Pjesnik koji nam je potreban: Četrdeseta godišnjica smrti Jacquesa Preverta

U njegovu pjesništvu prevladava dvojak osjećaj – razumijevanje za ljudsku intimu, te revolt prema onima koji onemogućavaju ljudsku sreću

Autor: Kim Cuculić

Sjeti se Barbara/Bez prestanka je kišilo nad Brestom/Toga dana/A ti si hodala nasmijana/Prokisla radosna očarana/Pod kišom/Sjeti se Barbara/Bez prestanka je kišilo nad Brestom/A ja sam te sreo u Ulici Sijama…« – čuveni su stihovi pjesme »Barbara« Jacquesa Préverta, jednog od najznačajnijih i najčitanijih francuskih i svjetskih pjesnika čija se 40. godišnjica smrti navršila ove godine. Prévert je rođen 1900. u mjestu Neuilly-sur-Seine, a preminuo je 1977. u Omonville-la-Petiteu. Potječe iz siromašne obitelji, koja je zbog financijskih poteškoća bila prisiljena na česta preseljenja, što je utjecalo na mladog Préverta, kao i Prvi svjetski rat. U dobi od petnaest godina napustio je školovanje i povremeno radio različite uredske i fizičke poslove.

Nazvan je »pjesnikom Pariza«, grada o kojemu je napisao nekoliko najljepših stranica francuske poezije. U Parizu je živio u zajedničkoj kući s nekoliko prijatelja, filmskih entuzijasta, s kojima je dijelio i zajedničku ljubav prema filmu. Kao autor dijaloga i filmskih scenarija surađivao je s mnogim značajnim redateljima, kao što su Jean Renoir i Marcel Carné. Toj suradnji francuska sedma umjetnost duguje nekoliko klasičnih djela, filmove »Obala u magli«, »Posjetioci noći« i »Djeca raja«. Godine 1946. izlaze »Riječi« (Paroles), Prévertova prva i najpoznatija knjiga pjesama. Godinama je pisao pjesme na komadićima papira, od kojih su mnoge sačuvali njegovi prijatelji, i ne pomišljajući da ih sabere u knjigu. Tako se dogodilo da se prvom zbirkom javio kao zreo pjesnik kojeg je kritika, a osobito čitalačka publika, prihvatila s izuzetnom pažnjom i razumijevanjem.

Najuzbudljivije stranice francuske šansone

Napuštajući film, Prévert započinje dugogodišnju suradnju s najznačajnijim skladateljima i pjevačima šansona. Iz ove suradnje ispisane su najljepše i najuzbudljivije stranice novije povijesti francuske šansone, proširujući krug ljubitelja Prévertove poezije i pjesništva uopće. Značajan je i njegov rad u radničkoj amaterskoj kazališnoj družini »Oktobar«, u kojoj je nastupao kao glumac i za koju je napisao mnogo manjih dramskih tekstova koje je jedva moguće odvojiti od njegova poetskog djela. Posljednjih godina života živio je u Bretagni, zemlji svojih predaka, gdje je i umro.

Njegovi književni počeci vezani su uz nadrealizam. Godine 1931. objavio je humorističku fantaziju »Večera glava u Pariz – France«, pisanu u duhu nadrealizma, tada dominantnog umjetničkog pokreta. Prévert je pjesnik neposredne osjećajnosti. U njegovu pjesništvu prevladava dvojak osjećaj – razumijevanje za individualni život i ljudsku intimu, te revolt prema onima koji onemogućavaju ljudsku sreću. Pjesništvo mu je čitko i lako, zasnovano na mješavini cinizma i sentimentalnosti, s elementima političkih aluzija i ismijavanja autoriteta.

Kritika je isticala Prévertovu nadarenost za verbalne invencije, jedar i sarkastičan jezik, jezične akrobacije i instinktivnu elokvenciju koja se približava lingvističkom geniju puka. Kako u pogovoru knjizi »Za tebe ljubavi moja« (Euroknjiga, 2006) ističe priređivač i autor prepjeva Zvonimir Golob, antiklerikalan i antimilitaristički Prévert od svakidašnjih riječi »stvara paklene strojeve koji eksplodiraju na usnama«.

– Njegova je poezija instrument obrane jednostavna čovjeka protiv nasilja i moći, to je poezija nade i socijalne utopije. Neprestano između nježnosti i pobune, ona govori onima i o onima kojima je bijeda i ljubav svakodnevni kruh. Pred nama je osobita topografska karta Pariza i galerija likova koje prepoznajemo idući ponovno otkrivenim ulicama i trgovima. Suprotstavljena društvenim lažima, konvenciji, hipokriziji i konformizmu, na strani malih, mladih i ugroženih, ona u istu kantu za smeće baca zlokobnu i grotesknu gomilu iz karnevala u kojemu su pape, suci, generali, predsjednici, profesori i akademici – navodi Golob.

Jednostavnost, satira, ironija i buntovništvo glavne su odlike Prévertove poezije. Kako je napisao Aleksandar Ristović, obično se misli da Prévert pripada onoj vrsti pjesnika čije djelo ne zahtijeva posebna tumačenja, ne navodi na rasprave i ne pobuđuje na dublje i rigoroznije analize. Jednostavan u onom što želi kao pjesnik-humanist i jedinstven u načinu na koji to ostvaruje, Prévert, misli se, posjeduje pojednostavljenu poetsku dimenziju koja je eksplicitna i koja nije u stanju stvarati zabune, unosi smutnje i izaziva oprečne sudove.

Skladno, harmonično i sentimentalno

– Sve je tu lako, skladno, harmonično i sentimentalno, kao što je laka, skladna i sentimentalna šansona, glazbeni oblik koji uvijek ima dobar broj poštovalaca, koji je dopadljiv, rado slušan, ali koji je ipak samo to; njen cilj je vlastita samodovoljnost, a njeni tvorci kao i da ne žele da ona bude nešto drugo. Poetska stvarnost Jacquesa Préverta, ono što se naziva temom, doista neobično podsjeća na tematske sadržaje šansona, no ako to uočavamo, time ipak ne bismo mogli obezvrijediti pjesnika. Zapravo, ovakva usporedba u izvjesnom smislu znači prednost za pjesnika kojem je, kako bi se reklo, za srce prirastao i jedan način usmenog narodnog kazivanja. Zbilja, osluškujući melodiju Prévertovih stihova, javlja nam se osjećaj potrebe da je i priopćimo; čini nam se da taj osjećaj izbija iz stvarne melodičnosti stiha, iz njegove ritamske i ritmičke strukture, iz jedne estradne naracije koja je svojstvo divnog i mnogostranog lirskog prosedea koji plijeni. Tako glazba nalazi svog unutarnjeg tumača čiji je ritam, u nekoj vrsti samoobmane, ispunjava i potvrđuje – smatra Ristović.

Neobičnost običnosti – tako bi se mogao nazvati Prévertov svijet; svijet cvjećarnica, hipodroma, sudnica, gradskog zelenila, bistroa, buđenja, ustajanja, doručka, prvih jutarnjih novina, šetnje, svijet metroa, pristaništa, uličnih svjetiljki, svijet burze, nepravde, besposlice, prostitucije, nježnosti, povrataka i rastanaka, javnih kupatila, kupoprodaje, zamjena, loše uređenih stanova, svjetlosti…

Aleksandar Ristović tekst o Prévertu završava riječima: »Sanjar, usamljenik, ogorčen i nepovjerljiv, šutljivac i pričalo, vječiti pobunjenik, objektivist i senzualac, poistovjećen s drugima, Jacques Prévert je pjesnik koji nam je potreban. On je u svojem djelu u svijetu prijateljstva, nade, propuštenih šansi, obeshrabrenosti, bespuća i vjere u čovjeka«

Novi list