Otkucava li socijalna bomba u BiH i Hrvatskoj?

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakve su šanse ljevice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Sagovornici su bili čelnici dvije partije lijeve orijentacije – Reuf Bajrović, predsjednik Građanskog saveza Bosne i Hercegovine i Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice, stranke koja je nedavno osnovana u Hrvatskoj.

Autor Omer Karabeg

Bilo je riječi o tome zašto građani uporno glasaju za desničarske nacionalne stranke, iako svakim danom žive sve gore, kako desnica želi da pomiri partizane i fašiste, zašto antifašizam mora biti ključna odrednica svake lijeve partije, zašto se socijademokratija kompromitovala saradnjom sa nacionalistima, u kojim slojevima društva lijeve partije danas mogu da dobiju podršku, zašto protesti građana u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nisu donijeli nikakve promjene, kao i o tome kakve su šanse da se objedine sve lijeve snage u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Socijalna situacija u Bosni i Hercegovini nikad nije bila gora, ali se bijedom i siromaštvom građana niko ne bavi. Samo se priča o nacionalnoj ugroženosti, vratio se jezik mržnje iz devedesetih godina kao da će sutra izbiti rat.

Reuf Bajrović: Mislim da smo danas tamo gdje su nas ljudi koji su uzeli vlast 1990. godine poveli. Rezultat tri nacionalističke politike je da danas u Mostaru nema izbora, u Sarajevu nema vode i čistog zraka, a u Zenici nema grijanja. Posla, naravno, nema nigdje. To je očekivani rasplet i mislim da je vrijeme da se konačno pogleda istini u oči i kaže da su nakon 25 godina vladavine lideri nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini svoj projekt vrlo uspješno priveli kraju. Podijelili su zemlju i još više žele da je dijele – u tome sada učestvuje i SDA – otjerali su sve one koji su im smetali i zaposlili članove svojih porodica i stranačke aktiviste u državnim institucijama koje finasiraju novcem iz dijaspore i kreditima koje uzimaju od međunarodnih institucija. Njima je divno. Ostvarili su tačno ono što su htjeli.

Omer Karabeg: Gospodine Markovina, vi ste nedavno izjavili da u hrvatskom društvu otkucava socijalna bomba i da se bojite da bi ona mogla eksplodirati u smijeru desnog populizma.

Dragan Markovina: To je istina. Takvu situaciju imamo prije svega zato što hrvatski nacionalizam pokušava dovršiti posao koji nije završio devedesetih godina. Drugim riječima, pokušava delegitimirati i potpuno izbaciti iz javnosti svakoga tko misli lijevo, antinacionalistički ili antiklerikalno i bilo kakvu lijevu tradiciju koju hrvatsko društvo itekako baštini. Taj proces prati siromašenje dobrog dijela građana tako da danas s jedne strane bukti ideološka desna kontrarevolucija, a s druge ogroman broj ljudi nema od čega živjeti. U isto vrijeme, praktično sve do pojave ove naše Nove ljevice i Radničke fronte koja je intenzivirala aktivnosti u zadnje vrijeme, nismo imali nikakav lijevi odgovor na tu situaciju. Socijademokratska partija, koju je podržavao značajan broj ljudi kojima su bliske lijeve ideje, nije na pravi način predstavljala lijevu politiku. Što više, u mnogim aspektima paktirala je sa desnicom, a desnici su se suprodstavljali isključivo građanski pokreti, nevladin sektor i pojedinci. A kada neko istupi sa lijevim programom suočava se sa etiketama i optužbama za nacionalnu izdaju, jugoslovenstvo i tako dalje.

Hobotnica sa tri glave

Omer Karabeg: Tokom 20 godina, otkako se je rat završio, nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini su pokazale da nemaju odgovor ni na jedno pitanje koje se tiče socijalnog položaja građana, pa ipak ljudi stalno glasaju za njih. Zašto je to tako?

Reuf Bajrović: Zato što su osmislili sistem koji im omogućava da uz glasove manjine biračkog tijela – rekao bih izrazite manjine – drže vlast. Uzmimo primjer HDZ-a Bosne i Hercegovine. Ta je partija na prošlim izborima dobila stotinjak hiljada glasova, što je manje od 3 posto registrovanog broja birača, a vrlo uspješno kontroliše gotovo cijelu Federaciju BiH i sve finansijske tokove u njoj i stalno izlazi sa potpuno nerealnim zahtjevima. Bosnom i Hercegovinom vladaju tri izuzetno dobro organizirane manjinske grupe koje su uspjele da preuzmu apsolutnu kontrolu nad društvenim i ekonomskim tokovima. To je hobotnica sa tri glave koja se svojim pipcima infiltrirala u najsitnije pore društva. Kada ti ljudi jednom dođu na vlast jako ih je teško skinuti. Oni imaju snažnu podršku domaćih vjerskih institucija – Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice koje su integralni dio tog sistema i daju legitimitet politikama koje vode zemlju u ekstremno siromaštvo. Ovo je jedini region u svijetu, a Bosna i Hercegovina posebno, gdje se znatno lošije živi nego prije tridesetak godina. Gori je možda jedino Afganistan. Jugoslovenska ideja uopšte nije bila loša. Većina zemalja, koje su sačinjavale Jugoslaviju, napravila je za 45 godina nevjerovatan društveni i ekonomski skok, kakav je rijetko viđen u svijetu. Antifašizam je danas jedino svjetlo na kraju tunela u kome se nalazimo. Najveća je zabluda – a to je zabluda u koju su upali i Socijademokratska partija u Hrvatskoj i Demokratska stranka u Srbiji – da je moguće živjeti u nekom postideološkom vremenu u kome će se pomiriti četnici i partizani, i ustaše i partizani. Onda partizani postaju ustaše i četnici. Kada se to desi onda je sve moguće. Onda u Jasenovcu imate tablu sa ustaškim pozdravom, a u Bosni i Hercegovini ulice, koje nose imena ratnih zločinaca, i škole koje se nazivaju po kolaboracionistima koji su sarađivali sa fašistima. Ukoliko tome ne pružimo otpor, znači da na to pristajemo.

Antifašizam – osnova lijeve politike

Dragan Markovina: Danas se građanima u Hrvatskoj podvaljuje pričom da nam je dosta ideologije, pa se kaže – dosta nam je ustaša i partizana, hajde da se bavimo ekonomskim stvarima. Ta priča je zapravo paravan da bi se sačuvala nacionalistička država nastala devedesetih godina. To je jeftina krinka kojom se spriječava svaka kritika te nacionalističke države. Antifašizam bi apsolutno trebao biti svjetonazorski osnov svake lijeve politike. Međutim, pitanje je koji i kakav antifašizam. Da li je to antifašizam kojeg ćemo nacionalizirati, pa samim tim i falsificirati i obilježavati ga jednom ili dva puta godišnje kada se sjetimo nekih datuma ili je to antifašizam u današnjem vremenu koji će kritizirati savremene oblike fašizma, dakle, odgovoriti na današnje probleme svijeta. Treba iskreno govoriti o tome što je bio sadržaj našeg antifašizma. On je bio općejugoslavenski pokret, bio je i nacionalno emancipatorski – što je jedina stvar koja mu se danas u Hrvatskoj priznaje – a bio je i pokret koji je proveo socijalnu revoluciju. Ako od ove tri stavke odbacite dvije – a to su jugoslovenstvo i socijalna revolucija, što se danas često radi – onda antifašizam falsificirate gotovo jednako, ako ne i gore, od onih koji ga potpuno negiraju. Antifašizam podrazumijeva da je potrebno radikalno mijenjati današnje društvo ili barem imati viziju da je ovakvo društvo neodrživo.

Omer Karabeg: Zašto se socijademokratija u Bosni i Hercegovini kompromitovala saradnjom sa nacionalistima? Ili još gore – imamo socijademokrate, kao što je nekada bio Milorad Dodik, koji se pretvorio u najgoreg nacionalistu?

Reuf Bajrović: Milorad Dodik nikada nije bio socijaldemokrata. On je od samog početka igrao onu ulogu koja mu je u datom trenutku donosila najveću političku korist. On je sigurno najštetnija politička figura u Bosni i Hercegovini od vremena Radovana Karadžića i Mate Bobana. Mislim da ste ga neopravdano spomenuli u kontekstu socijaldemokratske priče i socijaldemokratskog pokreta u BiH. Mislim da je budućnost ljevice na prostoru bivše Jugoslavije u priznavanju činjenice da je najveći uspjeh jugoslovenske ideje bio to što je ostvarila socijalnu revoluciju. Uzmimo samo šta je sve postignuto u Bosni i Hercegovini u kojoj je 1945. godine preko 90 posto ženskog stanovništva bilo nepismeno. Pogotovo muslimanskog i pravoslavnog. Velika većina Bosanaca i Hercegovaca bila je nezaposlena i nije imala neko ozbiljnije obrazovanje, da ne govorimo da nije bilo nikakve zdravstvene i socijalne zaštite. Taj ogromni socijalni napredak je tekovima ljevice kao i ZAVNOBIH-a koji je Bosni i Hercegovini vratio državnost.

Zašto najsiromašniji glasaju za desnicu?

Omer Karabeg: Zašto socijademokratija u Hrvatskoj već godinama koketira sa desnicom?

Dragan Markovina: Devedesetih godina bila je ogromna stigma na Savezu komunista i uopće na ideji Jugoslavije i jugoslavenstva. HDZ i nacionalistička desnica su govorili da su pobornici Jugoslavije bili izdajnici i neprijatelji koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku, a da je Savez komunista bio totalitarna partija koja je 45 godina terorizirala hrvatsko narod. I što ste dogodilo? Socijaldemokratska partija, koja je izrasla iz Saveza komunista Hrvatske, umjesto da bude brana svemu tome, stalno je reterirala u strahu od tih optužbi i pravila sve više kompromisa sa nacionalističkim režimom. Govorilo se da je to taktika da bi partija preživjela i ostala u parlamentu. Međutim, na kraju se pokazalo da se očito ne radi o taktičkom uzmaku nego da je takvo ponašanje postalo stvar uvjerenja. Danas smo došli u situaciju da SDP izvornije tumači Tuđmana od HDZ-a. HDZ ga želi dovesti do krajnjih desnih konzekvenci, a SDP se od toga brani pozivajući se na na Tuđmanovu ideju pomirbe. Dakle, Socijademokratska partija se u početku iz straha i oportunizma nije suprodstavljala HDZ-ovom narativu, a onda joj je to postao način ponašanja i razmišljanja, što je osobito karakteristično za članstvo koje je pristupilo partiji u proteklih 25 godina. Tako da to više nije stvar taktike, ni oportunizma, nego dubokog uvjerenja dobrog dijela članova SDP. Ne kažem da svi članovi te partije tako razmišljaju, a posebno ne svi glasači te stranke.

Omer Karabeg: U kojim slojevima stanovništa lijeve i građanske partije mogu da dobiju podršku?

Reuf Bajrović: Paradoksalno je da desne stranke u Bosni i Hercegovini najveću podršku imaju među najsiromašnijima, dakle ljudima koji su najviše pogođeni projektom koji su te stranke provodile zadnjih 25 godina. Činjenica je da su lijeve partije dobro prolazile kada je izlaznost u gradovima Federacije Bosne i Hercegovine bila visoka. Tako je bilo 2010. godine i mislim da je naša zadaća da to ponovimo i 2018, dakle da izvedemo na izbore urbano stanovništvo. Naravno da treba pokušati prići i ruralnom glasaču koga desnica drži pod kontrolom. Tim ljudima treba objasniti šta mogu dobiti ako dođe do ozbiljnih promjena u državi, jer su i oni siti obećanja koje im daju nacionalne partije uoči izbora, a koje nikada ne ispune.

Dragan Markovina: Svaka ljevica, pa i naša u Hrvatskoj trebala bi se obraćati prije svega ljudima koji osjećaju da su građani drugog reda. To su sve vrste manjina – i nacionalnih, i seksualnih. i svjetonazorskih. I ne samo manjina, u tu grupu spada i većinska ženska populacija kojoj vjerske skupine žele zabraniti da raspolaže svojim tijelom. Tu su i prekarni radnici – ljudi mlađe generacije sa fakultetskim diplomama koji rade honorane poslove, jer ne mogu dobiti stalni posao. Oni ne mogu riješiti stambeno pitanje, niti išta dugoročno planirati. Treća skupina su nezaposleni i zaposleni na minimalnim plaćama koji rade i po dvanaest sati dnevno uglavnom u ugostiteljstvu ili trgovini. Na kraju imamo skupinu obespravljenih umirovljenika koji su u nekoliko navrata opljačkani od države i o kojima nitko ne vodi računa. To su te četiri grupacije ljudi kojima bi se trebala obraćati svaka lijeva politika.

Socijalni protesti

Omer Karabeg: Prije tri godine, februara 2014, Bosna i Hercegovina, bolje reći jedan njen entitet – Federacija, bila je zahvaćena velikim socijalnim protestima koji su bili šansa da dođe do promjena i da se uzdrma nacionalistička politička oligarhija. Međutim, ništa se nije desilo. Sve je na kraju ostalo isto.

Reuf Bajrović: Protesti su važan oblik demokratskog života, međutim očekivanja od protesta su potpuno nerealna. Jer vlast se ne mijenja protestima, nego na izborima. Protestima ne možete ljude otjerati sa vlasti osim ako ne želite da napravite revoluciju, a mislim da u ovoj našoj situaciji to ne bi bilo mudro, jer bi velika nestabilnost išla na ruku, makar u Bosni i Hercegovini, desnim i ekstremno desnim opcijama. U Bosni i Hrcegovini su zadnjih godina bila dva ozbiljna talasa protesta – 2013. i 2014. godine i niti jedan, nažalost, nije uspio. Ti protesti su bili rukovođeni idejama koje su u tom trenutku bile popularne na zapadu, a koje su bile inspirisane occupy protestima u Sjedinjenim Američkim državama. Taj eksperiment nigdje nije uspio. Moram reći da su donekle bili uspješni protesti 2008. godine u Sarajevu, jer su doveli do ostavke tadašnjeg kantonalnog premijera iz Stranke za BiH. Nakon tih protesta u Sarajevu je SDP došao na vlast, a nakon protesta 2013. i 2014. ništa se nije desilo. Pošto je došlo do raspada SDP-a, nije postojala kredibilna politička snaga koja bi te proteste iskoristila da ojača svoj položaj u institucijama.

Dragan Markovina: Kada su 2013. i 2014. godine izbili protesti u Bosni i Hercegovini, ja sam ih pozdravio, jer je nešto eksplodiralo u društvu i nezadovoljstvo se konačno prelilo iz kafane na ulicu. Intencija tih protesta bila je dobra, ali ako nemate političku platformu na osnovu koje ćete djelovati, vi ćete u jednom trenutku udariti u zid koji ne možete niti zaobići, niti srušiti, niti preskočiti. Najbolji primjer su dva prosvjeda u Hrvatskoj koji su se dogodili za vrijeme Karamarkove vlasti. Jedan je bio protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, a drugi za kurikularnu reformu, koja je dio reforme obrazovanja. Prosvjedi protiv ministra kulture bili su nešto manjeg opsega, ali su bili intenzivni, a prosvjed podrške kurikularnoj reformi skupio je preko 50.000 ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. To je, međutim, bio izrazito apolitičan prosvjed koji nije imao političku platformu i nije se vezao ni za jednu lijevu stranku. I šta se desilo? Iako je ogroman broj građana bio za tu reformu, HDZ je smijenio ljude koji su radili na tom projektu i reformu je tiho eutanizirao. Drugim riječima – tu se moram složiti sa gospodinom Bajrovićem – ako niste ušli u prostor politike, samim prosvjedima nećete ništa postići. Možete napraviti pritisak, ali da bi vaši zahtjevi dobili pravo građanstva neko ih mora progurati u saboru ili parlamentu, entitetima ili kantonima. Ako toga nema – džaba vam protestiranje, dobra volja i rušilačka energija. Prosvjedi u BiH i u Hrvatskoj su se slomili upravo na tome što nije postojao plan što dalje nakon prosvjeda. To isto sada muči prosvjednike protiv Beograda na vodi koji se suprodstavljaju izgradnji onog fantazmagoričnog grada na obali Save. Međutim, što nakon toga? Da li praviti stranku ili ne? Moj je dojam da od toga neće biti ništa, ako ne naprave stranku i ako ne pokušaju ući u parlament. Ako to ne urade, Vučić će napraviti što god želi.

Uvrede i prijetnje smrću

Omer Karabeg: Gospodine Bajroviću, tri bosanskohercegovačke partije lijeve i građanske orijentacije – Socijademokratska partija, Demokratska fronta i vaš Građanski savez, uz podršku mnogih uglednih ličnosti, nedavno su potpisale takozvanu Jahorinsku deklaraciju u kojoj je upućen poziv da se objedine lijeve i građanske snage u Bosni i Hercegovini u borbi protiv nacionalizma i za socialnu pravdu. Znači li to da će ljevica i građanske snage u BiH ubuduće zajedno nastupati?

Reuf Bajrović: Jahorinska deklaracija govori da je potrebno zajedno nastupiti. Mislim da je najvažniji dio te deklaracije onaj u kome se govori o stvaranju pokreta u koji će se uključiti što je moguće više ljudi. Iako je Jahorinska deklaracija samo prvi korak u objedinjavanju ljevice, toliko je desnih centara moći bilo uplašeno njenom pojavom da je uslijedila serija napada što je mene samo ohrabrilo da nastavimo u pravcu u kome smo krenuli.

Omer Karabeg: Gospodine Markovina, i vi lično i vaša stranka doživjeli ste silne uvrede nakon što je osnovana Nova ljevica. Ko je prednjačio u tim uvredama?

Dragan Markovina: Dogodilo se nešto jako slično ovome što se desilo nakon Jahorinske deklaracije u Bosni i Hercegovini. Kada su se pojavili ljudi za koje je sasvim jasno da ih ne možete potkupiti, koji iskreno vjeruju u to što govore i koji ne vjeruje niti u jedan od nacionalističkih mitova suvremene Hrvatske, desnica se pobojala da bi to moglo da uzdrma društveni dogovor oko nacionalističkih i klerikalnih vrijednosti u Hrvatskoj. I što se onda dogodilo? Onda smo napadnuti sa svih strana. Ja dnevno dobijam na desetine poruka u kojima me vrijeđaju i prijete mi smrću. Od mene žele napraviti sotonu u javnosti. Slične poruke dobijaju i moje kolegice i kolege. Kampanja protiv nas uvijek je počinjala na nekim malim, radikalno desnim portalima, a onda se tome priključivao i Večernji list kao jedna vrlo čitana, ako ne i najčitanija novina desne provenijencije u Hrvatskoj, a bogami i dosta novinara bliskih SDP-u koji pišu, recimo, u riječkom Novom listu. Tako da se stvorio ogroman odijum u javnosti, što me samo dodatno uvjerava da je ispravno ovo što smo napravili i da ne trebamo posustati.

Omer Karabeg: Ima li šanse da se i u Hrvatskoj objedini ljevica, da se napravi neka vrsta Jahorinske deklaracije kao u Bosni i Hercegovini?

Dragan Markovina: Ono što sigurno ima šansi – to je da naša Nova ljevica i Radnička fronta uspostave suradnju i na izborima i mimo izbora i da pozovu sve ljude koji su na jasno lijevim pozicijama da im se priključe. To su ljudi iz nevladinog sektora i oni koji su vodili lokalne prosvjede širom Hrvatske. Nadam se da će doći do dogovora o dugoročnijoj suradnji i zajedničkom izlasku na izbore, a da li će u tome sudjelovati službeni SDP, kao nominalno najveća stranka ljevice, to ne ovisi o nama. To prije svega ovisi o tome smatraju li u toj partiji da treba napraviti lijevi front protiv nacionalno-klerikalnog fronta koji je na vlasti i koji pokušava totalitarizirati društvo. Sudeći po potezima koje je SDP vukao uoči prošlih izbora, kao i na samim izborima i sada, pod novim vodstvom – sumnjam da je to moguće, ali to nije do nas.

RSE