Potop Rame zbog struje

Novinar Večernjeg lista Ivica Radoš  u razgovoru sa Ivanom Markešićem otkriva detalje potopanja Ramske doline prije pedeset godina.

Iduće 2018. godine navršit će se točno pedeset godina kako je potopljena Ramska dolina koja je stoljećima bila pitomi zavičaj mnogim Ramljacima, kako Hrvatima tako i Bošnjacima. Kao i mnogo puta u prošlosti, ljudi ovoga kraja morali su napuštati svoje domove i odlaziti u druge i nepoznate krajeve. 

1. Sljedeće godine je 50 godina od potapanja Ramske kotline. Što to za Hrvate znači?

Da, iduće 2018. godine navršit će se točno pedeset godina kako je potopljena Ramska dolina koja je stoljećima bila pitomi zavičaj mnogim Ramljacima, kako Hrvatima tako i Bošnjacima. Kao i mnogo puta u prošlosti, ljudi ovoga kraja morali su napuštati svoje domove i odlaziti u druge i nepoznate krajeve. Uzroci svih tih ranijih prisilnih iseljavanja bili su ratovi, progoni, pokolj. Ovaj put, prisilno iseljavanje dogodilo se u mirnodopskim uvjetima, uz obrazloženje da je to bilo potrebno radi dobrobiti ondašnjega socijalističkog samoupravnog društva. Stoga će mnogima, koji su doživjeli tu osobnu i obiteljsku tragediju, ta obljetnica biti tužno sjećanje na izgubljeni kraj, na izgubljeni dom.

2. Kako mislite obilježiti tužnu obljetnicu?

Kako su akumulacijom Ramskog i Jablaničkog jezera bili pogođeni svi bez obzira na naciju i vjeru, obilježavanje ove obljetnice, jedne od većih tragedija koja je nakon četničkoga pokolja u Drugome svjetskome ratu pogodila kako Donju Ramu akumulacijom Jablaničkoga jezera pedesetih godina tako i Gornju Ramu akumulacijom Ramskoga jezera šezdesetih godina prošloga stoljeća, bit će, kako to i priliči, učinjeno u organizaciji Općine Prozor-Rama. U tu svrhu namjeravali smo organizirati i jedan znanstveno-stručni skup pod naslovom Rama i Ramljaci: Od prisilnoga raseljavanja do nove integracije sa starim krajem. Skup bi se trebao održati u Prozoru krajem rujna ili početkom listopada 2018. godine i on bi stoga treba biti jedan od najznačajnijih izvorišta činjenica i spoznaja o vremenu kada su Ramljaci morali napuštati svoje domove i prisilno se seliti u druge, nove i tuđe krajeve, kako one u Bosni i Hercegovini tako i one u Republici Hrvatskoj. S obzirom da svi mi Ramljaci želimo pronaći i upoznati mnogo toga što je u prošlim vremenima zadesilo naš kraj, mi ovom prigodom nećemo jadikovati nad nesretnim događajima, nego ćemo – polazeći od činjeničnog stanja – pokušati rasvijetliti mnoge nedoumice, ali i ponuditi modele kako na području općine Prozor-Rama ostvariti gospodarski rast i demografsku obnovu.
U tu svrhu formiran je i Programsko-organizacijski odbor na čelu s dr. Jozom Ivančevićem (načelnikm) te Esadom Dželilovićem i Ivo Zane (kao članovima Općinskoga vijeća) te s bivšim ramskim gvardijanima fra Tomislavom Brkovićem i fra Matom Topićem te je ovih dana poslano i pozivno pismo Ramljacima, kako onima u Bosni i Hercegovini tako i onima u Hrvatskoj, Zapadnoj Europi, Americi i Australiji, a koji drže da mogu dati svoj doprinos obilježavanju ove tužne obljetnice, da do kraja lipnja 2017. na za to pripremljenom obrascu pošalju temu svoga izlaganja i da se na taj način pridruže zajedničkome radu na objektivnom vrednovanju prilika u kojima su se zbog izgradnje akumulacijskih jezera (Jablaničkog i Ramskog) događala prisilna iseljavanja iz Rame. Poziv je objavljen na stranicama Ramskoga vjesnika (https://ramski-vjesnik.ba/clanak/rama-ramljaci-prisilnoga-raseljavanja-do-nove-integracije-starim-krajem/87761/9

3.Ako ne želite jadikovati, što zapravo Ramljacima, ali i drugima, želite ponuditi tim znanstveno-stručnim skupom i zbornikom kojeg ćete za tu prigodu pripremiti?

Kako ćemo obrađivati razdoblje najnovije naše ramske povijesti, željeli bismo dati jednu novu sliku „Rame u zrcalu“, predstaviti je onakvom kakva je bila šezdesetih godina 20. stoljeća, ne samo u geografskom i geomorfološkom obliku, nego predočiti i duhovnu i povijesnu sliku onoga, ne tako davnoga vremena. Zapravo željeli bismo mnogima kazati koje su to društvene, političke, ekonomske, demografske, crkvene prilike bile tada u BiH (i Jugoslaviji) a koje su se preslikavale na prilike na području općine Prozor u tome razdoblju. Željeli bismo predočiti i ondašnju općinsku institucionalnu ‘infrastrukturu’, analizirati demografsku (nacionalnu i religijsku) sliku prozorsko-ramske općine nakon popisa stanovništva 1951. do 1971., ali i sve do danas, djelovanje vjerskih institucija: Katoličke crkve i Islamska zajednica, obraditi vjerske i kulturne objekte (crkve i džamije), zatim groblja – katolička, muslimanska – kao i nadgrobne spomenike, ali pokopne običaje te vjerovanja (ramskih katolika i muslimana)
Sve je to uvod kao bismo u trećemu dijelu obradili temu prisilnoga iseljavanja i u tome sklopu obradili bismo stanje u Rami prije iseljavanja te u tu svrhu donijeti svjedočanstva još živućih Ramljaka o svojim iskustvima iseljavanja.
Nećemo, naravno izostaviti ni ono što je danas, nakon 50 godina, ostalo od Rame. A to znači, osvrnut ćemo se na život onih koji su ostali u Rami kao i onih koji su se iselili i vidjeti što su sačuvali od svega onoga što su ponijeli iz rame (običaji, vjerovanja, nošnja, obiteljske i komšijske vrijednosti).
Naravno, posebnu pažnju posvetit ćemo izgradnji i čuvanju veza odseljenih Ramljaka s rodnim zavičajem, posebno kroz djelovanje Ramske zajednice kao i Ramske susrete u organizaciji ramskih fratara.
Svakako, obradit ćemo i temu razvoja Rame u 21. stoljeću te dati realnu sliku gospodarskoga razvoja i mogućnostima demografske obnove.

4. Prema planovima, Ramu su htjele potopiti i austro-ugarske i starojugoslavenske vlasti, prije komunista? Zašto se to nije realiziralo?

Mnoge će iznenaditi upravo ta činjenica, iako je mnogima poznato da su austrougarske vlasti, nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, želeći tu zemlju izvući iz zaostalosti uzrokovane višestoljetnom otomanskom upravom činile sve kako bi je modernizirale u svakome pogledu. Ne samo da su Kotar Prozor katastarski uredili već 1883., nego su početkom 20. stoljeća uradili i planove za izgradnju jedne veće hidroelektrane na rijeci Rami, na istome mjestu na kojem se nalazi današnja brana, dakle ispod sela Mluša. Međutim, taj projekt koji je uradilo građevinsko poduzeće Janesch und Schnell iz Beča 1912., Austro-ugarska nije ostvarila. Teško je reći zašto. Uzroci tome bile su najvjerojatnije ondašnje političke i vojne prilike i skori početak Prvoga svjetskog rata 1914.
Međutim, taj će projekt odmah nakon završetka rata postati veoma aktualan. Prema pisanju gosp. Ante Jeličića, ondašnji prijestolonasljednik Aleksandar je uime kralja Petra I. dao još 15. listopada 1920. godine zadarskome poduzetniku Petru L. Biankiniju koncesiju da na istome mjestu ispod sela Mluše izgradi ovu branu prema austrougarskim planovima. Međutim, ni on, koji je koncesiju dobio na rok od 55 godina, dakle sve do 1975. godine, kada je brana trebala prijeći u državno vlasništvo, nije uspio ostvariti ovaj projekt.
Učinili su to ipak komunisti u razdoblju od 1947. kada počinju prva istraživanja, a posebno u vremenu od 1964. do 1968. godine.

5. Tko je krivac za iseljenje Rame? Vlasti u Beogradu i Sarajevu ili naprosto CK KPJ?

Teško je dati decidiran odgovor na to pitanje. Posebno sada kada smo došli do novih spoznaja da je to područje još početkom 20. stoljeća bilo interesantno za izgradnju hidroelektrane radi dobivanja kvalitetne i jeftine električne energije koju je trebalo koristiti u obnovi i izgradnji zemlje. No, sasvim je nesporno da je izgradnja brane na rijeci Rami, kao i izgradnja svih drugih hidrocentrala u bivšoj Jugoslaviji, bila savezni projekt od velike važnosti, projekt kojeg su upravo radi strateške važnosti vodili i nadzirali komunističke kako partijske tako i vojne vlasti. Zasigurno, oni se, kad je riječ o Rami, nisu vodili mišlju da bi trebalo izgraditi i branu, ali i sačuvati domicilno stanovništvo. Njima je u interesu bio samo profit. I ne samo novčani profit, nego i demografski deficit. Bilo im je u interesu na jedan veoma zgodan način raseliti jednu kompaktnu nacionalnu (hrvatsku) i religijsku (katoličku) zajednicu koja uopće nije prihvaćala ondašnji komunistički sustav niti njegovu vlast. Nažalost, u tome se i uspjelo.
U svojoj knjizi Rama kroz stoljeća (Rama-Šćit, 2002) fra Ljubo Lucić navodi na str. 186. da se već tada, spominjalo gradnju brane na rijeci Rami jer je „Rama nekomu smetala kao kraj nepodesan za prilagodbu na socijalizam, da u njoj ima previše katoličanstva i hrvatstva te ih (Ramljake) treba raseliti“. Uz to, fra Ljubo navodi i riječi inženjera Jaroslava Černija koji je još 1947. dolazio u Ramu gledati teren za buduće akumulacijsko jezero i koji je sjedeći jednom prigodom na balkonu ramskoga samostana rekao svojim suradnicima, vjerujući da ga nitko od fratara ne čuje: „Da mi je još samo ovo ustaško gnijezdo potopiti!“
Međutim, današnjom Hidroelektranom Rama upravlja JP Elektroprivreda HZH-B: koliko je ta brana profitabilna, nikome danas ne pada na pamet ispravljati spomenutu komunističku grešku. Kad su novci u pitanju, svaki nacionalni gubitak, pa bio on i hrvatski, lako se zaboravi.

6. Prema teoriji urote, Beograd je želio raseliti Hrvate?

Teorije urote uvijek dobro dođu kako biste na neki način riješiti mnoge nedorečene i ne sasvim razjašnjene okolnosti i događaje. Istina, ne može se Beograd abolirati od svoje uloge u tome projektu i u posljedicama koje je taj projekt prouzročio. Zapravo, izgradnje brane na rijeci Rami bio je savezni projekt. Međutim, kada stručnjacima iz elektroprivrede počnete govoriti o stradavanju ljudi, biljnoga i životinjskoga svijeta, o negativnim utjecajima jezera na klimu i na okoliš, oni će Vam na ta Vaša upozorenja odmahnuti rukom. Zašto? Oni su svjesni da je i njima i nama potrebna električna energija. Bez nje u današnje vrijeme ne bi bilo moguće živjeti. U tome smislu, državne vlasti, kao i danas u Hrvatskoj – uzmimo za primjer samo područje Kosinjske doline koju bi trebalo potopiti i raseliti svo stanovništvo – traže najprikladnije terene gdje se domaći jeftinih energenata s kojima neće biti ovisni od drugih. U tome smislu trebalo bi tražiti i razloge za izgradnju HE Rama kao i svih drugih hidrocentrala kojima su se potpala područja na kojima u BiH živjeli Srbi i Bošnjaci, posebno na slivu rijeke Drine. Istina, nigdje to nije imalo tako stravične demografske posljedice u jednoj maloj nacionalnoj zajednici kao što je to bilo s gradnjom HE Rama. U čemu ne treba isključiti ni političku pozadinu.

7. Prema praksi o energetskim potrebama, ljudima u BiH je bila potrebna struja, a ramska kotlina je bila najjednostavnija za pravljenje akomulacijskog jezera. Slično bi bilo, kažu, da su tamo živjeli i Srbi ili bilo tko drugi?

Zasigurno, svi oni koji brane gradnju HE Rama, reći će da državnim vlastima, ako im je u interesu imati kvalitetnu i jeftinu električnu energiju i time biti neovisni o drugima, neće biti teško naći načina kako do toga doći bez obzira na određene demografske gubitke. Oni se ukalkuliraju u dobiti. Svejedno o kojoj etničkoj skupini bi bilo riječi. Ovdje se, prema takvim teorijama, ostvarila sjajna ideja ‘postizanja dvaju ciljeva jednim metkom’: stvaranjem velikog akumulacijskog jezera s ogromnom količinom vode za proizvodnju električne energije i iseljavanje nepoćudnog stanovništva.

8. Koliko je ljudi moralo iseliti gradnjom akomulacijskog jezera?

Prema dostupnim podatcima tim jezerom i njegovom vodom potopljeno je 15,5 kvadratnih kilometara zemljišta, odnosno 1754 hektara, 1142 objekta (262 stambene zgrade i 880 raznih gospodarskih objekata), a iseljena su 283 domaćinstva s 1747 članova. No, nisu iselili samo oni koji su izravno bili pogođeni vodom akumulacijskoga jezera, nego i mnogi drugi, tako da su tada prema preciznim samostanskim kronikama, posebno prema Matici iseljenih župe Rama-Šćit, koju je izradio 1978. godine fra Marijan Brkić, a prepisao fra Ljubo Lucić, iselila 752 katolička domaćinstva, odnosno 3.355 katolika.
Potrebno je ovdje spomenuti da je izgradnjom brane stvoreno akumulacijsko jezero koje, kad je puno, doseže dubinu od 70 do 95 metara uz samu branu. Duljina jezera od brane kod sela Mluše do izvora rijeke Rame, do sela Varvara, iznosi 7,5 km, a širina mu je 4,6 km. Jezero ima maksimalni vodostaj od 1.480,8 ha. Količina vode u tim okolnostima je ca. 487.000 000 hm3.

9. Jesu li vlasti ljudima plaćale odštetu za imanja i kuće prilikom gradnje brane i akomulacijskog jezera?

Bile su posebne komisije koje su dolazile u svako domaćinstvo i općinski stručnjaci vršili su procjenu njihovih obiteljskih zgrada, njiva i voćnjaka. Kako u svome tekstu Sedam presudnih dana (Oslobođenje, Sarajevo, 4.2.1965.) navodi Z. Kokotović, poduzeće Hidroelektrane na Neretvi je pripremajući elaborat o otkupu (eksproprijaciji) zemljišta provelo 1964. godine anketu u kojoj su obrađeni podaci „o socijalnom sastavu stanovništva, ekonomskim mogućnostima, zanimanju, željama i životnoj orijentaciji poslije preseljavanja“. Taj “snimak” do koga se došlo registriranjem svih elemenata od bitnog značaja za ostvarenje ovog programa, poslužio je, kako navodi isti autor, kao osnova za donošenje Odluke o načinu određivanja i izmirenju naknada za nekretnine, koje se ekspropriraju za potrebe izgradnje HE Rama. Akt o eksproprijaciji donijelo je Izvršno vijeće BiH na osnovu člana 55. Zakona o eksproprijaciji, koje je predviđalo potpunije materijalno obeštećenje i pružalo stanovnicima područja koja se iseljavaju više mogućnosti da u novoj sredini započnu život pod povoljnijim uvjetima.
Time su neki Ramljaci, posebice oni koji su bili imućniji, mogli s dobivenim novcem pronaći i kupiti neko novo i njihovim obiteljima primjereno imanje negdje u Hrvatskoj ili drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Oni siromašniji, ili oni koji nisu željeli iseliti, ostajali su u Rami tražeći prikladno mjesto stanovanja po okolnim mjestima ili po planinskim proplancima.

10. Gdje su Ramljaci sve iselili?

U svome tekstu „Rama staro Gospino svetište” objavljenom u Našim ognjištima (Listu župskih zajednica Duvna, Livna, Posušja i Rame), u broju 2(8), ožujak-travanj 1972., str. 11., pok. fra Eduard Žilić navodi da je iseljavanje iz Rame prije 1966. bilo sporadična stvar, ali da od te godine „postaje redovna i masovna pojava: posebno 1967. i 1968. te 1969.“ On pri tom navodi da su se Muslimani selili „u druge dijelove Bosne (Sarajevo, Travnik, Bugojno, Hadžići)“, dok se „najveći dio katolika iselio u Hrvatsku, ponajviše u Slavoniju i Srijem, a veoma malo u Bosnu”.

11. Koliko je Muslimana moralo iseliti?

Teško mi je to reći, jer nema točnih podataka o tome. U svakom slučaju ne toliko velik broj koliko je iselilo Hrvata. Inače, najveći dio muslimanskoga življa živio je u selima Kopčići koje je potpuno potopljeno te Kovačevo Polje i Varvara koja su samo djelomično potopljena.

12. Što potapanje Rame, prema vašem mišljenju, znači za povijest hrvatske zajednice u BiH i u širem hrvatskom kontekstu?

Promatramo li potapanje Rame i njime prouzročeno prisilno iseljavanje ljudi s nacionalnog i religijskog, a time i kulturološkog stajališta, onda je to zasigurno jedan uistinu za tu hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini dalekosežno tragičan događaj. Iseljavanjem ili prisilnim i tzv. ‘humanim’ premještanjem stanovništva iz jednoga takvog nacionalno i religijski kompaktnog područja, kao što je bila Ramska dolina, u neka druga mjesta, makar ona bila i hrvatska i katolička, kakva su na primjer bila mjesta u Hrvatskoj u koja su oni iselili, vi ste uništili jedan bogat ljudski rasadnik, prekinuli ste njihov dotadašnji način života, njihova vjerovanja, običaje, njihovo zajedništvo. Jer, njihovim dolaskom u nova područja oni se moraju navikavati na sasvim drukčije načine življenja i pri tome svoju kulturnu i religijsku baštinu usklađivati s domicilnim stanovništvom, uvijek u opasnosti da budu asimilirani.

13.Nisu li Hrvati BiH bili biološki rezervoar za Hrvatsku? Možda Vama zvuči nevjerojatno, ali toga su bili svjesni i komunisti u Zagrebu?

Da. U pravu ste. Bosna i Hercegovina bila je hrvatska ‘rodnica’. I to sve donedavno. Danas, nažalost, ne uspijeva roditi dovoljno ni za samu sebe, a kamoli da bi ih rodila toliko da njima može naseljavati Hrvatsku. Te činjenice, nažalost, nisu svjesni hrvatski političari ni u Hrvatskoj ni u BiH. Njima je važno da Hrvata ima dok su oni živi, i to samo onih Hrvata koji će njima svojim glasovima omogućivati da i dalje ostaju na vlasti. Za njih uistinu vrijedi geslo: Poslije mene potop!
Nitko da se zamisli nad sljedećom činjenicom: Ove godine u osmogodišnju školu fra Jeronima Vladića u Ripcima u Gornjoj Rami, čije je otvorenje bilo također prije nepunih 50 godina, 10. listopada 1968., upisano je u prvi razred samo 15 učenika. Za usporedbu neka posluži samo podatak da je ta ista osnovna škola 1978. godine imala 1167 učenika, dok škola sada ima tek 335 djece. (Škola Ripci 242, područne škole: Rumboci 72, Orašac 15, Kovačevo Polje 6).

13. Rama je bila jezgra srednjovjekovne kršćanske bosanske države. Ima li to veze, barem na poredbenoj simboličnoj razini, s potapanjem Ramske kotline?

Usporedbe je moguće praviti. Međutim, takve usporedbe sa srednjovjekovnom bosanskom kršćanskom državom komunistima zacijelo nisu bile ni u primislima. Smatrali su da svijet počinje s njima. Naime, šezdesetih godina započinju veliki projekti industrijalizacije i elektrifikacije pa im je u tu svrhu bilo potrebno imati energetske objekte kojima bi mogli ostvarivati svoje planove.

14. Sociološki i kulturološki gledano, Ramljaci su prije „potopa“ živjeli u tradicionalističkim seljačkim zadrugama, svojevrsnim obiteljskim komunama, sa snažnim vjerskim (katoličkim) nabojem. Nisu li ih promjene malo modernizirale?

Pripadam generaciji Ramljaka koja jako dobro pamti razdoblje življenja u tradicionalnim velikim seljačkim obiteljima, s jednim muškim ‘starišinom’, ali i razdoblje velikoga ‘kulturnog šoka’, ili ‘loma’ – nazovite to kako god hoćete – koji su mnogi doživjeli. Trebalo se nositi s tim. A to se posebno dogodilo ljudima koji su gotovo polupismeni sredinom šezdesetih odlazili na privremeni rad u Njemačku odakle su u Ramu dolazili u novim odijelima, košuljama ‘perlonkama’, cipelama ‘šimikama’, mantilima šuškavcima, satovima marke Doxa, s tranzistorima marke Grundig da se moglo slušati Glas Amerike i Grgu Zlatopera te gramofonima kako bi se slušalo pjesme s gramofonskih ploča koje su kupovali po Njemačkoj i Austriji.
Kao i mnoge druge stvari, tako je i odlazak u Njemačku, još u vrijeme dok Rama nije bila potopljena, imao dvije strane medalje – jednu pozitivnu i jednu negativnu. S jedne strane, ljudi su puno više zarađivali negoli u Rami i obližnjim mjestima, gradili su nove kuće, kupovali nove automobile, no s druge strane, obitelji su bile razdvojene. Muškarci su išli u inozemstvo, majke s djecom ostajale su kod kuće i gotovo cijelo vrijeme odgajale djecu bez očeva. Mnogo je obitelji u kojima je otac, odmah nakon ženidbe, išao u Njemačku i ostavljao kod kuće, rekli bismo ‘curu’, a kad se vratio nakon trideset i više godina, u kući je našao već ostarjelu babu s unucima i njihovim očevima, svojom djecom, s kojima su bili na „Vi“. Nisu se poznavali. Bili su stranci u vlastitim domovima.

15. Crkva na Šćitu, koja za hrvatsku zajednicu ima više nego simolično značenje, nije potopljena i srušena. Je li za to zaslužna nadmorska visina ili ljudska dosjetljivost?

Rekli bismo, umalo je ostala. Nemam pouzdanih podatak o tome koliko je trebala biti nadmorska visina najviše kote brane na rijeci Rami, ali – kad sve svodimo u teoriju urote – postoji isto tako priča da je i ona trebala biti potopljena. U najboljem slučaju, trebala je ostati sasvim izolirana na malome otočiću. Zahvaljujući spretnosti fra Eduarda Žilića, koji upravo u to vrijeme dolazi za gvardijana u Ramu iz Beograda, u kojem je u vremenu od 1945. do 1964. uređivao unutrašnjost Plečnikove crkve sv. Ante, mnoge će stvari u Rami krenuti na bolje. Mnogi vjeruju, što ne mora biti istina, da je upravo on, zahvaljujući svojim ‘beogradskim vezama’ uspio radi crkve i samostana ishoditi nižu kotu ramske brane. No bez obzira na to, Eduard je u tom vremenu uspio urediti crkvu, samostan, prilazne putove itd., ali i dovesti tada mlade i javnosti nepoznate umjetnike, kao npr. slikara Josipa Biffela.
Zasigurno mnogima je nepoznato da su u ramskome samostanu u poslijeratnome vremenu ondašnje komunističke vlasti, smatrajući da je samostan i previše velik za tako malo ljudi, smjestile, kako piše far Ljubo, mnoge svoje institucije: skladište otkupljenog žita, ambulantu, mjesni ured, poštu, miliciju. Posljednji su tek 1964. iselili milicionari Jovo i Rade koji su u samostanu boravili punih sedam godina, od 1957.

16. Tko je vodio projekt izgradnje akumulacijskog jezera?

Kako je projekt bio saveznog karaktera, bio je zacijelo i pod ingerencijom i vodstvom savezne države i partijskih čelnika, odnosno njima odanih ljudi. Koliko sam upoznat, radove su izvodile tada najveće i najvažnije tvrtke: “Geoistraga”, “Energoinvest” te “Hidrogradnja” iz Sarajeva, “Geotehnika” i “Rade Končar” iz Zagreba, “Konstruktor” Split, “Tunelogradnja” Beograd, “Litostroj” Ljubljana, “Metalna” Maribor, “Hidromontaža” Maribor, kao i čitav niz drugih poduzeća.

17. Koliko je HE Rama proizvela struje u posljednjih 50 godina i koliko to novca vrijedi?

Ako pođemo od toga da je planirana srednja godišnja proizvodnja od 710 GWh (gigavata sati) onda nije teško izračunati: 35.500 Gwh, odnosno 35.500,000,000 KWh

18. Koliko novca od HE dobiva lokalna zajednica?

Ne razumijem se previše u financije, ali koliko sam mogao vidjeti, prema nacrtu proračuna za 2017., prihodi Općine Prozor-Rama u 2017. godini mogli bi iznositi ukupno 27.609.000,00 KM, od čega bi više od polovice, dakle 14.319.524,00 KM, trebala biti tzv. sredstva hidroakumulacije.
Proračun je ovoliko trenutno zbog tužbi Općine Prozor-Rama prema centralama Rama i Jablanica zato što ne plaćaju obeštećenja prema zakonskim odredbama.
No kako općina Prozor-Rama spada u red najnerazvijenih općina u Bosni i Hercegovini, sve se čini da se dotrajala općinska cestovna i vodovodna povezanost poboljša, da se urade i obnove mnogi kapitalni objekti, pa im, koliko mi je poznato, i ova nemala količina novaca jedva dotekne.

Večernji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here