Plenković između HOS-a i ZAVNOH-a

Kad se kod nas i najdobronamjerniji ljudi stanu ”suočavati s prošlošću”, odmah me iznervira strahovito nepoznavanje činjenica što sve takve kolektivne ”mozgovne oluje” obilježavaju. Ako se o ičemu ovdje može uspostaviti konsenzus, onda je to jedino oko stvari o kojima svi podjednako pojma nemaju, ne žele znati i, po mogućnosti, o njima ne žele ni slušati.

Piše: Denis Kuljiš

Čim se svi slože oko pogrešnih činjenica iz svoga bogatoga neznanja, prelazi se na zaključke, koji su unaprijed zadani neposrednim potrebama. Tako je bilo i s pitanjem što je završilo odgovorom vladina komisije na goruća pitanja o HOS-u, devizi ”Za dom spremni!”, crvenoj zvijezdi i sličnim tričarijama.

Komisija

Nakon dugotrajne gestacije i razmjene mišljenja u odboru kojemu su na čelu bili predsjednik vlade (inače pravnik bez odvjetničke prakse, diplomat i eurobirokrat) i predsjednik Akademije (ugledni onkolog i bolnički administrator), došlo se do diplomatskog rješenja propisivanjem mjera koje će pripomoći pacijentima oboljelim od neizlječive bolesti. Jer, ako netko ima pijetet prema ustaškom pozdravu na crnim majicama poginulih pripadnika paravojnih postrojbi koje su nasljedovale tu družinu, ionako mu nema sapasa, a pitanje je mogu li mu se uopće olakšati muke. Srećom, nije riječ o epidemiji, nego o izbojima negativne energije, koji su se u posljednje vrijeme umnožili u bivšoj Istočnoj Europi. Ona se u novije doba nečuveno trudi da zadrži ili obnovi svoj istočnoerupski identit, jer im se onaj zapadnoeuropski čini previše tranzitivnim, otvorenim i izloženim propuhu na sve četiri strane svijeta… A tko smo tu MI, ako demokracija i globalizam dosegnu svoje krajnje konzekvencije?

Nacionalizam

Izgubit ćemo se ne očuvamo li svoje plemenske fetiše i ratničke tradicije našeg balkanskog, transkarpatskog i transilvanskog etnosa i etosa, tradiciju naših legendarnih poljskih ”krilatih husara” koji su zaustavili Turke kod Beča, naših mađarskih rakošijevskih bojovnika koji su se klali na kindžale s Osmanlijama, našeg Vlada Tepeša zmajevitog Drakula, ili našeg Nikole Šubića Zrinskoga, sigetskoga Leonide, koji je na Turke jurišao iz Szigeta…

”Zanimljivo”, rekao mi je bivši turski ambasador u Zagrebu, ”ali gdje god sam putovao po ovim zemljama i krajevima, govorili su mi s neskrivenim ponosom da su upravo na tom mjestu, svakom koje bih posjetio – zaustavili Turke!” Neizrečeni korolar te ironije bio je da on, zapravo, ne vidi, da su ih zaustavili, jer su po svim televizijama u negdanjem rumelijskom beglerbegluku, balkanskom dijelu carstva, baš u njegovu mandatu posvuda zacarile sapunice, koje i dalje vladaju, a velike turske kompanije preuzele su sve najatraktivnije marine i turističke destinacije recimo na Jadranu, ondje gdje su nekoć uzalud nasrtali kapudan Uluč Ali-paša i aleksandrijski reis Muhamed Široko.

HOS

No, približimo se sad suvremenim horizontima neznanja… Političko pitanje koje je morala razriješiti famozna Komisija, bilo je: što učiniti s nesretnom pločom poginulih pripadnika HOS-a postavljenom u Jasenovcu, a zatim premještenim dok se komisijski ne donese zaključak što s tim i što sa samim HOS-om, koji je, kako se uglavnom zna, bio paravojno krilo provizionalne Hrvatske stranke prava (HSP) u hrvatskom ratu za nezavisnost. Pitanje je političko utoliko što se današnji HDZ u velikoj mjeri oslanja na biračko tijelo koje osim nekoliko stotina tisuća državnih činovnika i namještenika državnih poduzeća, sačinjava i oko pola milijuna navodnih branitelja, a njih nervira svaki pokušaj da se bilo što iz doba Domovinskog rata stavi u realnu perspektivu, razmatra redovnim historiografskim postupcima ili, ne daj bože, uđe u to gdje se tko, kako i kada borio. Zato su i dobili svoje vlastito ministarstvo, da onemoguće miješanje u te njihove i samo njihove stvari…

Znači, Komisija je u skladu s vladinim potrebama donijela odluku da se ustaška deviza ne smije koristiti u javnosti, jer bi svaka druga bila neprihvatljiva u europskom i svjetskom kontekstu. Ustanovljena je ipak iznimka koja vrijedi jedino u usko specificiranim prigodama komemoracijama ljudi poginulih u zabludi da se bore za obnovu ustaške države, koja će se znati razračunati sa Srbima. To također znači da se (zbog refrena ”Za dooooom – spremni!”) ne smije pjevati ni domoljubni hit ”Bojna Čoavoglave”, jedna zbilja dobra pjesma, koja na mojoj top-listi nacionalističkog melosa stoji odmah uz bok Škorinog sjajne balade ”Sude mi” i ”Vidovdana” Goce Lazarević.

Opći zaključci Komisije upućuju nadalje na potrebu da se ulože novi napori u historiografska razmatranja otvorenih pitanja koja navodno dijele nacionalni korpus razdjelnicom između ”ustaša” i ”partizana”, dok se pitanjima povijesti Domovinskog rata redovno bavi Memorijalno-historiografski centar za izučavanje domovinskog rata, smješten u staroj zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. Osnovala ga je još Račanova vlada s istom nakanom s kojom je Plenković formirao ovu komisiju – da se pitanja depolitizra, odgodi, ili, kako bi to rekli hrvatski ”bioetičari” koji sve više uzimaju maha – sagleda ”pluriperspektivno”, tj. relativizira.

Hrvatski patriotizam

Ključna poruka Komisije bila je da se polazište hrvatske državnosti, a to znači i domoljublja, ne smije tražiti u neprirodnoj tvorbi privremene i nepriznate Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila kvislinška, marionetska paradržava, utemeljena na rasizmu i genocidu, nego samo na pozitivnim sastavnicama stečene državnosti nezavisne međunarodno priznate hrvatske države iz 1991. godine, a i domoljubnim težnjama koje su hrvatski antifašisti iskazali kad su u ljeto 1943. na Plitvicama formirali Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja (ZAVNOH). Drugim riječima, budući da je ZAVNOH legitimirao hrvatsku narodnofrontovsku vlast koja nije bila isključivo komunistička, pa je i pokret koji ga je osnovao stekao priznanje saveznika na njihovu summitu u Teheranu (održanom 28. novembra 1943., dan prije datuma koji se stoga nalazio u grbu FNRJ/SFRJ), to bi praktično trebalo značiti da ”partizani” nisu globalno bili toliko loši kao ”ustaše”, koji ne samo da su bili grozni, nego su i još gori, jer njihovi zločini nisu imali ni formalno pokriće. Tu i jest osnova prijepora – desnica tvrdi da su zločini naprosto zločini, da su komunisti bili Staljinov progenij, kao što su ustaše bili Mussolinijev i Hitlerov, ali da su, za razliku od ustaških, partizanski zločini ostali nekažnjeni, štoviše, da do danas evidentirani ni osuđeni. Sad opet ljevičari navjaju da to nije isto, da su to sasvim različite stvari, koje ne treba razmatrati istodobno, što je sve također točno, i to možeš uvijek pratiti i slušati začuđen do koje su mjere i jedni i drugi u pravu, a opet se ne slažu, dapače, parcijalne ih istine razdvajaju više nego laži i neistine koje inače pronose, a pritom jasno uočavaš kako i jedni i drugi ne iznose ono što zapravo misle i osjećaju, jer su prvi u biti nepopravljive komunjare, koji se nisu odrekli diktature proletarijata, makar i bez proletarijata, dok se drugi nisu emancipirali od rasizma, koji kod nas nema pretežno antisemitsku, nego prije svega antisrpsku polarizaciju. No to ništa ne mijenja na stvari, jer je naprosto riječ o autentičnom, fašistoidnom sentimentu, gestaciji mržnje prema ”drugome”.

Fašisti i komunisti

Fašisti mrze svoje neprijatelje jer ih preziru, a ljevičari svojima ne mogu oprostiti što im nabijaju ”građanske komplekse”. Činjenica je da se primitivci u državama koje nisu daleko odmakle u demokratizaciji i uspostavi prosvjećenih društvenih institucija, ne mogu osloboditi tih himera, bez obzira što se one održavaju samo za lokalnu upotrebu, a drugdje su smiješne. Današnji fašizam je zaista lokal-fašizam, što onaj historijski, bez obzira na varijacije, zaista nije bio, dok je socijalizam neizlječivih komunjara podjednako introvertiran, a mutirao je u endemske forme. To nisu svjetski procesi, nego im svjetski procesi pogoduju da se razvijaju, kao što se u neprokrvljenom tkivu događaju upale…

Hrvatski fašizam i hrvatsko recidivističko ljevičarenje (koje je samo lateralno vezano za političku jugonostalgiju) podjednako su izolirane pojave, koje stoga ne zavrijeđuju ozbiljnu znanstvenu analizu. Ali, to ne znači da stvari ne treba postaviti na svoje mjesto – dapače, ali samo grubim riječima, bez izmotavanja, bez političarskog podilaženja svakom idotu koji zaluta u javni prostor. Frazere i pozere treba tretirati kao stoku koja onako goveđe zabrazdi, pa je prvo upozore oštrim lajanjem, a zatim i pucanjem biča… Fali kauboja, ali da vidimo što se u tom pogledu ipak može učiniti.

Udbaši

Prvo, konkretno oko HOS-a. Tu je paravojsku rasformirala Tuđmanova vlast, uz Šuškovu egzekutivnu pomoć i asistenciju Jože Manolića. Udbaško krilo vlasti odradilo je što je za vlast bilo nužno. Jožu sam nekidan susreo na sudu – tužio ga je za klevetu njegov bivši šef kabineta, Tomo Karamarko, pa je izgubio, no kako je kod nas pronošenje navodno neistinitih navoda kriminalizirano zakonom, našli smo se ondje skupa Joža i ja kao klevetnici na instanciji na kojoj se inače procesuira manje razbojnike, velike lupeže i slične likove koje onamo nerijetko dopreme ”maricom” u pratnji sudske policije. On je tu imao čvenk s Karamarkom, a ja s bivšim direktorom aerodroma s kojim se, evo, već osmu godinu sporim oko toga je li zlosretni novi terminal trebao biti sagrađen na mjestu gdje je dista sagrađen ili ondje gdje je on htio, pa me uvrijeđen i, smatra, oklevetan, tuži da sam dvojio o njegovim motivima. Rješavamo tako probleme iz prošlosti suočavajući se sa sadašnjošću, kao što Joža Manolić i Tomo Karamarko, pokušavaju na sudu i u novinama utvrditi tko je bio udbaš, a tko nije, odnosno, što je sve Udba, zapravo Ozna, radila poslije Drugog svjetskog rata…

Sudska sapunica

Na sudu gdje stalno pribivam u svojstvu optuženika uvijek razmišljam bi li se to dalo uprizoriti u neku tv-seriju, ali to je kod nas dramaturški nerješivo pitanje bez primjene teorije relativnosti. Jer, vi se tako nađete osam godina poslije počinjenja strašnog zločina, objave nekog članka u nekakvim novinama koje možda već odavna ne izlaze, pa se sporite je li upotrebljena metafora bila insinuacija koja je sadržavala i neki opsceni inuendo, ili je sve bilo savršeno čedno, točno i na mjestu, pa se pozivaju svjedoci, i onda jedan izostane, ili se razboli okrivljenik, ili zapije advokat, pa se rasprava odgodi na dva-tri mjeseca do sljedećeg ročišta i tako pet do sedam godina do prvostupanjske presude i još najviše pola godine do drugostupanjske, koja, doduše, ponekad vraća slučaj na ponovno suđenje pa ti se može dogoditi da suca uto premjeste na drugu sud (kao meni u ovom aerodoromskom slučaju), što znači da se parničenje ponavlja, od nule, s ponovnim ispitivanjem svih svjedoka. Kad na koncu dobiješ ili izgubiš parnicu, tu može biti možda tisuću eura globe, možda dvjesta eura sudske naknade, i sedam ili deset tisuća eura advokatskih troškova. Zbog takvog sudovanja gube se mlijuni radnih sati, dani i godine života, stradaju novinari i izdavači, sud i javno povjerenje u pravosuđe, a plivaju jedino odvjetnici zbog kojih se, bit će, cijela ta nevjerojatna gnjavaža forsira, iako bi se sve moglo za pet minuta riješiti kod suca za prekršaje (kao u bivšoj Jugoslaviji), ili na građanskom sudu podizanjem privatne tužbe uz kauciju za sudske troškove (kao u suvremenoj Njemačkoj).

Joža se u sudnicu dovukao kao stari bojni brod, postojanim kretanjem brzinom od oko 11 čvorova, u pratnji neka svoja dva puno mlađa eskortna konfidenta-družbenika-veseljaka koji se odijevaju kod ”Caritasa”, ne starijih od osamdeset godina, pa smo se svi srdačno ispozdravljali… ”Pa tko VAS tuži”, upitah, ”i zašto to samo radi?” A on će ovima svojima: ”Evo, ako ni Kuljiš ne zna da tu ima nešto, tko onda može misliti da ima?” A ja ću na to mudro i pomirljivo: ”Ako je šta i bilo, sigurno nema svjedoka!”

Tako smo se lijepo pospominjali u duhu agramerskog općeg pomirenja s neizmjenjivim činjenicama koje svi znamo, ali se ne mogu utvrditi ni dokazati, u ovoj ili bilo kojoj drugoj stvari, osim u knjigama i po novinama, ako se pronađe netko tko bi to štampao, te pod uvjetom da se nikoga ne uznemiri ili uvrijedi, nanaese mu se duševna bol i šteta ugledu, bez obzira je li to o čemu je riječ istina ili nije (što za osebujno hrvatsko zakonodavstvo nije presudno).

Likvidacija rukovodstva HOS-a

No, Tuđman je mrtav pa mu slobodno možemo odati priznanje za ono što je učinio: u februaru 1992. naredio je da se raspuste zadnje postrojbe HOS-a u Bosni, s tim da se one koji ne pristanu skinuti oznake i staviti normalne, baci u zatvor (no takvih se nije našlo). Prije toga dao je da se posmiču ratni vođe HOS-a, Ante Paradžik i Blaž Kraljević, a u istom paketu otišao je, čini se, i Miro Barešić. To sve odradili su Šuškovi ljudi, pripadnici (emigrantskog) Hrvatskog državotvornog pokreta, HDP-a, koji su sačinjavali Gojkovu opričninu. I on je mrtav, pa nam je slobodno zaključivati. Joža Manolić kao šef Kriznog stožera možda je imao neke veze s investiturom valjanoga Ante Prkačina za zapovjednika HOS-a u Hercegovini kad je bilo potrebno rasformirati tu uglednu Štelinu postrojbu, ali možda i nije, a kako su obojica živi i zdravi, najbolje je da se sami dogovaraju oko svojih rola i zasluga. Isto vrijedi za instalaciju Ante Đapića za šefa HSP-a umjesto autentičnog Parage. Možda je Đapić zavijao kao i Paraga, ali taj slavonski sivi vuk nije nikoga ugrizao.

U svakom slučaju, Tuđman nije dopuštao da bilo tko naokolo šeta s ustaškim znakovljem. On je bio partizan, kao i Joža, pa mu je to vjerovatno smetalo i intimno, a ne samo s pragmatičnih, državotvornih razloga. Što mu, naravno, sadašnji ustaše koji nisu ustaše nego prikriveni rasisti koji se opijaju istom strašću, ne mogu oprostiti iako više nemaju protivnika i potencijalnih žrtava (Srbi su spali na manjinu koju je i Tuđman smatrao statistički prihvatljivom greškom). Ali, ovaj sentiment održao se samo u nekim slavonskim krčmetinama i špelunkama po zagrebačkoj periferiji gdje se takvi neprilični tipovi okupljaju, i nema nikakvu realnu težinu, osim kad se širi kroz unutarstranačke hadezeovske kanale s alarmantnom porukom da Plenković, zapravo, ne pripada u njihovo gnijezdo, i da bi stoga u svakom trenutku mogao izdati stranačku stvar, kao što se otresao ustaštva, jer mu smeta u svakoj međunarodnoj komunikaciji (s Bruxellesom, Washingtonom, Jeruzalemom ili Moskvom). Zato je oprezni Plenković oprezno postupio, osnovao Komisiju i pitanje uzdigao na visinu njenih zaključaka.

Tito i ZAVNOH

Toliko o povodu, o HOS-u, o ploči, a sad možda samo nekoliko riječi i o ZAVNOH-u i jednoj teškoj Tuđmanovoj zabludi, koja se tu ne da ukratko otpraviti, ali da je ipak ukratko rezimiram.

Kao nedoučeni povjesničarski samozvanac, lik sa šest razreda osnovne škole i višom partijskom, koji nije znao ni jedan strani jezik, Tuđman je jako slabo razumio okolnosti i razloga nastanka te hrvatske narodnofrontovske vlade. Ona je formirana po uputama sekretara Kominterne Georgija Dimitrova (vidi njegov Dnevnik, Bančevo englesko izdanje ili iscrpnije talijansko S. Ponsa). Poslužila je kao reprezentativni organ narodne vlasti koju je čvrsto držao komunistički aparat. Staljin je 1937. naredio da se u Jugoslaviji formiraju tri posve samostalne komunističke partije, slovenska, hrvatska i KPJ, ali ova posljednja ne kao krovna, nego naprosto kao beogradska, srpska (zato je KP Srbije i osnovana tek poslije rata).

Za provođenje toga zadatka ”partenogeneze” bio je zadužen Tito, org-sekretar pariškog biroa KPJ, agenturne ispostave naročitog odjela NKVD-a implantiranog u aparat Kominterne.

Tito je to obavio na sebi svojstven način – napravio je tri partije, a na čelo im postavio svoje pouzdane ljude i podvrgnuo ih svom vrhovništvu kroz provizorij ”prinudne uprave” KPJ uspostavljene u maju 1938. u Sevnici. ”Prinudna uprava” uvedena je nakon provala i bankrota komunističke organizacije (sve to skupa malo nalikuje i na slučaj Agrokora). Znači, on se obavljajući zadatak koji je dobio, pridržavao forme, a sadržaj je prilagodio svojim diktatorskim instiktima budućeg samodršca. Problem je nastao tek kad je iz zatvora izašao Hebrang i došao na čelo hrvatske partije, mjesto na koje ga je još 1928. postavila Moskva, odnosno Buharin (ali je Andrija 12 godina proveo na robiji). Tu je došlo do kolizije, razriješene tek Hebrangovom smrću 1948. godine.

Tito je još 1944. efektivno ukinuo Osvobodilnu frontu – slovenski paravan slovenske partije. Od korporativistički ustrojene narodne skupštine pretvorio ju je u kulturno-umjetničko društvo. U Hrvatskoj, Zemaljsko antifašističko vijeće bilo je u toj funkciji krezubog komunističkog adoranta od samog osnutka, ali je u Topuskom malo zasmetao Hebrang (pa je on smijenjen i prebačen u Beograd, gdje je bio pod boljom kontrolom). Kao i AVNOJ, bihaćki i jajački, to su sve bile samo pojavne forme diktature, transmisijske vertikale Tito – Ozna – Partija, preko koje se upravljalo svim procesima u vojsci, pozadini i na okupiranom terenu.

Hrvatska s državom bez tranzicije

Je li, dakle, ZAVNOH izraz težnji hrvatskog naroda? Pa jest i to, Hrvati su stalno pokušavali izboksati neku samostalnost i potvrditi samobitnost, uspostaviti svoju državu, makar i kroz autonomiju – tako je bilo i pod Mađarima, austrijskim carevima, a iskazalo se na najgori način u NDH, a zatim samo formalno kroz ZAVNOH, jer je pravim komunistima do toga bilo najmanje stalo, a onda opet prilikom izgradnje FNRJ/SFRJ kao federacije teritorijaliziranih etnika, sve do presudnog momenta ustavnih promjena prijelomne 1963. godine, kad je u Hrvatskoj uspostavljena samostalna satrapija s naznakama suvereniteta, kojom je doduše upravljao Titov prokurator dr. Vlado Bakarić, ilegalnim nadimkom – ”drug Mrtvac”. Poslje Mrtvaca imali smo Živca, nervoznog pjetlića dr. Franju Tuđmana. Upravo njega providnost je odabrala da postane prvi hrvatski pravi predsjednik. Ovdje se uspostavljala država, dok su drugi započinjali tranziciju. Nije Tuđman bio Walesa ni Havel, ni Željo Želev, na žalost ni Arpad Goncz. Po mojem sudu, bio je bitno lošiji i od Iona Iliescua, tu negdje al pari s Vladimirom Mečiarom, također prvim predsjednikom slovačke nezavisne države, ali ipak ispred Slobe Miloševića, s kojim se Franjo družio i više nego što je bilo nužno.

Kad vidiš gdje je danas Hrvatska – sve se lijepo podudara. Druga je od kraja u EU. Cijelo društvo iza Željezne zavjese (na području koju je Churchill nepogrešivo definirao govoreći 1946. u američkom Fultonu, pa rekao da ”zastor pada od Baltika do Trsta), sad je u EU, osim Srbije koja još nije, zaslugom Miloševića i svih onih koji ne vide da je on bio nešto najgore što se Srbima ikad dogodilo u njihovoj bogatoj povijest koja obiluje i nesrećama i promašajima. Tu su i još neke manje balkanske kolateralne žrtve…

Iz povijesnog kuta, bit će to epizoda: ni pedeset godina poslije propasti komunizma, sve će europske zemlje biti dio Europe, što samo po sebi puno ne znači, jer kako je još davno ustanovio drug Kardelj, ”partija ne može donijeti sreću pojedincu”, a ne može, bome, ni Europa. To ne treba očekivati ni od politike – dovoljno je da ne uzrokuje nove nesreće. Utoliko je, evo, bio uspješan rad ove Plenkovićeve Komisije osnovane radi nesuočavanja sa stvarnim, jednostavnim pitanjima prošlosti.

Žurnalist

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here