Osobno čitanje knjige Predraga Fincija ‘Korist filozofije’

Po uzoru na mnoge Nietzscheove knjige koje osim atraktivnih naslova imaju i izazovne podnaslove — primjerice Ecce homo ili Kako se biva što se jest, Tako govoraše Zaratustra ili Knjiga za svakoga i ni za koga, Antikrist ili Prokletstvo kršćanstva, Sumrak kumira ili Kako se filozofira čekićem — najnovijoj, devetnaestoj knjizi Predraga Fincija naslova Korist filozofije, a u izdanju Antibarbarusa, u Zagrebu 2017. godine, primjeren bi podnaslov bio Kako se postaje pametnim.

Piše: Lucioano Lukšić

Tko bi zaključio kako je za to dovoljno pročitati dvjestotinjak stranica inspirativno ispunjenih pametnim mislima najumnijih glava svekolike povijesti čovječanstva, na koje nas autor upućuje stavljajući ih u povijesni kontekst, kritički ih uspoređujući, razglabajući njihove misli koje dovodi u pitanje, sabirući ih i izlažući u pet kazivanja ili pet eseja, grdno bi se prevario. Naslovi su eseja: Događaj, Negativno, Granično, Bit fenomena i Što jest i što nije. Sve su to tek šturi putokazi, proslovi koji upućuju na već istražene putove kojima bi tako ambiciozan čitatelj trebao misaono proputovati eda bi svoju vlastitu pamet pokrenuo i razvio time što je od potencijalne pretvorio u aktualnu, zbiljsku pamet. Ona se ozbiljuje putem spajanja što većega broja neuronskih veza u pojedinim sinapsama imanentnim logičkim sadržajem apstraktnih pojmova, a to su filozofijski pojmovi. Isti su pak tisućljećima oblikovali filozofijski prostor te ga ispunjavali temama, problemima, pitanjima, teorijama, usmjerenjima, školama mišljenja, disciplinama od kojih je sazdan suvremeni svijet koji određuju mnoga povijesna zbivanja i u velikoj mjeri uvjetuju život svakog od nas. Stoga ih valja vlastitom mišlju istražiti i preispitati, usporediti s našim osobnim i društvenim iskustvom te cjelokupnom povijesnom zbiljom. Ti se dragocjeni putokazi kroz dinamički filozofijski prostor nalaze na kraju knjige, u popisu literature od nekih osamdesetak djela, od predsokratovaca do Slavoja Žižeka. Tko sva ta djela uistinu i pročita moći će reći da misli glavom punom misli — da slobodno i mjerodavno donosi mudre odluke kako za sebe tako i za društvenu sredinu u kojoj živi — jer će u njoj imati bogatstvo misli koje će mu to uvijek iznova omogućavati. Mislim da je to autorova namjera i poticaj njegova bavljenja filozofijom, predavanjima na fakultetu, pisanjem knjiga, a posebno ove naslova Korist filozofije.

Proemij kojim knjiga počinje čitatelja upućuje na njezin cilj i sadržaj. Prvenstveno je tu riječ o povijesno uvjetovanom oblikovanju subjekta u »različitim situacijama i stadijima« na izabranom ili nametnutom »životnom putu« kad, igrom slučaja ili »sudbine«, zapada u »granične situacije« zbog po njegovu egzistenciju negativnih te po život opasnih, a o njegovoj volji neovisnih, »događaja« koji se od pojedinačnih i slučajnih pretvaraju u opće, nacionalne i međunacionalne, postajući tako nezaobilaznim problemima opstanka svakog individuuma te izazovima koje svaka osoba — kao misaono biće, kao emocionalni, etički, politički, pravni i ekonomski subjekt — mora uvijek iznova rješavati.

Za takvo mu je što neophodno potrebna vještina mišljenja, sposobnost analize događaja i apstrahiranja bitnog od nebitnoga. Jer dok je ono bitno istinito, ono nebitno slučajno je, prividno i lažno, nametnuto ideologijom i religijom, običajima i propagandom, ono je što vodi u »bezdan«, za razliku od istinitoga i jedino spasonosnoga, onoga čemu služi filozofijsko mišljenje.

Povijesno polazište prvoga kazivanja, Događaja, ubojstvo je svata iz svadbene povorke u Sarajevu. Sam po sebi minorni je to sukob kakvih ima svugdje u svijetu i iz kakavih obično ne proizlaze značajnije društvenopovijesne posljedice. No ovaj je postao »jedinstven« po tome što se »odjelovio« u svojevrsnu lančanu reakciji osveta — poput poslovičnoga »leta leptira u Pekingu« koji, s određenim vremenskim odmakom, izaziva oluje na udaljenim mjestima. Postao je Događaj, povod koji je posljedično pokrenuo nezaustavljivu tragediju, rat u Bosni i Hercegovini. Već iz ovoga primjera vidljiva je sva slojevitost pojma »događaj«, njegova mnogostrukost i višestranost, poliaspektualnost i poliperspektivnost, imanentna proturječnost i društvenopovijesna uvjetovanost. Događaj je svojevrsna razmeđa i rascjep, njime nešto skončava, a nešto novo započinje. Valja naglasiti kako ne postoje izolirani događaji, već ih se simultano zbiva čitavo mnoštvo i nisu ni jednakog intenziteta kao ni važnosti kako za svaki pojedini subjekt tako ni za društvena i/ili svjetsko povijesna zbivanja. Stoga sve to zajedno proizvodi mnoštvo različitih i često proturječnih — na egzistencijalnim predrasudama, motivacijama i interesima subjekta zasnovanih — percepcija i pristranih retrospektivnih rekonstrukcija i interpretacija. Rašomon. Ono što je za zločinca »postignuće, rezultat, raščišćavanje terena za izgradnju vlastitog carstva«, za žrtvu je »potpuno uništenje, ponor, praznina, nestalo.« To su dvije subjektivne i nepomirljive perspektive, koje se ne daju svesti na jednu objektivnu i univerzalno prihvaćenu interpretaciju.

Autor ukratko no pregledno navodi i filozofska gledišta nekih značajnih filozofa, kao i recepciju te njihove međusobne kritičke komentare o »metafizičkom« odnosno ontološkom rangu pojmu događaj, kao i raznim aspektima imanentnima tome pojmu. U središtu su njegova razmatranja filozofi Martin Heidegger, Donald Davidson, Willard V. Quine, Jean Francois Lyotard, Jacques Derrida, Alain Badiou i Gilles Deleuze. Njihove stavove analizira, suprotstavlja te kritizira.

Prema Finciju »Događaj je po Bitku i u odnosu na Bitak«, a to Događaju daje bitan značaj za biće i za njegovo životno iskustvo — on ga pretvara u subjekt i »formira mu životno iskustvo«, jer ga pogađa i određuje, mijenja i preoblikuje te ograničava »kako na intimnom…tako i na općem (društvenom) planu.« Međutim, njegov utjecaj ne razumijemo u trenutku samoga događanja, nego tek retrospektivinim povezivanjem različitih okolnosti i cijeloga lanca nužnih posljedica određenoga događaja, koje u trenutku »događanja« nismo mogli niti zamisliti niti predvidjeti. Upravo sav taj povezani niz posljedica ukazuje na cjelinu događaja, na njegovu tektonsku snagu za opstanak svakoga pojedinoga subjekta. Neki događaji nas u potpunosti iznenade, jer ih nismo očekivali s obzirom na prethodno životno iskustvo, dok se drugi koje očekujemo iz trena u tren, iz sata u sat, nikada ne dogode. Čekajući Godota.

U drugome kazivanju, pod naslovom Negativno, autor u tri momenta, a po uzoru na odvijanje Hegelove dijalektičke metode a) afirmacija, b) negacija, c) negacija negacije, razmatra: a) ono opće kao pojam negacije u dijalektičkome mišljenju, u Negativno metode; b) ono posebno, u kojem se negaciju poistovjećuje s »negativnom osobom« te se daje svojevrsni fenomenologijski opis i analizu moralne (vrijednosne) i spoznajne strukture te osobe; i c) zaključuje sintezom, negacijom negacije u Pozitivnom, u kojem dolazi do »pomirenja suprotnosti«, odnosno do »ostvarenja metafizičke biti bića«.

Kod Adorna kritičko mišljenje, negacijom himera i obmana lažne društvene i političke stvarnosti, otvara prostor slobodi te nudi moguća rješenja. U tome je smislu negacija zapravo negacija negacije — kao kritika onoga lošeg i lažnog — kidanje okova onog okoštalog i arhaičnog, a u cilju otvaranja prostora novom, drugačijem i boljem.

Gilles Delleuze umjesto pojma negacije uvodi ideju Razlike nastojeći njome izmaći Hegelovoj dijalektici, pritom previđajući da Hegel »u odnošenju negativnog i pozitivnog anticipira i pojam Razlike«.

Finci zaključuje kako za sva tri spomenuta filozofa negacija ima pozitivan učinak, u smislu omogućavanja istinskoga mišljenja.

Negativno osobe pak ne vodi nikakvome napretku, ne kritizira ono loše, ne otvara prostor novom i boljem. Ono se sastoji od statične crno-bijele dvočlane dijalektike suprotnih pojmova koja ne omogućuje razvoj mišljenja prema sintezi, ne otvara prostor ni slobodi ni istini. To negativno ustraje na afirmaciji onoga najgoreg u čovjeku i društvu, s namjerom da ga hipostazira kao apsolutni kriterij dobra i istine, manifestiranih u pojmovima kao što su antisemitizam, dogmatizam, fanatizam, fašizam, homofobija, ksenofobija, kritizeri »svih vrijednosti«, mizantropija, mizoginija, mržnja kao osobno stanje, nacizam, rasizam, šovinizam, zlo… Te izopačene neostvarene osobe jesu moralni nikogovići i intelektualne ništice koje svoju vlastitu monstruoznost, mržnju i zloću pripisuju Drugome i omalovažavajući ga poriču mu svaku vrijednost i ljudskost te ga predstavljaju kao opasnog i opakog neprijatelja kojeg treba izolirati, onemogućiti mu svaku djelatnost te ga uništiti.

Istu je metodu stoljećima primjenjivala Crkva, najprije protiv pogana, a zatim protiv »heretika« i Židova. Ista je metoda primjenjivana i u svim totalitarnim režimima protiv oponenata, disidenata i kritičara. Te se negativne ideje nisu zadržale u svijesti, kao puko privatno mnijenje, već su se »ospoljile« i prešle u svoj drugobitak, pretočivši se u ideologije koje su proizvele mnoga zla i pljačke, silovanja i ubojstva, masakre i porobljavanje kolonija, genocide i Holokaust. To negativno, izraslo na razrušenome tlu vlastitih iluzija, nikada se ne primiruje, jer se afirmira samo kroz uništavanje Drugoga, a ono uništeno i propalo nije mu više zanimljivo, ne ispunja ga više zadovoljstvom, nego tek otvara put u vlastito beznađe i uništenje, u prazninu, u ništavilo. Stoga uvijek iznova traži novi objekt uništenja.

Za razliku od puko negativnog, nihilističkog, ono pozitivno negiranjem nihilizma, dakle negacijom negacije, u potpunosti odbacuje njegove isprazne i jalove stavove, uspostavlja ono što je dobro, istinito i vrijedno, uspostavlja svoj svijet i time se od nihilizma u potpunosti razlikuje. U tom smislu pozitivno nije suprotnost, nego potpuna Razlika u odnosu na negativno.

Međutim, u zbiljskome smo svijetu simultano suočeni s djelovanjem pozitivnog i negativnog, jer oni su imanentni svakome činiti i biti, sastavnice su svake složene Cjeline koju misleći kao Jedno ne možemo reducirati na negativno ili pozitivno, već kao ono »treće« koje u sebi ukida i čuva obje sučeljene strane i tako postaje po sebi istinito, kao cjelina i jedinstvo različitog.

Finci ističe da nema prijelaza iz nebića u biće, jednako kao što istina ne proizlazi iz laži, već se od nje u potpunosti razlikuje. Razlika je potpuna odvojenost i posebnost. U svijetu istine nema mjesta ruglu, zloći i laži, čime se u potpunosti razlikuje od svijeta laži, koji je njima ispunjen i određen. Među tim svjetovima nema ni dodirnih točaka ni prijelaza. Samo prvi subjektu omogućuje slobodu te on jedino u njemu može uistinu biti mudra, djelatna i moralna Osoba.

Središnja razmatranja trećega kazivanja tiču se Jaspersovoga pojma »Granične situacij« (Grenzsituationen) u kojima je subjekt suočen s nezaobilaznom objektivnom teškoćom koju mora rješavati, svojevrsnim prijelomnim egzistencijalnim ispitom koji ga stavlja u kušnju dovodeći u pitanje svekoliko njegovo dotadašnje životno iskustvo te mu postaje svojevrsna trajna opsesija i prizma kroz koju se prelama i svako buduće iskustvo. Takve situacije čovjeka do temelja potresaju i preobražavaju, preoblikujući mnoge njegove do tada neupitne životne stavove, spoznaje i vrijednosne sustave, otvarajući bitna egzistencijalna pitanja, sve do samoga pitanja o smislu života. Svim se tim psihološkim i etičkim, političkim i spoznajnim pitanjima filozofija oduvijek bavila, no u tim su se graničnim situacijama prisiljeni njima baviti svi ljudi, htjeli ne htjeli. Bitno je naglasiti da su te situacije dinamične, a ne statične pojave o kojima se u miru i osami može duboko meditirati. Prečesto je zapravo riječ o trenutku — upravo kada nastupi taj iznenadni, ali presudni događaj — u kojemu je potrebno donijeti brzu subjektivnu odluku. Tom slobodnom voljnom odlukom u suženim mogućnostima izbora subjekt može uništiti svoju i/ili tuđu egzistenciju, ali se može i spasiti, krenuti novim životnim putevima i usrećiti. Trenuci su to kad na vidjelo izlazi kakav je tko čovjek. Kao što reče Heraklit: ἦθος ἀνθρώπῳ δαίμων [ēthos anthrópoi dáimon].

Iz tih graničnih situacija nastaju životna iskustva, svjetonazori, ideologije, a filozofi ih pretaču u filozofiju tako što u onom osobnom, privatnom, subjektivnom iskustvu — istražujući i analizirajući podrijetlo i strukturu graničnih situacija te različite reakcije na njih — pronalaze ono opće i pretvaraju ga u pojmove. Tako nastaju različite filozofije, s više ili manje subjektivnih iskustvenih primjesa. Dok Hegel tvrdi da, ako u njegovoj filozofiji ima ičega privatnog, to onda nije filozofija, dotle Kierkegaard ističe upravo suprotno: da ako u njegovoj filozofiji ima išta tuđega, to onda nije filozofija. Finci naglašava da se filozofija ne smije ograničiti na nečije osobno iskustvo, iako u njemu može naći motivaciju, već da ona postaje relevantnom tek po snazi argumentacije, njenoj misaonoj zasnovanosti, refleksijom kojom uspijeva obuhvatiti pojedinačno, posebno i opće. Jer ono za čim su filozofi oduvijek tragali jest spoznaja istine, polazeći od osobnog životnog iskustva, tadašnjega stupnja znanstvenih uvida i aktualnih duhovnih problema, prolazeći vlastitim mislima još jednom po utabanim putevima ranijih filozofa, nadovezuju se na postojeću filozofijsku tradiciju, koristeći usvojenu terminologiju, raspravljaju s njima, osporavajući ih, kritizirajući ih novim uvidima, argumentima i ideologijama. Ispisivali su time nove stranice filozofijskoga mišljenja nadmašujući uvide svojih prethodnika, otkrivali nove horizonte istraživanja, otvarali nove filozofijske puteve spoznaje i time često omogućavali postavljanje novih pravnih, socijalnih i političkih temelja. Brojna su i poznata imena filozofa koji su se angažirali u javnosti kao »glas savjesti« »od Sokrata do Derridae« (spomenimo i Sartrea, Russella, Milana Kangrgu), a neki su se »upustili u političku djelatnost, od Platona do Luca Ferrya«. Svako je od njih ponajprije samome sebi želio objasniti kakav je to svijet u kojemu živi, zbunjen mnogim proturječjima, začuđen neobjašnjivim pojavama, zadivljen ljepotom, ali i potresen društvenom nepravdom, ugrožen graničnim situacijama, zaprepašten monstruoznim zločinima kao Jaspers nakon genocida počinjenog u Holokaustu, ili je pak nastojao svojim djelom i angažmanom mijenjati društvo nabolje, prema većoj pravednosti, humanosti i poštenju. Usvojena filozofska stajališta nisu neutralna, smatra Jaspers, već su ona plod određenih etičkih i političkih uvjerenja, određenoga svjetonazora i kao takva imaju svemu tome sukladne političke konzekvence. Upravo se u političkoj pojavnosti objelodanjuje njezina inherentna iako često prikrivena intencija. To posebno vrijedi za filozofiju Martina Heideggera, koji do kraja života nije posumnjao u ispravnost nacističke ideologije niti se od nje distancirao. Ma koliko kontroverzna njegova misao bila, ona je nedvojbeno filozofijska i kao takva predstavlja izazov filozofijskom kritičkom mišljenju i argumentiranom opovrgavanju, te zahtjeva od mislioca intelektualni napor radi njegovog nadilaženja i pregorijevanja. Tako se razvija filozofija, tako nastaje povijest filozofije.

Četvrti esej Bit fenomena Finci započinje izlaganjem povijesnoga razvoja pojma biti od Aristotelovog pojma οὐσία (koji je preko latinskoga prijevoda u mnoge europske jezike ušao kao supstancija), dok Augustin za bit uvodi pojam essentia, kojeg izvodi iz pojma bića (esse), oba raspoznata u Božjem Imenu. Božja bit shvaćena kao apsolutna, vječna i idealna postaje temeljem razumijevanja toga pojma u metafizici i u idealizmu. Pogotovo se u srednjovjekovnim raspravama smatra da je Bog bit svega, jer je najviše biće bit samoga sebe. Toma Akvinski smatra da se u Boga esencija ne razlikuje od egzistencije, čime se potvrđuje božje jedinstvo i savršenstvo. J.S. Eriugena naglašava to gledište stavom da je sam Bog bit, Duns Škot da nema razlike između bića i biti, a Francisco Suarez tvrdi da nema razlike između esse i essentia, jer je takva razlika postojeća samo u umu.

Racionalisti pojmu supstancija pristupaju na različite načine. Tako Descartes uvodi razliku između res cogitans i res extensa, jer smatra da »Svakoj supstanciji pripada jedan bitan atribut, npr. Duhu mišljenje, a tijelu protežnost.« Za njega je bit stvari ono što se spoznaje o prirodi stvari. Spinoza ne prihvaća njegov dualizam i tvrdi da je supstancija jedna i da je causa sui, da je ona Bog ili priroda (Deus sive natura) i da postoji paralelizam svijeta ideja i svijeta pojava u kojem se pojavljuje bit stvari. Za Leibniza pak postoji beskonačno mnogo supstancija (monada) od kojih svaka ima svoju bit, koja je racionalno shvatljiva budući da je svijet prestabilirana harmonija, utemeljena na načelu dovoljna razloga, i da stoga svako biće ima svoj razlog postojanja. Racionalisti, dakle, zaključuje Finci, smatraju da bit stvari pokazuje što je sama stvar, što je njena istina.

Prema empiristima ne postoji neka univerzalna, svima zajednička bit. J. Locke razlikuje stvarnu od nominalne biti, dok Hume smatra da je bit nespoznatljiva te ne može biti ozbiljan predmet filozofskog mišljenja. Pojmovi bit i supstancija u Kanta imaju marginalan značaj, te se njima posebno ne bavi.

U Hegelovoj filozofiji pojam biti ima središnju ulogu, bit je istina bića, ono što egzistira, po njoj se razlikuje istinito od prividnog, od nebitnog. Bit je ono po čemu fenomen jest ono što jest, njegov je identitet u cijelosti određen njegovome biti, koje je on ospoljenje, a koja kao cjelina omogućuje spoznavanje njegove istine. Time Hegel nadilazi stav klasične metafizike po kojem je bit skrivena i nije vidljiva na vanjštini, jer uz pretpostavku da su unutarnje i vanjsko potpuno podvojeni, ne bi bilo moguće objasniti njihov uzajamni odnos, odnosno, sva bi spoznaja vanjskih stvari i bića bila nemoguća.

Posebno to vrijedi za čovjeka kao konkretne individue koje se sve razlikuju ne samo po fizičkoj vanjštini, već i po karakteru i naravi, po crtama ličnosti u kojima se često pojavljuje neko dominantno svojstvo koje se može smatrati njegovom biti. Ona osobnost po kojoj netko i jest individuum dolazi do izražaja u nužnoj komunikaciji s drugim osobama. Osoba je, dakle, neodvojiva od svoje biti.

Kod Husserla se do biti dolazi fenomenologijskom redukcijom, zagrađivanjem svega empirijskog i psihologijskog, eda bi se ona otkrila intuiciji kao residuum čiste svijesti, kao stvar sama, a čime se spoznaje bit fenomena, odnosno bit objekta spoznaje. Merleau-Ponty bit izvodi iz percepcije, dakle aposteriorno, iz subjektivnog iskustva individualnog bitka-u-svijetu, prirodne sredine koja je izvor svake spoznaje.

Finci zatim izlaže različite Heideggerove odgovore na pitanje biti u nizu njegovih djela i zaključuje da ga možemo smatrati posljednjim velikim misliocem biti, on je onaj koji obnavlja značaj pitanja o biti fenomena.

Gotovo sva suvremena filozofija kritički razmatra pojam biti: od pragmatizma, preko Frankfurtske škole i analitičke filozofije, do postmoderne. Tako je William James tvrdio da ne postoji neka apsolutna bit stvari. Henri Bergson da se bit koja se kontinuirano razvija i sukcesivno zbiva u vremenu, očituje u trajanju, ne može spoznati krutim intelektom (zdravorazumski), nego tek intuicijom (instinktom). Bertrand Russell odbacuje u potpunosti i pojam biti i pojam supstancije smatrajući ih »zbrkanim«. Derrida pak kao zabludu odbacuje vjerovanje o postojanju nekog metafizičkog centra iz kojega bi se nešto razvijalo, jer središte nije mjesto nego funkcija, ne-mjesto susreta različitih znakova gdje se u njihovom uzajamnom odnosu oni očituju kao Razlika. Stoga se njegova filozofska nastojanja mogu smatrati pokušajem razgradnje metafizičkih kategorija radi ispitivanja važenja postmodernog mišljenja u spoznaji svijeta. Finci odbacuje sva ta gledišta smatrajući ih kratkovidnima i štetnima.

Ukidanje razlike između privida i istine, biti i pojave fenomena, otvara širom vrata pomodarstvu i političkom oportunizmu, demagogiji i populizmu, te se više ne može odrediti razlika između dobrog i lošeg, kao ni između ispravnog i neispravnog djelovanja. Vanjske promjene na fenomenu, kao ni na biću, ne znače da oni nemaju svoje biti, već da se bit može manifestirati na različite načine. To jednako vrijedi za pojedine osobe, filozofe, filozofijske škole i filozofijske orijentacije, koje pamtimo po njihovoj biti, po njoj se fenomeni kategoriziraju i klasificiraju. Zadaća mišljenja jest da sustavnim istraživanjem otkriva razlike između bitnog i nebitnog, akcidentalnog, efemernog, kontingentnog (po čemu se razlikuju pojedina bića i pojedini fenomeni) i tako dođe do spoznaje istine fenomena, do biti same stvari. Jer za razliku od svih promjenljivih slučajnosti bit je nužna, trajna, određujuća i presudna. Po njoj svako biće i svaki fenomen jest to što jest.

Od toga da nešto jest i da postoji počinje istraživanje što to nešto jest, time što se u mislima apstrahira od slučajnih odredbi eda bi se došlo do onih nužnih i općih. Tom se apstraktnom odredbom vraćamo konkretnome fenomenu kao njegovoj vlastitoj biti. Mistificiranje fenomena kao nespoznatljivog, nedokučivog i tajnovitog besmisleno je nastojanje prikrivanja istine. Bit se posredno otkriva u samome načinu pojavljivanja fenomena i time omogućuje njezino spoznavanje primjenom različitih metoda istraživanja, intuitivno ili refleksijom, jer ništa od onog što se pojavljuje nije slučajno, već je određeno samom biti fenomena.

Finci zaključuje: pojava pokazuje kakav fenomen jest, njegova bit označava što taj fenomen jest. U biti se očituje njegova nužnost — a to je ono što je tako jer je tako i drugačije ne može biti — i njegova neophodnost, ono bez čega biće ne može biti, dakle ono što ih čini onim što jesu. Bit nije jednostavna, već je složena od različitih svojstava, sabranim u jedinstvu koje sačinjava identitet fenomena. Suvremena se filozofija, smatra Finci, udaljila od istraživanja biti smatrajući je tek metafizičkom idejom i idealističkom opsjenom, čime se udaljila od svojih izvora, od svega što je ona oduvijek bila, od istraživanja istine fenomena, od promišljanja bitka, od potrage za smislom opstanka i od svoje povijesti. Tek s mišljenjem bitnoga filozofija postaje bitno, nužno i neophodno mišljenje, a ne tek neobavezno, sanjalačko mnijenje ili u najboljem slučaju poetska fantazija.

Posljednje kazivanje — Što jest i što nije — Finci započinje razmatranjem pojmova Bezdan i horizont. Između mračnog i neprozirnog, neodredljivog i zagonetnog, zlokobnog i zastrašujućeg beskrajnog ništavila praznine prepovijesti, svojevrsnog psihološkog i epistemološkog bezdana opisanog u brojnim maštovitim mitovima, i »svijetloga« horizonta budućnosti ispunjenog utopijskim idologijama i ljudskom snovima, zbiva se sva ljudska povijest i protiče naša pojedinačna egzistencija.

Čovjeka je oduvijek zaokupljalo pitanje o vlastitome podrijetlu, o Izvoru i Početku svega, svemira i svijeta, čovjeka i života. Odatle su kroz minula tisućljeća nastajali brojni antropocentrični mitovi i legende, razne kozmogonije i teogonije, priče o dobrim i zlim bogovima, kao i proročanstva i predskazivanja čudotvoraca i vračeva, šamana i svećenika, proroka i svetaca raznih religija — sve da bi svome opstanku otkrili i dali neki smisao, a kaotičnim i nepredvidljivim događanjima neko objašnjenje. No sve do antičkih Grka, koji su prvi napustili vjerovanje u eksplikativne, odnosno spoznajne vrijednosti nadnaravnih sila i nadnaravnih bića, te počeli istraživati prirodna zbivanja odvojeno od svake mitologije i religije, nigdje drugdje nije bilo takvih pokušaja. Kako svjedoči Lukrecije Kar u spjevu O prirodi: »…hoću da oslobodim duh od religija okova tijesnih«.

Prvi filozofi koji su postavili pitanje o prauzroku i praizvoru svega dolaze iz Mileta, a među njima Finci ističe Anaksimandra koji pojmom apeiron (neograničeno i neodređeno) obuhvaća cjelinu svega postojećega, kao ono iz čega je sve nastalo. No odakle apeiron? Iz bezdana, iz onoga što je bez dna, iz neprozirnog i nedokučivog, beztemeljnoga »početka«? To pitanje zaokuplja mnoge filozofe sve do 20. stoljeća, a posebno one čiji je diskurzivni govor blizak poetskom ili mističnom.

Tako u Nietzschea nalazimo aforizam: »ako dugo buljiš u ponor, i ponor bulji u tebe«. Taj ponor može biti subjektivni osjećaj vlastite praznine, spoznaja besmisla svoga neispunjenog i promašenog života, opsesija nekom neostvarivom idejom.

Sartre pak taj ponor vidi u suprotstavljenom Drugom koji je kao takav granica slobode svakog subjekta te, iako ga se doživljava poput svojevrsnoga »pakla«, on je kao iskušenje uvjet i dokaz čovjekove slobode.

Tri su, dakle, najčešća načina suočavanja s ponorom: kao s nečim zastrašujućim koje postoji objektivno i neovisno od subjekta, kao s opsesivnim psihičkim doživljajem koji može biti plod vlastitog emocionalnog stanja ili kao s rizičnim izazovom koji predstavlja potencijalni životni poraz.

Na pitanje o nedokučivome podrijetlu, o tajnovitom izvoru i neodređenome početku filozofi odgovaraju na različite načine. Finci podsjeća da je u suvremenoj filozofiji ideja o izvoru kao nečemu prvobitnom i za biće određujućem napuštena te zamjenjena pitanjem o tome što i kakvo jest samo biće. Tako Derrida smatra da taj pojam treba odbaciti, dok se u Heideggera shvaćanje izvora bitno razlikuje od onoga tradicionalne metafizike. Za njega je izvor ono što je s bićem i u biću, on je njegova autentičnost i nepatvorenost, njegova povijesno ozbiljena istinitost. Izvor se time oslobađa ovisnosti o psihološkom, prelazi iz ontičke u ontološku sferu čime dobiva smisao transcendentalnog i kao takav biva važećim za transcendentalno Ja. Izvor je bića od njega neodvojiv, on je stalno u njemu prisutan, jer, kako kaže u Izvoru umjetničkog djela: »Izvor nečega jest podrijetlo njegove biti«. A to je podrijetlo za Heideggera utemeljeno u tlu (zemlji) čime se otkriva nepovijesni karakter izvora, jer je vrijeme poprimilo vid vječnosti u kojoj se uvijek nanovo ostvaruje Bitak.

Kod Waltera Benjamina izvor, odnosno porijeklo, proizlazi iz određene društveno povijesne situacije kao odnos što nastaje iz postajanja i prolaženja. Podrijetlo koje se očituje u svakome historičnom Sada kao očuvano prošlo, ujedno je i novi izvor budućega, kojeg sadašnjost omogućuje, ali ne predodređuje. Svaki subjekt bira svoje puteve i donosi odluke koje ne moraju oportunistički slijediti »duh vremena«, već mu se svojom slobodnom voljnom odlukom može i suprotstaviti te djelovati protiv njega. U svakome je povijesnom trenutku bilo armija oportunista koji su izliku za svoje zločine tražili u »duhu vremena«, no bilo je i autentičnih osobnosti koji su mu se znali i ufali suprotstaviti radi izgradnje bića u njegovoj vlastitoj istinitosti. Stoga ne postoji neprekinuti povijesni kontinuitet koji kao predodređena sudbina proizlazi iz određenog mitskog porijekla (na koje se obično pozivaju »čuvari tradicije«, često religijske provenijencije), što izvire iz jednog neproničnog i mistificiranog bezdana, već su svi povijesni događaji rezultat raznoraznih isprepletenih izvora, nepredvidivih iracionalnih razloga, slučajnosti te suprostavljenih nacionalnih i ekonomskih, političkih i vjerskih interesa. Finci zaključuje da tajna fenomena nije u nekom mističnom izvoru, već je ona razriješena i objelodanjena u onome što fenomen jest.

No biće ne ispituje samo svoje podrijetlo, ne istražuje samo svoje izvore, već je uvijek okrenuto i usmjereno prema budućem, onome čega još nema, ali se nalazi u vidokrugu mogućeg, negdje na »vidljivome« horizontu. Egzistencija bića uvijek je (pri)bivanje u stvarnosti, uvijek na granici između prošlog i budućeg, ali ne kao pasivno iščekivanje »nadolaska bitka«, već je ona samoozbiljenje osobnog projekta na osnovu vlastite percepcije i refleksije, vlastitih ambicija i motivacija. Taj horizont je uvijek subjektivni konstrukt satkan od vlastitih snova i nada, želja i očekivanja, pomiješan prijetećom neizvjesnošću ispunjenom tjeskobom pred nepoznatim, strepnjom od neuspjeha te strahom od propasti i smrti. Ljudski se život odvija na toj imaginarnoj žici razapetoj nad bezdanom, a da ne znamo ni odakle smo došli ni kuda idemo, tek da iz maglovite prošlosti putujemo prema neproničnoj budućnosti.

Filozofije koje su okrenute istraživanju mitova, podrijetla i tradicije uglavnom su nihilističke i defetističke te imaju turobna predviđanja, dok one koje se uzdaju u napredak znanosti i tehnologije imaju optimističnu viziju budućnosti. Upravo je percepcija horizonta svojevrsni lakmus papir — jednima je ona apokaliptična, a drugima je ispunjena nadom u bolju budućnost. Potonjima horizont nije ni nepremostiva granica ni bijeg od stvarnosti, propast i kraj, nego izazov i prilika za bitnu promjenu, za novi početak zasnovan na transcendiranju postojećega prema ostvarenju istinski ljudskog svijeta, svijeta za koji smo sami odgovorni za sebe i za Drugog.

Svakome se biću horizont pojavljuje iz očišta smještenog u povijesno određenome Sada i Ovdje, koji određuju percepciju njegovog iskustva prošlog kao i viđenje mogućih promjena u bliskoj budućnosti, a na osnovu sustavnog organiziranog djelovanja. Taj horizont otvara uvid u polje političkoga djelovanja u sadašnjosti, imajući u vidu nasljeđenu kulturu, običaje i društveno političku zbilju iz kojih treba sačuvati sve što je vrijedno i korisno te na njima utemeljiti budući razvoj. Svaki radikalan prekid s postignutim povijesnim razvojem, a pod izlikom ispravljanja prošlih nepravdi, neizmirenih računa, duga prošlosti, može ugroziti egzistenciju Drugoga, smatra Finci. Takvi radikalni društveni i politički projekti obično završavaju nasiljem i/ili vlastitom propašću.

U svakoj povijesnoj promjeni nešto novo nastaje, a nešto staro nestaje. Netko promjenom dobiva, a netko gubi. Iz straha zbog te neizvjesnosti mnogi se protive promjenama kojima mogu biti egzistencijalno ugroženi, tako da već sama najava promjena djeluje na ponašanje bića, kao da je ona već ozbiljena.

Čovjek uvijek biva u sve tri dimenzije vremena: istovremeno u sadašnjosti iz koje, oslanjajući se na prošlost i na njezina materijalna, duhovna i znanstvena dostignuća, sanjari o boljoj budućnosti projicirajući u nju idealiziranu sliku našeg iskustva.

Hesiod u Djelima i danima svjetuje o povoljnim i nepovoljnim danima za razne djelatnosti — bez ikakvoga kriterija i objašnjenja, zbog čega ga je Heraklit kudio jer »ne zna da svi imaju jednaku prirodu i bivstvo«. Svim je danima isto bivstvo, ali su svi različiti jedan od drugoga. Kretanje je uzrok svake promjene, no kad bi se sve stalno mijenjalo sve bi postalo neprepoznatljivo i neshvatljivo, nepronično i zagonetno, zastrašujuće pa nijedna racionalna odluka ne bi bila moguća, jer čovjek do razuma ne bi ni mogao doći u kaotičnom okružju bez ikakve predvidive promjene, u kojem se sve zbiva igrom slučaja. Zapravo tada ni evolucija ne bi bila moguća, pa ne bi bilo ni čovjeka. Iz ovoga možemo zaključiti da je evolucija bila moguća zahvaljujući određenom trajnom, konstantnom poretku u prirodi, a ona se zasniva na adaptaciji u promjeni. Adaptacija pak pretpostavlja razumijevanje pravilnosti, onoga trajnog u promjeni, jer kad bi sve bilo promjenljivo nikakva adaptacija ne bi bila moguća, pa ne uopće bilo nikakvog oblika života. Stoga možemo zaključiti da je čovjeku urođen strah od promjene, strah od neizvjesnih i nepredvidivih događaja, dok se ugodno osjeća u trajnom i nepromjenljivom, jer mu nudi osjećaj sigurnosti te je razumljivo da čovjek stremi prema onom stabilnom, postojanom, vječnom. Odatle nastaje i sustav vrijednosti po kojem je ono trajno bolje, ljepše i istinitije od onog efemernog i kratkotrajnog, prolaznog i kvarljivog. Iz Aristotelova učenja o svijetu u vječnom kretanju prema ispunjenju svoje svrhe (ἐντελέχεια), čemu ga vodi nepokrenuti pokretač, skolastici će izvesti metafizički pojam nestvorenoga, vječnoga Boga stvaratelja svega. U dihotomiji dobra i zla, trajnog i privremenog, nepokrenutog i pokrenutog, neuvjetovanog i uvjetovanog, savršenog i nesavršenog, besmrtnog i smrtnog, Bogu je pripalo da je dobar, vječan, nepokrenut, neuvjetovan, apsolutan, nepromjenjiv, savršen i besmrtan, a čovjeku da je povijesno uvjetovan, privremen, prolazan, nesavršen, griješan i smrtan. Duša je, kao metafizičko biće, vječna i kao takva ona je bezvremeno prisustvo, stoga vrijednija od materijalnog tijela koje je trošno, smrtno i uništivo. Odatle ljudskome biću strah od smrti, koji u njemu budi čežnju za vječnim životom, zamišljenog u nekom idealnom postojanju besmrtne duše u zagrobnom životu, postojanju bez ljudske ranjivosti, s onu stranu egzistencijalne uvjetovanosti. Međutim, taj vječni zagrobni život treba zaslužiti za vrijeme kratkotrajnoga prolaznog života u »dolini suza«, pa stoga svako ljudsko biće teži prema ozbiljenju svoje biti, zbog čega je ono u stalnoj mjeni, razvija se prema svome savršenstvu, prema svojoj zamišljenoj entelehiji. Želi svoj život ispuniti smislom.

Što čovjeku nije ni jednostavno ni lako postići u svijetu koji je stalnost promjene, u svijetu ispunjenom nizom nepredvidivih događaja i graničnih situacija koje ranjavaju, koje su pogibeljne, koje mu ruše »svijet pod nogama«, koje pred njim otvaraju egzistencijalni bezdan. Kako bi sve to izbjegao čovjek je u potrazi za vječnim, a ne prolaznim vrijednostima, za apsolutnim, a ne uvjetovanim istinama, za vječnom, a ne privremenom ljubavi. Vječno je ono što nema ni početka ni kraja, niti se rađa niti umire… uvijek jest. Vječno je ono radi čega vrijedi živjeti, ono što našemu životu daje vrijednost, ispunja ga smislom i vječnim vrijednostima. Problemi nastaju kad se tako idealno zamišljen svijet i život susretnu sa stvarnim životom uvjetovanim brojnim ograničenjima i stvarnim dinamičkim i dijalektičkim svijetom raspetim ne samo između suprotstavljenih ekonomskih, političkih, nacionalnih, vjerskih i drugih interesa, nego i uvijek novih laži kojima se nihilistički nastoji zastrti i zatrti istina, relativizirajući sve vrijednosti i svaku istinu, i koji stoga uvijek iznova rađaju sukobe, ratove i uništenja.

Na filozofiji je, smatra Finci, zadatak da razobliči svaku iluziju i laž, tako da se tom nihilističkom moralnom relativizmu filozofijsko mišljenje suprotstavi kao mišljenje svijeta te kao briga za svijet, za biće i njegove vrijednosti. Svjetska je povijest bojno polje mnogih bitaka snaga istine protiv snaga obmane, ona je poput Heraklitove rijeke kojom uvijek nove — kadkad prljave, a katkad čiste — vode protječu, ali vazda u istom toku. Na filozofijskom je mišljenju da ukaže na razliku između jednih i drugih te da upozori na moguće posljedice po čovjeka i čovječanstvo, kada tom rijekom naviru opasne mutne vode, odnosno kada društvom zavladaju pogibeljne ideologije.

Postojanje pretpostavlja prisutnost bića u svijetu, nepostojanje njegovu odsutnost jer, prema Parmenidu, »bitak postoji, a nebitak ne postoji« te stoga drugačiju vrstu postojanja nije moguće misliti nego samo maštati. Izmaštano je biće zapravo nebiće, ono ne pripada ni ljudskom iskustvu ni zbiljskom svijetu, nego zamišljenom i onostranom mitološkom okružju ispunjenom fiktivnim bićima s neobičnim i neljudskim, neprirodnim i natprirodnim svojstvima i sposobnostima. Unatoč njihovome često živahnom i slikovitom opisu ti likovi ostaju nebića, jer nemaju svoje jest u svijetu, u Sada i Ovdje. Njihovo nepostojanje određeno je time što su ona s onu stranu nastajanja i nestajanja u povijesnom i prirodnom svijetu, za razliku od bića koja se rađaju i umiru, koja imaju svoju bitak-u-svijetu. Biće u potpunosti postaje onim što jest razvijajući svoje sposobnosti time što »sebe na sebi postavi« (Stirner) kada dosegne svoje osobno veliko podne. Od pukog postojanja vlastitim trudom biće samoga sebe razvija samonadmašujući svoja prethodna dostignuća, koristeći svoje stečeno iskustvo, znanje i sposobnosti, uvijek iznova, ali iz trenutnog Sada, kao novodosegnutog vidokruga razumije, interpretira i koristi povijesnu stečevinu, te biva onim što jest, usmjeren ne samo svojom vizijom budućnosti i brigom za vlastitu egzistenciju, nego i odgovornim postupanjem prema Drugome.

Problemi nastaju kada se o tome što nam je činiti trebamo usuglasiti s drugim subjektima koji imaju drugačije vidokruge spoznaje, dugačije egoistične interese i ambicije, a koji često zastupaju radikalne populističke ciljeve iluzorne političke demagogije i ekstremistične ideologije s kojima nikakav dogovor nije moguć.

Već je Platon postavio pitanje kako razlikovati privid od stvarnosti, svijet iluzija i sjena od zbiljskoga svijeta, i kako onda uvjeriti one koji žive u iluzornome svijetu da napuste svoje zablude i prihvate tuđe spoznaje, uvjerenja i objašnjenja koja taj svijet ruše? Taj je problem ostao neriješen sve do današnjih dana, kada je »gutenbergovo selo« napučeno potemkinovskim sljedbenicima koji proizvode sjene, iluzije i zablude u masovnim količinama i šire ih brzinom svjetlosti. Na koji način subjekt može iz mnoštva lažnih i mnoštva istinitih informacija razlučiti što je što i vlastitim mišljenjem oblikovati svoju objektivnu sliku o stvarnosti? Posebno onda kada i znanstvenici, političari, umjetnici, filozofi i drugi »ljudi od autoriteta« građane uvjeravaju u isključivu ispravnost vlastitih gledišta. Pogotovo kad je riječ o donošenju odluka sličnih onoj da se otvori Schrödingerova kutija eda bi se ustanovilo je li mačka u njoj živa ili mrtva? Jesmo li tada spoznali »objektivnu činjenicu« ili proizveli novi fenomen poznat pod nazivom samoispunjujuće proročanstvo?

Ovdje se nameće pitanje mogućnosti i izvjesnosti spoznaje iz horizonta Sada i Ovdje, još-ne-postojećeg onog budućeg, neodređenog i nedohvatljivog, s onu stranu osjetilne percepcije jer uvjetovanog našim sadašnjim (poznatim) i tuđim (nepoznatim) odlukama koje će tek slijediti kao odgovor na naše. To je jedna vrlo složena partija šaha u kojoj nas Bitak šahira, kaže Jaspers, i dovodi u »graničnu situaciju«. Ta ograničena i uvjetovana mogućnost spoznaje, koja je više ili manje vjerojatna, podjednako pogađa bića na emotivnom planu u privatnom životu, na egzistencijalnom planu u društveno-poslovnoj sferi, kao i čitave države u međunarodnim, ekonomskim i političkim odnosima. No, misaonoj je osobi zadatak upravo to: da uz pomoć svojih intelektualnih sposobnosti i primjenom logičkih, teorijskih i znanstvenih metoda razgrne nepronični veo neizvjesnosti i neznanja te baci svjetlost na moguće prohodne putove prema zadanim, odnosno poželjnim ciljevima. No čak kad bi točno odgovorila na sva ta pitanja, još uvijek pred sobom ima najteže od svih pitanja, a to je pitanje smisla vlastite egzistencije, odnosno zadatak da se ispita mogućnost entelehijskog i teleološkog karaktera bivanja bića. Budući da se odgovori na ta pitanja ne nalaze u perceptivnoj domeni, ona ga počinje tražiti u transcendentnoj, s onu stranu granice našeg mogućeg iskustva, koristeći se pri tom apriornim moćima suđenja našega čistoga uma. Njih ne valja nazivati »urođenim idejama«, shvaćenim kao urođeno znanje, već je ona evolucijskim razvojem oblikovana i kao takva urođena moć suđenja. Bez njih nikakvo iskustvo ne bi bilo moguće, kao ni sama »gola egzistencija«. Međutim, kad se te apriorne moći suđenja radi odgovora na pitanje o nekom višem smislu egzistencije primjenjuju na području transcendentnog, gdje bi um refleksijom trebao naći odgovor na to pitanje, nastaju novi problemi. Naime, um ne može izvoditi zaključke iz nepostojećih premisa zasnovanih na prethodnom iskustvenom uvidu, jer se to područje nalazi s onu stranu svakoga mogućeg iskustva. Heidegger smatra da tu shemu klasične metafizike, koja uključuje hijerahiju bića i najviše biće, treba pregorjeti, te nudi svoj odgovor da je smisao bitka tubitka, tj. čovjeka, autentična egzistencija koja »stanuje« u povijesnome svijetu, spram njega je otvorena, o njemu skrbi i srodna mu je. Jedino »biće koje jest na način egzistencije jest čovjek«, tvrdi Heidegger. Dakle, do odgovora na pitanje o smislu bitka tubitka ne može se doći transcendencijom, već je on rezultat ukupnoga činjenja i djelovanja bića u bitku, odnosno pred svakim je čovjekom zadatak da si sām osmisli život.

Pritom svatko mora biti svjestan toga da na sve ne može djelovati, da sve ne može predvidjeti, no na svakoj je osobi da učini sve što je u njezinoj moći da se na najbolji mogući način pripremi za svoju budućnost, za svoju egzistenciju. Odatle mnogo različitih odgovora: netko će se prikloniti egoizmu i utilitarizmu, drugi altruizmu i solidarnosti, netko će se povoditi beskičmenjačkom oportunizmom, netko efikasnim pragmatizmom, netko će se pak odlučiti za beskompromisnu utopijsku borbu za slobodu, jednakost i ravnopravnost, a drugi protiv svega toga. Na osnovu naših slobodnih životnih odluka zbiva se naša »sudbina«, zaključuje Finci: U našem Sada događa se naše Jest, naše Ovdje, u njemu se priprema naše Nije, naše Nigdje.

Ovo posljednje kazivanje Finci zaključuje razmatranjem odnosa nastajanja i nestajanja. Tim su se pitanjem bavili već prvi filozofi Miletske škole i njime zapravo započinje svekolika filozofija (Zapada), vezana prvenstveno uz pitanja rađanja i razvoja, promjena i propasti prirodnih bića; kao odgovor nude razne vrste prapočela: vodu, zrak, vatru, zemlju i apeiron. Autor ukratko navodi bitne misli pretsokratika i Platona vezanih uz tu temu, a zatim izlaže Aristotelovo kritičko mišljenje o stavovima svojih prethodnika. Aristotel navodi četiri vrsta promjena: 1) preinaka, 2) povećanje i smanjivanje, 3) promjena mjesta i 4) egzistencijalna promjena. Promjena se zbiva kad neko biće ozbilji svoju inherentnu potenciju uz sudjelovanje četiriju vinovnika (uzroka). Dakle, u pravome smislu riječi nema nastajanja iz ničega niti nestajanja u ništa, već je uvijek na djelu preoblikovanje onoga što je već bilo u nešto drugo.

Tako se i povijesni događaji nadovezuju na neko prethodno stanje koje ih je uvjetovalo, omogućilo, uzrokovalo i ozbiljilo. Promjene u povijesti mogu biti spore, kontinuirane i evolutivne, ili pak mogu biti drastične, trenutne i revolucionarne. U oba slučaja one su rezultat povijesnoga razvoja prethodnih politički i pravnih, ekonomskih i međunarodnih odnosa. Tada mogu s lica zemlje biti izbrisani ne samo ljudi, sela i gradovi, nego i nacije, države, kulture i civilizacije. Za zbivanja promjena u povijesnome svijetu filozofi su često koristili metaforičke izraze vezane uz početak i kraj dana — rađanja ili svitanja te sutona, sumraka ili zalaza — kao simbole za nastajanje i nestajanje, podsjeća Finci. To što je nekoć postojalo u materijalnome svijetu ostaje prisutno tek u legendama, povijesti i pamćenju, a sabrano je u misli historia est magistra vitae. Iz nje ponekad crpimo određene pouke i stoga je ponešto od prošlih događaja ušlo u opću povijest i kulturu čovječanstva. Za Heideggera je to Bilost (biti već svagda), kao ono što se proteže iz prošlosti do Sada (pri-unutar-svjetskom-biću). Iz te mnogostruke bilosti nastala je sva sadašnjost, iz nje pak biće spoznaje, a iz nje ono svijesno i slobodno bira kakvim želi biti, čime posredno bira i ono Buduće (kao unaprijed biti), odnosno nabacuje svojevrsni projekt svojega života. Na isti se način, u drugim sferama, odlučuje o društvenim, političkim, pravnim, ekonomskim i međunarodnim pitanjima, odnosno posredno se dijalektički odlučuje o hodu svjetske povijesti. Je li tu na djelu Hegelovo lukavstvo uma ili pak ono što je umno postaje zbiljskim, odnosno ozbiljuje li se apsolutni duh u svjetskoj povijesti? Na sva ta pitanja nema jednoznačnog odgovora, no svi ti metaforički izrazi mogu biti podloga za novo promišljanje, a ne oklop iz kojeg se ne da izaći. Sva povijesna događanja međusobno su u svojevrsnom dijalektičnom sukobu, a iz njega nastaje razvoj: u njemu iz sukoba, odnošenja i iskustva suprotnosti, iz života suprotnosti nastaje novo, koje postaje istina pojma i postojanja, rezultat, koje je pomirenje i jedinstvo suprotnosti, koje Jest i kada je potpuno različito od onoga što mu je prethodilo, smatra Finci. Tim razvojem nešto zauvijek nestaje iz sadašnjosti i prelazi u prošlost, ili u zaborav, postaje nedjelatno, a nešto se novo, do tada nepostojeće, rađa, ulazi u bitak i kao novi fenomen utječe na buduće događaje, uvjetuje ih i određuje.

Prirodna i povijesna dijalektička napetost između nastajanja i nestajanja, odgovara onoj između Ništa i Bitka u Hegelovome mišljenju. Ništa kao neuvjetovana uvjetovanost prethodi Bitku, njihova istina jest njihovo jedinstvo, oboje se ukidaju u postajanju, koje rezultira opstojanjem. Iz toga trajnoga dijalektičkog procesa nastaju uvijek nova bića, nove društvene i političke pojave, koje mogu rezultirati svojom vlastitom suprotnošću, budući da su tijekom svog povijesnog razvoja izgubile početni elan te su nastale neke nove i privlačnije, obećavajuće tendencije, koje su u tom sukobu prevagnule.

Te društvene promjene utječu i na sve subjekte koje one pogađaju, neovisno o njihovoj volji i o dotadašnjim odlukama. Uz to se zbivaju i individualne biološke, intelektualne, emocionalne, ekonomske, i druge promjene tijekom životnog procesa, od rođenja pa do smrti. Svaka osoba zna da je smrtno biće te se svjesno odnosi i prema smrti. Pri tom neki vjeruju u transcendenciju, u besmrtnost duše i u mogućnost njezinog opstanka u nekom drugom obliku, kao svojevrsnom božjom nagradom za čestit život, u nekom neodređenom nadnaravnom okolišu, drugi pak prihvaćaju smrt kao potpuni osobni kraj, bez ikakvih utješnih nagrada.

To je okvir u kojem se zbiva naš život, od rađanja do smrti, između Jest i Nije. U njemu ništa nije unaprijed dano i gotovo, već je na svakoj osobi da sama sebi, obogaćena životnim iskustvom, različitim uvidima i spoznajama, rješava svoje egzistencijalne probleme i granične situacije, osmisli svoj život time da postane onim što želi biti, da sama traži životno zadovoljstvo i sreću. Da bude ozbiljeno, autentično biće u događaju bivanja.

Eda bi sve to mogla ozbiljiti osoba mora razviti moć reflektivnoga mišljenja — kojim sama sebi otvara i sagledava pitanja pred kojima se uvijek iznova nalazi — te mislima potražiti moguće i zadovoljavajuće odgovore. Tim se pitanjima filozofija oduvijek bavila i nudila brojne inspirativne, ali ne i konačne, odgovore. U Koristi filozofije čitatelj je njima zasut iz svakoga retka, iz svake misli, iz svake rečenice, i na njemu je samome zadatak da ih promisli i interpretira, prihvati ili nadopuni, promijeni ili odbije. No ako mu je do istinskoga života stalo ne može ih zaobići, baš zato jer je o njegovoj vlastitoj egzistenciji riječ, odnosno o neodređenome putovanju, avanturi koja traje od zore do zore, sve do smrti. Bogatstvo spoznaje i ljepotu doživljaja na tome putovanju daju velika umjetnička djela i ozbiljna filozofijska djela. No dok s prvima dijaloga nema, jer svako od njih nastoji biti svijet po sebi, potonja ga izazivaju svojom otvorenom formom. Međutim, u oba slučaja kritička interpretacija i refleksija otvaraju nove horizonte i vode prema novim uvidima i širim spoznajama. Finci zaključuje: Korist filozofiranja je mišljenje, vječno živo, i kao takvo, svaka nova spoznaja zaključuje stara i otvara nova pitanja, tako da je mišljenje uvijek na novome “početku”, ma koliki put do tada prošlo. Mudrost započinje spoznajom o vlastitome neznanju, Sokratov(sk)im »Znam da ništa ne znam«, što je Hegel izrazio mišlju da Minervina sova polijeće tek u suton. Odnosno, do mudrosti i istinske spoznaje put je dug i traje cijeli život.

U tome je smislu ova knjiga vjerojatno najbolji suvremeni uvod u filozofiju pisan na hrvatskom jeziku — a nisam siguran da ima boljih i na drugim jezicima. Neophodan i koristan kompendij za svakog studenta filozofije, odličan priručnik za svakog nastavnika filozofije, nepresušan izvor misli za svaku misleću osobu. Izazovno štivo kojem se uvijek iznova vraćamo eda bismo, sumisleći s profesorom Predragom Fincijem, promišljali vlastitu egzistenciju, suvremenost i budućnost.

Filozofski magazin

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here