Pljačkaši računaju na našu zaglupljenost

Milijarda je broj koji nije po mjeri čovjeka, osim ako nije milijarder, no milijarderi baš i nisu ljudi po mjeri ljudskosti. Čast izuzecima.

Piše: Branimir Pofuk

Osim u vremenima apokaliptičnih inflacija, milijarda je u životu običnog čovjeka broj nespojiv s novcem. Zato običnom čovjeku, kojeg često zovu i malim, jer pod nebom s milijardama zvijezda čovjek zapravo i jest malo i sitno biće, nije lako u svijesti spojiti valutu s deseteroznamenkastim i još većim brojevima. Jedan takav broj je, na primjer, 40409000000.

Kad označava količinu novca kojeg, u ovoj priči, nema na računu, broj se piše ovako: 40.409.000.000,00. U prijevodu, to je četrdeset milijardi i četiristodevet milijuna. Kuna. Agrokorova, odnosno Todorićeva duga.

Toliko je do sada izbrojao i objavio Ante Ramljak, koji je javnosti ponudio još jednu, običnom čovjeku mnogo shvatljiviju brojku: 6 kuna.

Toliko je novca izvanredni povjerenik zatekao na računu “našeg” najvećeg koncerna.

Običan čovjek odmah zna da je to dovoljno za paketić žvakaćih guma. Ili jedan sladoled na štapiću. Na King, nego Njofra. Ali, kad čujete ili pročitate brojku 40,4 milijardi, to već zvuči apstraktno i neizbrojivo poput zvijezda na nebu i pijeska u moru.

Zato je jedna mudra građanka na Facebooku taj broj, usporedbe radi, stavila u odnos s nekoliko drugih, jednako monstruozno velikih i katastrofičnih iznosa.

Na primjer, Agrokorov dug, ovaj do sada izbrojen i priznat, od 40,4 milijardi kuna, veći je za čitave četiri milijarde i još nešto “sitno” kuna od ukupnog iznosa koji je hrvatska država do 2000. godine izdvojila i platila za žrtve i stradalnike rata, povratnike i branitelje.

Ili, evo jedne još upečatljivije usporedbe: Agrokorov dug, do sada izbrojen i priznat, čak je 3,6 milijardi kuna veći od ukupne izravne ratne štete nanesene gospodarstvu u Hrvatskoj, kako državna statistika navodi za razdoblje od 1990. do 1999. godine.

Sve to skupa samo je još jedna potvrda one stare izreke koju ćemo sada, u skladu s hrvatskim običajima i prilikama, ovako parafrazirati: ako državi dugujete četrdeset tisuća kuna, država posjeduje i vas i svu vašu imovinu koju će staviti na bubanj da se naplati. Ali, ako državi dugujete 40,4 milijarde kuna, onda ste vi vlasnik države.

Tako je barem donedavno bilo u Hrvatskoj.

Sada nam je svima skupa čekati i vidjeti što je i koliko uopće ostalo od države iza Ivice Todorića koji nam je sav taj dug, veći od ratne štete, ostavio velikodušno u naslijeđe. Dobro došli u svijet velikih brojki velikog biznisa i velikih pljački.

Ali, nasreću, ili mnogo više nažalost, ogromni dugovi i država koji štiti koncerne i gazi ljude, nisu hrvatska posebnost.

Poznata i već neko vrijeme i u Hrvatskoj vrlo popularna katolička časna sestra, znanstvenica i aktivistica iz Katalonije Teresa Forcades, u svojoj najnovijoj knjizi “Vjera i sloboda”, iznosi sljedeće podatke:

Rujna 2015. godine Oxfam International objavio je izvješće naslovljeno ”Europa za mnoge, ne za nekolicinu”, iznoseći činjenicu da danas 123 milijuna ljudi unutar Europske unije, tvoreći gotovo četvrtinu populacije, živi ispod granice siromaštva. Od toga 50 milijuna živi u čistoj bijedi, dok istovremeno EU dozvoljava razinu izbjegavanja i utaje poreza u godišnjoj vrijednosti procijenjenoj na 1 trilijun eura, favorizirajući pritom velike korporacije.

Sad kad smo već svladali milijarde hrvatskih kuna, bit će nam lakše uhvatiti se u koštac i s poimanjem trilijuna eura. Jesmo li građani EU ili nismo?

I sestra Forcades zna koliko su takve brojke apstraktne, pa ih, baš poput one mudre hrvatske građanke, u svojoj knjizi odmah stavlja u neke omjere, da običan čovjek lakše zamisli što bi se sve moglo učiniti s tim silnim novcem koji velike korporacije zamrače, jer im nije dosta legalnog profita, dok države na oba oka žmire.

“Jedan trilijuna eura je pet puta umnožen ukupni iznos uložen u spašavanje Grčke i dvaput veći iznos od onoga za javno zdravstvo u dvadeset osam zemalja EU uzetih zajedno”.

Samo polako. Udahnite, izdahnite i pročitajte prethodnu rečenicu još jedanput. Jer u tekstu Terese Forcades slijedi još jedan zastrašujući niz izopačenih brojki. Pardon. Brojke su neutralne, još neutralnije i prirodnije od slova. Izopačeni mogu biti samo ljudi, a upravo o tome govore sljedeće rečenice:

“Osam i pol milijuna europskih radnika živi u siromaštvu unatoč stalnom zaposlenju, dok broj europskih multimilijunaša raste. Procjep između bogatih i siromašnih alarmatno raste u Europi, kao i u ostatku svijeta. U ranijem izvješću iz siječnja 2015. godine naslovljenom ‘Bogatstvo: Imati sve i htjeti još’, Oxfam International već je potkazao rastući jaz između bogatih i siromašnih: 2010. godine 388 milijardera posjedovalo je isto bogatstvo kao donja polovina svjetske populacije; do 2014. godine taj se broj snizio na samo 80 milijardera; za 2016. godinu izvješće predviđa da će jedan posto svjetske populacije napokon nagomilati veće bogatstvo od preostalih devedeset devet posto.”

“Vjera i sloboda” nije knjiga o ekonomiji niti je namijenjena strašenju i razjarivanju masa, nego je to vrlo ozbiljna, jezgrovita i duboka teološka knjiga. Pritom sestra Forcades predstavlja onu teologiju koja ne zatvara oči, nego ih širom otvara za čovjeka.

Napisana na engleskom, zahvaljujući riječkom Ex librisu i prevoditelju Karlu Iliću, ova je knjiga dobila svoje hrvatsko izdanje prije svih ostalih koja slijede. U sljedećem tjednu, na zagrebačkom Bookfestu, književnom i knjižarskom festivalu koji se od 22. do 28. svibnja održava u Muzeju za umjetnost i obrt, Teresa Forcades će imati dva nastupa.

Među važnim piscima na Bookfestu bit će i nizozemski humanist i filozof Rob Riemen. Sudjelovat će u diskusiji na temu “Kada dolazi diktator?” i održati predavanje pod naslovom “Razaranje kulture čitanja – zločin stoljeća”.

I Forcades i Riemen pišu važne knjige koje nam pomažu pojmiti brojke. Jer, upamtite: pljačkaši računaju na lijenost i zakržljalost mozgova koji više ništa ne čitaju.

Večernji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here