Petar Gudelj: Europa na tenku

U Zagrebu živi Petar Gudelj.

Žive odvojeno – Zagreb po svome, Gudelj po svome.

Ne dodiruju se. Dobro je tako. Oboma.

Malìca je onih koji vole i hoće da znaju tko je Petar Gudelj.

Ima u Zagrebu i u Hrvatskoj akademiji i u hrvatskoj književnosti (za koju Gudelj davno napisa: “U njoj za mene još nije istesan stolac, čeka se valjda da mi se prvo isteše lijes”.) i onih što moraju znati; moraju po zanatskom znanju činjenica i književnoj banauziji, jer je Petar Gudelj pjesnički Dinarski masiv, za njega ne možeš ne znati ako ti je književnost zanat i kruh. Takvima nije drago što moraju i što znaju, pa su im kisela lica i kisele rečenice i natuknice kad govore i pišu o Petru Gudelju. I srce im kiselo.

U srpskoj književnosti uvijek se dobro znalo tko je Petar Gudelj, hrvatski pjesnik, i njegova književna veličina.

Ima Petar Gudelj knjigu koja se zove Europa na tenku. Nema takve u cijeloj našoj književnosti, u našemu pjesništvu. Samo je dvaput izlazila: prvi put u slobodnim izdanjima Mašića 1987. (Europa na tenku, poema. „Nova 23“, osnivač i urednik Slobodan Mašić. Design: Saveta i Slobodan Mašić. Strana 100, latinica. Beograd 1987), drugi put kad ju je Gudelj uvrstio u svoje Golubice nad jamama 1-3 (Matica hrvatska, Split 1993).

Danas, kao da je bio san, nesiguran, lelujav – i jest bilo, i nije. Neka je od kasnih osamdesetih, 1988, 89?, Gudelja smo s Europom na tenku, nevoljkoga i skeptična, doveli u Sarajevo, u Collegium artisticum. Sjećam se samo da je dvorana bila dupkom puna, da je govorio Stevan Tontić, kako on to zna i umije, da je atmosfera bila nekako opsadna, pomalo zavjerenička. (O Gudelju je Tontić i do tada pisao, između ostaloga i prelijepu pjesmu PETAR GUDELJ, U DOBAR ČAS: On je posjednik božjeg sjemena / a mene nema // On je mladić – orao od pamtivijeka / u mene piladi ni za lijeka // On je jarac i pitomi vuk / ja sam samotna strijela, opružen luk // On raspolaže đuladima od munja / ja na ugljevlju strave klečim // Možda će on prosipati sol / koju ću, kad u raj pođem, poledicom lizati.)

U vrijeme izlaska Europa na tenku imala je strašnu anticipativnu snagu; to ćemo, skamenjeni, saznati ubrzo, kad naši sivomaslinasti tenkovi izjašu na svoj narod, na svoje gradove. Od tada prelomila su se dva stoljeća, prošao cijeli eon, a ta velika knjiga kao da opisuje cijeli današnji svijet.

Možda zato malotko za njom poseže – nije tijesnima lako podnositi njezinu poetsku istinitost, njezinu poetičku jedinstvenost. (I. Lovrenović)

Petar Gudelj, Četiri pjesme iz knjige Europa na tenku

OTAC OCEAN PITA RIJEKU SOMMU

Otac Ocean pita rijeku Sommu:
Reci mi, kćeri, na što mirisaše jučerašnja krv?

Kad na stolove vodene svoje,
što se pod teretom svijahu mesa,
krčage iznesoh teške, pune božanskog pića,
i gostima nalih čaše, od morskog zdjelane puža,
gosti moji ostaviše otpola čaše neispijene.

Znam, kćeri, i dosad je mirisala krv:
engleska na viski, njemačka na pivu i rum,
francuska krv na vino i na rakiju,
a konjska, meni najdraža, na travu na djetelinu.
Kakve su to, kćeri, na tvoje obale sletjele čete,
iz koje zemlje (znam da su izdaleka),
šta iju i piju, da im tako neobično miriše krv?

Ocu Oceanu odgovara Somma:

Nisu, oče Oceane, nove na moje obale sletjele čete,
još se plavokosi Nijemci bore na jednoj,
Englezi hrabri i Francuzi čestiti na drugoj strani,
još ista pića piju: rakiju, vino, pivu, viski i rum
u željezničkim cisternama vojskama dovoze sa svih strana,
puni su ih pokraj ni kolosijeci
(pića i streljiva neće im lje ponestati nigda),
već naoružano oklopno vozilo uvedoše novo,
velike vatrene moći, siline udara, velike pokre­tljivosti
i manevarske sposobnosti, tenk zvano (engl. tank,
fr. char de combat, rus. танк, tal. carro armato,
njem. Panzerkampfwagen).
Borbu iz daljine i izbliza, danju i noću, zameće rado.
Koliko ljudi i konja pobije iz svojih topova i mitra­ljeza,
triput ih više pogazi, a stoput više u bjekstvo nagna.

Ali ni tenci, avaj, besmrtni nisu, i oni ginu
i crnu svoju u moje vale proliju krv.

Ne jedu tenci što ljudi jedu, niti srebrenu zrnkaju zob,
ko konji, nikakvo alkoholno ne piju piće, ne piju vodu,
samo se zemnim uljem hrane i poje, uljem što se cijedi
iz stijena.

To ulje, zvano nafta, osobit ima miris, okus osobit:
na nj je mirisala krv što ti je jučer niz svoje poslah vale.
Privikavaj se, oče Oceane, na nj i svoje privikavaj goste:
od danas će svako jelo i svaka krv sve više mirisati
na naftu.

(1984)

PO SICILIJI I BRITANIJI

Po Siciliji i Britaniji, po Panoniji,
pasu Diomedove kobile
teških vimena:
visoke, crne.

Čim osjete olujni vjetar,
udar groma ili šum
orlovih krila,
uvijaju kičme, šire nozdrve,
njište.

Okreću stražnjice nadolazećem vjetru,
čekaju ljubavnike.

Gromovi, orli i vjetri
skaču na kobile, uhvate im se
za grive, krilima i koljenima
stegnu stegna: u trku, u kobilama
kuju tenkove.
Vimena ih biju po listovima.

Vjetar ugradi motor,
orao optičke i nišanske sprave,
grom naoružanje.

Oklop izlije kobila od svoje krvi.
Puna je kobilina krv
kovilja i hemoglobina.

Četiri orla, četiri vjetra.
Četiri groma, četiri tenka:
američki, izraelski,
ruski i švedski.

Europske kobile, ako hoćete švedski tenk,
okrenite stražnjice Boreji,
švedskom vjetru.

Europske kobile, ako hoćete izraelski tenk,
okrenite stražnjice Notu,
izraelskom vjetru.

Europske kobile, ako hoćete američki tenk,
okrenite stražnjice Zefiru,
američkom vjetru.

Europske kobile, ako hoćete ruski tenk,
okrenite stražnjice Euru,
ruskom vjetru.

(1984)

DUGO SU TENKOVI BILI U VUČJEM SUŽANJSTVU

Dugo su tenkovi bili u vučjem sužanjstvu.
Prvo su vukovi zagospodarili tenkovskim tijelom.
Svaku stopu tenkova tijela
zaposjeo je vuk.
Vukovi su na tenkovima odlazili u svoje ratne
i razbojničke pohode.
Na tenkovima preplivavali nabujale rijeke.

U izgladnjela i zavijana sela, zimi,
upadali na tenkovima
pjevajući ratničke pjesme:
„Spremte se, spremte, vukovi“,
„Puna je povijest ovaca“,
„Vučja oklopna pješadija“.

Uvježbanim pokretima skakali s tenkova.
Prvo bi pobili pse i poklali pijetle.
Iz kuća, iz pojata, čuli se ljudski krici
i vučji urlici.
Neugašenih motora, na raskrsnicama,
čekali su ih tenkovi.
Za sobom, po snijegu, vukli djevojke, ovce
i bacali na tenkove, onesviještene.

Vozeći natrag, u svoje brloge, u šume,
s tenkovskih kupola zavijali na zvijezde.

U tenkovu tijelu probili vrata (i sad se zovu Vučja),
uselili se u tenk.

Po šest, po osam vukova,
smjestilo bi se u tenku.

U bitkama, vukovi su se borili iz tenka.
Okolicu promatrali kroz tenkove oči.
Slušali na tenkove uši.
Poslije ugradili svoje komande,
pokretali motore, okidali iz topova
i mitraljeza, po svojoj volji:
nisu više prijetili i molili
da to uradi tenk.

Sva tenkova prirodna svojstva: snagu motora,
silinu udarca, ubojnu moć topa-groma,
podredili su vukovi svom
nasilničkom nagonu.
Tenkovskim gusjenicama ugnjetavali narode.

Namotat ću te na gusjenice,
bila je uobičajena vučja prijetnja.

I još: pretvorit ću te u tenkovsku kašu.
Podmazat ću tobom gusjenice
svoga tenka.
Bacit ću vas pred svoje tenkove,
da vas pojedu.
Vadit će te majka preslicom
iz gusjenica moga tenka.
Nemam o što prljati tenk.

Vukovi su natjerali tenkove
da s njima jedu ljudsko meso.
Danas se ono smatra tenkovskom poslasticom,
tenkovskim nacionalnim specijalitetom:
priprema se na više od sto
ukusnih načina.

(1984)

U ŠKOLSKOM DVORIŠTU ŽIVI ŠKOLSKI TENK

U školskom dvorištu živi školski tenk.
Čuva školu.

Djeca ga hrane iz ruke.
Djeca ga vole.

Tenk poliže maslo i marmeladu,
ponekad pojede kruh.
Desi se, kad je gladan,
pojede šaku.

Djeca ne žale šake,
ponose se patrljkom:
šaka je žrtvovana za opću stvar.

Škola s najviše patrljaka
stiče ugled u gradu:
prelaznu zastavicu, plaketu,
a dijete specijalnu diplomu
i sliku tenka što mu je pojeo šaku.

Na čelu zaslužnih građana
u prvomajskoj paradi
išli roditelji s djevojčicom
kojoj je tenk
pojeo obje šake:
držali svako za svoj patrljak.

Svi su im zavidjeli,
pljeskali, posipali cvijećem.
Djevojčicu posadili na leđa tenku,
onom što joj je pojeo šake.
Klicanju, divljenju i slikanju
nije bilo kraja.

Bila s roditeljima na ručku:
kod predsjednika općine,
u Gradskoj štali.
Sutradan: sve novine donijele
njezinu sliku.

NARAVOUČENIJE: Jebešaku.

(1984)

ivanlovrenovic.com