Posljedice nesanice

Rat nije gotov. Nije čak ni odgođen. Samo je promijenio agregatno stanje. Zatim se preselio. Luta svijetom kao nezvan i neželjen gost. Luta svijetom kao što agresivni pijanac obilazi kavanske stolove. Netko nekome pokazuje mišiće.

Autor Marko Tomaš

Želi reći da ga se ne boji. A meni nikada neće biti jasno zbog čega itko želi da ga se netko drugi plaši. Zašto je osjećaj nadmoći toliko erektilan ili je pak potreba za tim osjećajem siguran znak erektilne disfunkcije? Ali to je samo jedna od stvari koju nikada neću shvatiti, koje mi nikada neće biti bistre. Cijeli koncept na kojem počiva svijet mi je nejasan. Točnije ne mogu i ne želim se pomiriti s njime.

Ponoć je davno iza mene, a na ovakve misli su me nagnale vijesti koje čitam. Svakog tjedna nova teorija o novom velikom ratu. Kao da je rat ikada prestao. To što nam nije uvijek na kućnom pragu ne znači da se na drugom kraju svijeta nije nastavio isti onaj rat u kojem smo do jučer ostajali bez susjeda, prijatelja, rodbine, bez zdravog razuma i bez budućnosti.

Rat je otišao toliko daleko da je na njemu nemoguće graditi budućnost. On više nije nikakav temelj na kojem se gradi novi svijet, a ubjeđivali su nas da su takvi ratovi postojali. Ubjeđuju nas da su i ratovi koji se vode za naših života pravedni. Ali rat je postao je obična poslovna aktivnost. Stvar s kojom se računa na burzama.

Ovako nesređene misli nisu prikladne kasnim noćnim satima. Trebao bih snatriti o nekim drugim stvarima. Ali kad pokušavam zamisliti budućnost, projicirati sebe u vremenu, gubim se u vratolomnom protoku informacija koje, sve redom, izazivaju paranoju ili, u mom slučaju najčešće, tugu, malu plavu stvar bez kraja i početka, tako malu a toliko beskrajnu da mi nema spasa štogod poduzeo.

Uznemiren čovjek je sklon nesanici. Tri su sata i 40 minuta. Iza ponoći. Leonard Cohen je mrtav. Jazz nije romantičan. Nedavno sam spoznao da ritam marša najviše emotivno uzburka ljudsku dušu. Štogod duša bila. Nema je u udžbenicima iz anatomije, ali svi znamo da je imamo. Nema tog ljekara koji će nas uvjeriti u suprotno. Nema te znanosti. Zašto onda ne bismo pristali na religiju? Ali na naš način. Slobodni smo vjeru usustaviti kako nam god volja.

To je jedina sloboda koju imamo. A imamo je samo zato što može biti tajna. Sloboda ne znači oglašavanje stvari na sva zvona. Sloboda je sva u malim tajnama koje možemo spremiti, recimo, u keramičku kutijicu u obliku srca ili u utrobu plastične lutke ili u vlastite misli.

Tri su sata i 41 minuta izjutra, a mene opsjeda misao da živimo amputaciju duše. Polako postajemo bića spremna na sve jer iz svake svinjarije, polako, ali sigurno, prsti poslovnih urotnika izuzimaju emotivnu komponentu. Novac nije sredstvo. Novac je proizvod za kojim žudimo. Mi nismo konzumenti. Nama ne treba novac da bismo kupili nešto što nam treba ili što smo oduvijek željeli. Nama samo treba novac da bismo imali novac jer su stvari postavljene tako da nam jedino novac pruža osjećaj sigurnosti.

Ne znam zašto sam se upleo u ove banalnosti, a htio sam pisati o jeseni i o tome kako se jesen igra našom dušom i posljedično našim tijelima. Kako nas skuplja, uvlači unutar nas samih dok nas ne otuđi od vlastitog bića. Htio sam pisati mantru, uvjeravati sebe i druge da će neke druge jeseni sve biti u redu. Neke druge jeseni bit ćemo trijezni i takvi ćemo biti u stanju podnijeti svijet. Neke druge jeseni svijet će biti podnošljiv. Neke druge jeseni bit ćemo zahvalni što je Cohen snimio svoj šapat i ostavio ga da plovi u vremenu kako bismo znali da se može i treba biti dostojanstveno tužan. Da je to možda naš način pobune, jedini ispravan.

Neke druge jeseni postat ćemo svjesni kako su male stvari potrebne kako bismo premostili samoću. Nečiji snimljeni šapat. Prizor voljene osobe koja spava dok pušimo zadnju cigaretu pred spavanje. Slika pseće čupavosti pod našim nogama. Takve bi stvari trebale biti u stanju zaustaviti pokolj. Ali smo nesvjesni njihove snage.

Lupiga.Com