Poslobljivanje

Jedan prijatelj pročitao tekst o kosovskom jarmu u prošlom broju, pa me pita, a zašto nisam objavio i ‘tu pjesmu’, zbog čijega objavljivanja i danas žalim što nisam napustio uredništvo ‘Književnih novina’.

Piše: Sinan Gudžević

Nije bilo ni mjesta na stranici, kažem mu, a još više od toga, nije bilo ni mjesto da se u tekstu o Čolovićevoj knjizi objavi udvorička pjesma ‘Na ledini’. Dobro, kaže on meni, de ti nju ipak objavi, mnogi danas za nju i ne znaju, a nije loše da je se podsjete oni koji je znaju. Dobro, kažem i ja, i lakokretno obećah da ću je objaviti. Sad vidim da me obećanje dovelo u položaj onih danteovskih kažnjenika per contrappasso: da sam objavim ono što sam nikad ne bih objavio.

Prerušen u gavrana

Lunjajući pored Sitnice

Iskusni strelac nam se primiče

Seljaci, rudari i traktoristi

Železničari, govedari i pesnici

Novinari, fotoreporteri i policajci

Pune jeftine narodne kujne

I odlaze na trgIako je zvaničnik Ragip Haljilji

Zapretio kosovopoljskom narodu

Nazvavši ga svakakvim imenima

On ne sme da se okuplja, rekao je

Ali pristiže lep mlad govornik

Sunce koje zalazi pali mu nakostrešenu kosu

Razgovaraću sa svojim narodom i na ledini, kaže

U školskom dvorištu, i na njivi

Ima li leka protiv uplašene dece

Uzvikuje starica sa bebom u naručju

Protiv pišanja u krevetu, krikova u snu

Protiv silovanja devojčica

Eno, goleški visovi tamne, sad će mesečina

Bal jednorogih vampira samo što nije počeo

Ljudi su zapanjeni, jer govornik kaže:

mrzim svoj narod ako je kukavički

Pljujem na plašljivce i trtoguzce

Slobodan sam ako vešto rušim pakao

Tad govornik je zbunjen: narod mu aplaudira

Narod koji je nazvan buntovničkim

Peva tiho svoju himnu: Hej Sloveni

Eto, to je tekst koji stoji na početku slobojanske književne vrste. Slobe se Miloševića u njemu ne spominje, valjda da mu se ime ne bi spominjalo uzalud. Ali se spominje Ragip Haljilji (alb. Ragip Halili), ‘zvaničnik’, koji je u vrijeme kad Zlatanović piše tekst bio partijski funkcioner kosovski, inače umjeren čovjek, kritičan i prema albanskom nacionalizmu. Zlatanović ga bezobzirno optužuje kako bi stvorio prostor za pojavu čovjeka-govornika sa suncem u kosi, koji svojim riječima vodi narod i preobražava ga tako da ovaj od zapanjenosti dolazi do oduševljenja, a narod govornika iz ogorčenosti vrgne u zbunjenost. Eto, to je list u kojem sam radio objavio na naslovnoj stranici.

Ravno godinu dana kasnije Marinko Arsić Ivkov će Zlatanovićevu ‘Himnu na ledini’ uvrstiti u ‘Antologiju srpske udvoričke poezije’, kao posljednju pjesmu u knjizi. Antologija nije promakla pjesniku Milovanu Danojliću, koji će, u ‘Književnim novinama’, reći ovako: ‘Kod nas je oduvek bilo pesnika spremnih da svoj stih stave u službu zemaljskih gospodara. Antologija Marinka Arsića Ivkova dočarala nam je jedan, karikaturalan oblik takvog služenja. Prava pesma ovakvo podjarmljivanje svim silama odbija, onako kao što će slobodan čovek na svaki način gledati da izbegne oblačenje vojničke uniforme: ako se mora, mora se, ali niko normalan neće to dobrovoljno učiniti. Pesma se može žrtvovati za sopstvene, ali ne i za tuđe zablude. Mogu napisati članak, iskren ili nedovoljno iskren, u korist neke ideje ili ličnosti koja je na vlasti, ali pesma na to jednostavno ne pristaje, ona takvu temu odbacuje kao što organizam ne prima presađeni organ. Pesma je mera iskrenosti i istinitosti bića, i ako u njoj zabrljam, ako mi u njoj svi računi nisu čisti, onda sam propao, onda sam sve doveo u pitanje – na šta ću se posle osloniti?’

Tako Danojlić. A autor ‘Himne na ledini’, nakon što je poslobio, nastavio je da još tvrdokornije slobuje i kosovuje i izvan stihova, pismima u beogradskoj ‘Politici’, koja je brzo i potpuno postala Miloševićevo glasilo. Sam Milošević nije nestao s političke scene kako su mu predviđali neki kolege iz moje redakcije, već je jačao dan za danom. Bile su ga pune novine, radio-stanice i televizija, rijetki su bili ljudi koji njime nisu bili hipnotizirani. Pjesnik Zlatanović je bio avangarda toga kolektivnog udvorištva. Novine su štampale Miloševićeve slike na po cijeloj stranici, na po dvjema stranicama. Bile su to slike uglavnom u boji, one koje se kod nas zovu posteri. Kao po nekoj naredbi, ti posteri su lijepljeni na kioske, na autobuse, na prednjem staklu, a bilo ih je i na bočnim staklima. Ušli su i u kafane, u slastičarnice i hotele. Na posao su prionuli i drugi pjesnici, drugi umjetnici, i guslari.

Iz Beograda sam otišao krajem te godine, preselio sam se u Luzern, a moje ime je i dalje bilo u impresumu lista. Iz Beograda nisam otišao zbog bilo kakva pritiska, niko me nije ni pritiskao ni tlačio, nisam otišao ni zbog toga što sam nešto, kao, uvidio kuda stvari idu, ne, otišao sam sam, i nisam otišao laka srca. A o poslobljavanju i slobotarenju sam mislio da je sve to prolazno i da će se sve smiriti. Više nisam birao stihove za objavljivanje, bio sam daleko i nisam ih ni mogao birati, objavljivao sam uglavnom epigrame na margini lista, koje sam prevodio s latinskoga ili grčkog. Sljedeće godine sam, nakon deset mjeseci provedenih u Luzernu, otišao na dva mjeseca u Rim. Iz Rima sam doputovao u Beograd, 30. novembra 1988. Ostavio sam prtljag u garderobi željezničke stanice i izišao da uzmem taksi koji će me odvesti na stadion JNA, gdje se toga dana igrala utakmica za kup maršala Tita Partizan – Crvena zvezda. Ispred stanice je bilo desetak taksi vozila. Svako je vozilo imalo poster sa likom Slobodana Miloševića, poneko i po dva. Taksi koji je po redu zapao mene imao je taj poster na staklu ispred mene. Ispod slike je pisalo: Smrt fašizmu Slobodan narodu. Pitao sam taksistu da li je poster stavio po nečijem naređenju. Rekao mi je ‘svi taksisti koji imaju Slobinu sliku, imaju je po svome izboru, i po čistom srcu’. Ispred stadiona me je čekao moj drug Božo Koprivica. Ušli smo, na zapadnu tribinu, dvadesetak minuta prije početka, i ono što smo pred tu utakmicu vidjeli i čuli, nije se ni vidjelo ni čulo, ja mislim, nikad prije, za poslije ne znam. Partizanovi i Zvezdini navijači (a predobro znam koliko se oni međusobno ne podnose), smješteni na tribinama iza golova igrališta, udaljeni preko 200 metara jedni od drugih, složno su klicali Miloševiću: jug bi viknuo Slobo, a sjever uzvratio Srbine, opet jug Srbija je, a sjever uz tebe. Pa onda sjever Slobo, a jug Slobodo. Pa dug aplauz sloge. Trajalo je do početka utakmice. Jedino gdje se pokazala navijačka nesloga bila je strofa koja se čula s juga, a posvećena je bila Partizanovom igraču Fadilu Vokrriju, koji je na leđima imao broj 10:

Vokri, Vokri, mi te volimo,

Ko ne voli Vokrija mi ga koljemo!

Na ovo se prolomio dug zvižduk sa sjevera. Jedna grupa s juga je pokušala da opet stvori slogu i zapjevala:

Partizan, Partizan, to je pravi tim,

Slobodan Milošević ponosi se njim.

Zvezdaški sjever je odgovorio: Vi ste Titovi, Tito je vaš! Takva stvar se, mislim, prvi put čula na stadionu i prošla je kao nešto s čime se sad ima računati. Partizan je pobijedio Zvezdu sa 2:1, a golove za pobjednika dali su igrači koji su došli iz Prištine: Vladislav Đukić i Fadil Vokrri.

Godinu dana kasnije, spomenuti kritičar udvorištva u stihovima Milovan Danojlić, objavio je, isto u ‘Književnim novinama’, dugo udvoričko pismo Miloševiću. To pismo nije u stihovima, već u prozi, valjda da bi se zaštitio dignitet poezije. Evo važnog mjesta iz pisma: ‘Ono što si, u poslednje dve godine, izvršio za svoj narod, zaslužuje divljenje. I za Tebe, pomalo, važi ono što naš najveći pesnik reče za našeg najvećeg ustanika: dunuo si život srpskoj duši.’ Taj će isti Danojlić, osam godina kasnije, u govorima prilikom dodjele Ninove nagrade hvaliti četnički pokret. Isti taj Danojlić je pisao udvoričke stihove i Titu, samo za živa Tita. Slobotar Danojlić radi i na struju i na baterije, a može i na drva, na plin, na naftu, i na surutku može.

Novosti