujući prednostima tranzicije i književne imaginacije, postaje zmaj koji riga vatru iz svih šupljina, dovoljno krupna zvijer da nasrne na golemu crvenu neman.

Ivan je Aralica novinaru Expressa s velikom dozom sućuti i razumijevanja prema sebi približio svoju tadašnju poziciju: ‘Ja sam u to vrijeme pripadao lijevim partijskim strukturama, bio direktor učiteljske škole i po toj funkciji bio sam u ideološkoj komisiji Partije.’ Kako su to direktori učiteljskih škola ‘po funkciji’ završavali u ideološkoj komisiji Partije, nije pojasnio, jer je takvo što prilično neobjašnjivo – objašnjiva bi bila samo karijerna putanja u suprotnome smjeru – no pisac zacijelo drži da su njegove tvrdnje, koliko god bile razdružene s logikom, iz današnje perspektive samorazumljive.

Osim toga, ni godine mu nisu išle u prilog: ‘Bio sam tada mlad, tek sam ulazio u tajne Partije’…, a kada su te tajne počele izazivati konfuziju, kada je Tito počeo odlaziti u službene posjete Vatikanu, dok je s druge strane jačao ‘otpor vjeri i religiji’, mlada se osoba našla pred ozbiljnim duševnim izazovom, konkretno: ‘Meni se to licemjerje utisnulo u psihu.’

Nije, dakako, Aralica tada napustio Partiju, takav je radikalan korak mogao izazvati svakojake sumnje, a niti uputio koju konkretnu kritičku riječ na račun njezinih postupaka, nego se prepustio alegorijama i aluzijama, te – kao čovjek literature – hermetizirao svoje prozno viđenje političke zbilje do razine upečatljive nerazumljivosti. Toliko da je desetljećima kasnije osjetio silovit poriv ‘da tu hermetičnost ukloni(m) ‘. Puno je vode trebalo proteći Savom da spisateljski izraz sazrije i da gnijezdo hrvatske književnosti stvaralac obogati kvalitetnim kukavičinim jajetom.

Daleko od toga da je akademik Ivan Aralica bio jedini među današnjim antikomunističkim jurišnicima koji je disciplinirano gmizao unutar partijskih struktura, pa mu se ‘to licemjerje utisnulo u psihu’. Naprotiv, bio je tipski uzorak, dostojan reprezentant impresivna mnoštva. Pišući za novine u vrijeme ocvaloga socijalizma – u tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji – dijelio sam radne prostorije s barem dva primjerka sličnih svojstava i pedigrea.

Joško Čelan, recimo, koji danas s mačetom u junačkoj desnici odrubljuje mrske komunističke glave, bio je ideološki dogmata, nabrušen na rock glazbu i druga ‘zapadna skretanja’, zapamćen po konstataciji da opera Nikola Šubić Zrinski ‘predstavlja trajan nacionalistički incident u splitskom teatru’. Josip Jović pak, u čijim aktualnim kolumnama jugokomunistički izdajnici ginu kao muhe, pa one više nalikuju tiskanoj klaonici nego suvislome novinskom štivu, bio je zadnji sekretar organizacije Saveza komunista u poduzeću, ne udostojivši se ni ugasiti taj idejni pogon kada je Partija tiho crkla, a svoju knjigu ‘Dogmi usprkos’ objavljenu 1989. (1989!) završava krikom kako bi najveća zamisliva nesreća za hrvatski narod bio raspad Jugoslavije.

Punih pedeset i pet godina sistematskoga socijalističkog mrcvarenja nije bio dovoljno dug period za ove muževe da skupe hrabrosti i štogod kritički zucnu o komunizmu, da bi po okončanju toga mučnog razdoblja otpustili iz pluća nesnosnu količinu decibela, postajući korifeji naknadnoga disidentstva. Postkomunistički antikomunizam hrvatske nacionalne inteligencije vrijedilo bi valjda sagledati i iz rakursa koji bi uzimao u obzir anksiozne poremećaje, kao erupciju kuraže što je nekoć bila tragično zatomljena.

Iz Ivana Aralice, primjerice, pršti sve što je svojedobno čuvao duboko u sebi (piščev kritički naboj, naime, raste po krivulji smanjenja rizika), pa će i ‘Anastazija’ – priča koja je čišćenjem od alegorija, aluzija i hermetičnosti nabujala do romana – odjeknuti kao agresivni prosvjed protiv davne autorske ustrašenosti, ali bez bilo kakvih katarzičnih ambicija, usmjeren na sistem, a ne na kukavelja što se tome sistemu majstorski prilagodio, trpeći teror na način da se uglavio u režimsku mašineriju moći, tj. u ideološku komisiju Partije.

Vođen takvim motivima Ivan Aralica je dao nemjerljiv doprinos rušenju komunizma u periodu kada od ovoga nije bio ostao ni kamen na kamenu. Prije tri godine, slijedeći politički uspon Tomislava Karamarka, založio se u jednome feljtonu za ‘administrativnu lustraciju mentalnih komunista’ i hitnu ‘zakonsku zabranu djelovanja svih koji šire komunističku i jugoslavensku promidžbu’.

Valja imati petlje i suprotstaviti se poretku koji više ne postoji, vjerojatno je razmišljao pisac. A dok je dotični režim bio u punome zamahu, književnik se alegorijsko-hermetički skutrio i skupljao snagu kako bi mu, od momenta kada ovaj ne daje nikakve znake života, mogao zadavati smrtne udarce.

Akademik je time izložio samu bit postkomunističkog antikomunizma hrvatske inteligencije. Taj žar nije antitotalitaran, on nema u primisli ništa slično demokratskim raspletima, već nastupa iz zapanjujuće partikularne perspektive, a ta perspektiva je samo i isključivo nacionalistička. Hrvatski antikomunizam, drugim riječima, totalitaran je upravo u svojoj protutotalitarnoj laži.

Aralica u svojoj poznoj prozi ne svjedoči o istini naše prošlosti, nego o istini svoga straha i svog sluganstva, o istini jedne oportunističke avanture koja je potrajala desetljećima. Zbog toga on ima urgentnu potrebu da crvenoj bandi napokon ‘saspe istinu u lice’, radi toga u mrtvom komunizmu prepoznaje tekući problem, poput pljuvačke na svojoj fotografiji iz mladosti.

portalnovosti.com

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here