Pošto Red kneza Branimira s ogrlicom?

Otkup odlikovanja« zove se stranica na koju sam jednom zimus nabasala prevrćući po internetu. Iznenađena da kod nas može postojati neki biznis te vrste, nalazim tamo upute kako ćete pristupiti prodaji Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem svoga dide Ivana. Imaju i info o odlikovanjima Hrvatske i SFRJ. A nude vam, jasno, i broj telefona za kontakt, pa izvolite, ako imate robe za nas. Isplata u gotovini, odmah.

U redu. Obavezno poglavlje svih poduzetničkih biblija kaže da novac čuči u tržišnim nišama, i evo, to je očito jedna od njih. Ali zar po ladicama leži baš toliko tih simbola časti i slave koje vlasnici više ne žele? I kome tuđe ordenje uopće treba?

Valjda kolekcionarima, tim opsesivnim čudacima, zaključim, zatvorim to i odem spavati.

A onda, kad sam na sve to već i zaboravila, čitam jučer da su Tuđman, Mesić i Josipović podijelili do današnjega dana 748.564 odlikovanja, medalja i priznanja.

Za tu satiričku inflaciju državničke pompe, to štancanje željeznih veleredova, redova i spomenica s lentama, pleterima i pozlatama – koje mi napokon objašnjava i rezon one stranice »Otkup odlikovanja« – daleko je najzaslužniji Tuđman koji po galantnosti šije dvojicu svojih nasljednika na n-tu potenciju.

U deset godina on sam potpisao se na upravo čudovišan broj od 735.210 odličja, trebalo je naredati po sedamdeset hiljadarki godišnje. Mesić ih je, u svojih deset godina, dodijelio 10.149, Josipović u pet godina 3.205.

Čula sam da se odlikovanja ponekad prodaju i na buvljacima, a tek sad mi je jasno zašto.

Pa ima ih na tone. Kao pljeve. I kao svaka inflatorna roba, ne vrijede više ni pišljiva boba. Kad se gleda u prosjeku, svaki četvrti punoljetni stanovnik Hrvatske posjeduje nešto od te ornamentike za rever. Skoro da bi te bilo te sram pokazati da ga imaš. Doduše, mi u našoj obitelji možemo biti mirni oko toga jer su nas zaobišli. Ali zato su ih neki istinski narodni zaslužnici nakrcali toliko da im ne stanu ni putnu torbu.

Sam Franjo Tuđman vlasnik je najviše državnih odlikovanja, a dodijelio mu ih je Sabor 1995. godine, devet odlikovanja i sve četiri medalje u jednom danu, nepatvoreni Monty Python.

Zatim, jako puno raznih ogrlica i Danica dobio je i Glavaš. Pa, naravno, i rekorder zasluga za narod Vladimir Zagorec, s ukupno 13 komada, koji je kasnije osuđen zbog krađe MORH-ovih dragulja vrijednih oko 40 milijuna kuna. Pa Merčep. Pa general Ivan Korade koji je u bijegu ubio petoro ljudi. I još mnogi i mnogi drugi koji su, onako ovjenčani darovima državne časti, kažnjavani za ratne zločine i druga teška zločinstva pa su im neki ordani poslije i oduzimani.

S državnim odlikovanjima nacija se zahvalila i Ivi Sanaderu, Nadanu Vidoševiću, Bandiću i mnogima drugima koji su sada po zatvorima u konteksu prijevara, korupcije i najobičnih krađa. A u tom nemilom društvu našao se i nedužni kralj Malezije po imenu Tuanku Syed Sirajuddin Ibni Almarhum Tuanku Syed Putra Jamalullail, koga je na račun nekog nama nepoznatog, ali svakako iznimnog doprinosa važnog za Hrvatsku, našao za shodno odlikovati Franjo Tuđman.

Svakako, kad bi se gledalo prema tih 735.210 odlikovanja za sve te navodne ogromne zasluge, iznimne doprinose, blistave razvitke, hrabre iskorake i pobjedničke izgradnje, morala bi Hrvatska već sada biti među najrazvijenijim državama Europe i svijeta, gdje nas vidi nova predsjednica države.

A nas evo na repu EU-a.

Novi list