Povijest nas je samo naučila kako ponavljati zlo

Zar ne živimo u svijetu bodljikavih žica i zidova? Nije li preko rijeke Kupe visila bodljikava žica da izbjeglice ne bi ušli u Sloveniju? Nije li u Americi pobijedio Trump? Nije li bivši hrvatski ministar za kulturu izjavio da je fašizam floskula?

Autor: Sandra Sabovljev

Makedonska književnica s ljubljanskom adresom LidijaDimkovska, dobitnica Nagrade Europske unije za književnost za roman »Rezervni život« nedavno je gostovala u Zagrebu gdje je na festivalu »Europea u dvorištu« promovirala hrvatski prijevod nagrađenog romana što ga je upravo objavila Naklada Ljevak. »Rezervni život« intimna je i politička alegorija povijesti prostora bivše Jugoslavije ispričana kroz sudbinu sijamskih blizanki. S književnicom, koja predstavlja jedan od najjačih glasova makedonske literature, govorimo o njenim romanima, o pjesmama koje piše cijeli život, ali i o društvu koje nas okružuje i čija zbivanja neumitno diktiraju književnu tematiku.

Je li traženje simbolike u sraštenim glavama Zlate i Srebre s bivšom državom prvoloptaško čitanje vašeg romana »Rezervni život« baš kao i traženje autoreferencijalnih momenata u njemu, budući da su junakinje vaše vršnjakinje?

– Putevi simbolike su nepredvidljivi i različiti i u tome je bogatstvo književnosti. Kada sam pisala roman, nisam planirala napisati »simboličnu« priču o sijamskim blizankama sraštenih glava kao metaforu bivših jugoslavenskih republika. Aluzije su došle spontano, i u romanu i izvan romana, u njegovoj kritičkoj recepciji. I odvajanje glava blizanki kao i odvajanje jugoslavenskih republika tragično je i sa žrtvama. Tragedija nije bila u samom odvajanju nego u načinu na kojem se to dogodilo: sestre su se, iako su bile upozorene, da vjerojatno niti jedna neće preživjeti, a jedna zasigurno neće, ipak odlučile na operaciju. Republike pak nisu našle miran način rastajanja, pa su zaratile i na brutalan način se odvojile jedne od drugih. U romanu govorim o likovima rođenim 70-ih, a to je moja generacija, pa ako u romanu ima autoreferencijalnih momenata onda su to u stvari referencijalni – odnose se na moje vršnjake i vršnjakinje čije sam živote i ja živjela.

Otkud ideja da naratorica vašeg romana bude jedna od sijamskih blizanki? Što ste time željeli naglasiti?

– Najbolje je kada priču priča onaj/ona tko priču zna. U »Rezerevnom životu« to je svakako preživjela blizanka Zlata, svjedok vremena i prostora u kojima je živjela sa sestrom Srebrom i sa svim njenim suvremenicima. Kao spisateljica, kada pišem priču uvijek izaberem za naratora/naratoricu onaj lik koji na najautentičniji način zna ispričati priču, tko ne zna izmišljati i lagati, nego govori istinu zbog čega je čitatelju stvaran i blizak. Da se razumijemo – sve te atribute mora imati u literarnom životu, ne u realnom.

Modeli ponašanja

U romanu tretirate mnoge teme, no naročito je potresna majčinska surovost prema nesretnim kćerima. Je li majci siromaštvo i vlastito okrutno odrastanje uvjetovalo takav odnos prema kćerima? Koliko siromaštvo i patrijarhat devastira humanost?

– Zanimljivo pitanje. I ja se ponekad pitam utječe li siromaštvo na humanost i zlo. Ponekad mi se čini, da su ljudi koji su siromašni ili su osiromašili, postali i nehumani, ali to je jako rizična tvrdnja. U psihološkom smislu sigurno su nervozniji, zabrinutiji i usredotočeni na svoju nesreću. Kako onda da se brinu o drugima kada i sami trebaju pomoć? Međutim, poznajem opet i siromašne ljude koji bi dali i ono malo što imaju drugima, kao i bogate koji ne bi dali nikome ništa. Zato isključujem siromaštvo kao uvjet zla. A patrijarhat sigurno utječe na naše modele ponašanja, razmišljanja, želje, nazore… Patrijarhalno načelo »šta će narod reći« sigurno je jako bitno, ako ne i najbitnije roditeljima sijamskih blizanki i u tom konteksta nema mogućnosti za ljubav, razumijevanje, prihvaćanje i brigu.

Po oštrini društvene opservacije i dubini crnog humora kritičari vas uspoređuju s Elenom Ferrante i Magdom Szabò. Dubravka Ugrešić ističe upečatljive, groteskne, ekscentrične detalje. Koliko vam znače ovi književni komplimenti i čije biste vi literarne utjecaje priznali?

– Elenu Ferrante sam otkrila četiri godine poslije pisanja romana i odmah je postala »moja«. Kao i svi dobri pisci i spisateljice, i ona ide u krajnost, radikalizira ljudsku situaciju i pretvara svoje likove u aktove, što je jako teško naslikati odnosno napisati. Usporedba s Elenom Ferrante je za mene divan kompliment, kao što je i usporedba s poetikom Magde Szabò čiji roman »Srna« obožavam. Kada mi je američki izdavač rekao da je zamolio Dubravku Ugrešić da pročita roman i da napiše recenziju, uplašila sam se. Dubravka Ugrešić je za mene jedna od najvećih svjetskih spisateljica i pomislila sam – ako joj se roman ne dopadne, to će biti za mene najveći poraz u životu. A kada je napisala tu lijepu i pozitivnu recenziju osjetila sam da sam i iz njenih knjiga naučila ići do kraja. Sigurno je puno pisaca utjecalo na moje pisanje, ponajviše Marina Cvetajeva, pisac mog života, ali i život kao takav.

U romanu dotičete i netrpeljivost prema Albancima, Romima… Nacionalizam je cvjetao tada, a i danas je čini se tako. Je li se išta promijenilo?

– Zar ne živimo u Europi i u svijetu bodljikavih žica i zidova, zar na meksičko-američkoj granici ne govore preko ograde rođaci koji se ne mogu drugačije sresti? Nije li Victor Orban u Mađarskoj želio promijeniti Ustav kada su u pitanju migranti? Nije li preko rijeke Kupe visila bodljikava žica da izbjeglice ne bi ušli u Sloveniju? Nije li u Americi pobijedio Trump? Nije li bivši hrvatski ministar za kulturu izjavio da je fašizam floskula? Nije li u Poljskoj žena, premijerka željela zabraniti abortus? Nije li u Makedoniji Nikola Grujevski pretvorio državu u feudalni posjed? Zar se nije dogodila Srebrenica, Vukovar, Sarajevo? I tako dalje, i tako dalje. Ništa se nije nabolje promijenilo od Drugog svjetskog rata, povijest nas nije ništa naučila. Odnosno, da, naučila nas je – kako ponavljati zlo.

Stabilni identitet

Kako vidite Makedoniju danas iz perspektive nekog tko ju je napustio prije dvadesetak godina i tko živi tisuću kilometara zapadno?

– U 21. stoljeću tisuću kilometara nije neka udaljenost. Iako već dvadeset godina ne živim u Makedoniji, nikada se nisam potpuno udaljila od nje. Znam svaki dan što se tamo događa, često putujem u Makedoniju, s kćerkom u Sloveniji govorim makedonski – tako da je Makedonija svaki dan prisutna u mom životu. Ali nešto se ipak promijenilo – moje gledište na Makedoniju postalo je kritičnije, slobodnije i otvorenije. Vidim Makedoniju s kritičke distance, a ne s romantičarskom nostalgijom. I u svakodnevici, a naročito u mojim književnim djelima.

Ni u pjesmama ne možete pobjeći od tema nacionalizma, imigracije, (ne)pripadanja, nomadizma. Jesu li vas te teme obilježile bilo da je riječ o proznom ili poetskom izričaju?

– Kada sam živjela samo u Makedoniji i kada sam imala stabilni identitet, ja se o tome uopće i nisam pitala: bilo mi je normalno, da sam rođena u Makedoniji, da živim u Makedoniji, da pišem na makedonskom… Zato tih tema tada u mojoj poeziji i nema. Kada sam otišla, najprije u Rumunjsku, a poslije toga u Sloveniju, sve što je se do tada podrazumijevalo postalo relativno i nestabilno. Seobe jako puno utječu na čovjeka, barem na onog koji razmišlja o tome. Na mene je to što sam postala e/i-migrantica utjecalo na svim razinama, kao i na literaturu koju pišem. Pisanje postavlja puno pitanja, na koje nikada ne odgovori ni sam život. Pitanja identiteta, imigracije, pripadnosti su egzistencijalne i ontološke za onog koji je osjetio njihovu destruktivnu ili konstruktivnu moć na svojoj koži.

Koliko vam je Europska nagrada za književnost pomogla da postanete vidljiviji na globalnoj književnoj sceni? Koliko prijevoda ima »Rezervni život«?

– Još uvijek mi pomaže. »Rezervni život« je već preveden i prevodi se na više jezika, a pored njega i moj prvi roman »Skrivena kamera« dobio je još nekoliko prijevoda. Zahvaljujući nagradi »Rezervni život« je ovih dana izašao i na hrvatskom, u nakladi Ljevak, a uskoro u VBZ-u izaći i »Skrivena kamera«. Prije nagrade hrvatski književni prostor za mene je bio potpuno zatvoren. Često sam se šalila da je lakše objaviti knjigu na engleskom, nego na hrvatskom, ili srpskom ili bosanskom. I u Srbiji je poslije nagrade izašao »Rezervni život«, a uskoro će i »Skrivena kamera«. Srpskog izdavača Agora već zanima i moj najnoviji roman »Non-Oui« koji je na neki način »hrvatski roman na makedonskom jeziku«. Za taj mi je roman posebno važno da nađem hrvatskog izdavača.

U kojoj je fazi to djelo i o čemu se radi?

– Roman je krajem kolovoza izašao u Makedoniji pod naslovom »Non-Oui« (za hrvatsko »Ne-da«). Neda je svakako i Nedjeljka i afirmacija-negacija koja je u romanu predstavljena na različite načine. Nedjeljka je Splićanka koja se 1947. seli na Siciliju kod bivšeg talijanskog vojnika koji je nakon kapitulacije Italije postao u Splitu partizan bataljona Garibaldi. Pratim događaje od 1938. do 2016., koji su ispričani na tri načina: kao govor bake Nedjeljke (Non-Oui), kao dijalog s unukom istoga imena i kao glas naratorice unuke. Zbog demencije Nedjeljka zaboravi talijanski i ostane joj hrvatski koga razumije samo mlada Nedjeljka. To je roman o Drugom svetskom ratu, o Hrvatskoj i Jugoslaviji, o djevojaštvu i životu emigrantkinje koja na Siciliji dugo godina živi iza zatvorenih vrata i prozora u strahi od mafijskog režima. To je priča o ljubavi, o identitetu, o jeziku, o Splitu i o Castelamare del Golfu, o fašizmu koji se je vratio u Europu ili nikada i nije iščeznuo, o ljudskim dramama, samoći, (ne)pripadnosti, o tome kako si mrtav tamo gde više ne živiš i o tome kako ljudi postanu duhovi u vlastitim okruženjima, a tko voli duhove?

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here