Oproštaj od 2015. godine – gora si od prošle, ali i puno bolja od one koja tek dolazi

U godini od koje se opraštamo, regiju kojoj i sami pripadamo obilježili su pozitivni procesi. Crna Gora je, recimo, dobila poziv u NATO – i njezino pridruživanje ovoj vojnoj alijansi, neovisno i o silnim pritiscima kojima je i iznutra i izvana izložena, ne bi smjelo biti upitno. U procesu pridruživanja Evropskoj uniji, potom, Srbija je na samom isteku godine otvorila i prva pregovaračka poglavlja – a time, pohvali se čelnik njezine izvršne vlasti, prestaje sa snovima i postaje svjesna da će biti dio društva evropskih naroda.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

A BiH – čime se u 2015. godini ona može pohvaliti? Predsjedavajući državnoga predsjedništva se nedavno pohvali odlukom da se aplikaciju za EU ima podnijeti do kraja siječnja naredne godine. I tu odluku, ako dobro upamtih, nazva povijesnom – što, pošteno govoreći, nije samo pretjerivanje nego i podcjenjivanje inteligencije vlastitih građana. Jer, tko ti brani podnijeti aplikaciju za bilo što, pa i prijem u društvo evropskih naroda. No, pitanje je koliko si za takav čin i ispunio potrebne uvjete?

Može, istina, po srijedi biti da ti je za tu radnju dan mig i iz središnjice Evropske unije. I, ruku na srce, takav me scenarij ne bi iznenadio. Dapače, ništa logičnije od njega. Ali, ako je po srijedi to, zaslužna za to nije ni BiH ni njezina politička klasa. Potpuno suprotno, za mig se zahvaliti može isključivo Evropi i njezinoj procjeni kako se Bosni i Hercegovini mora progledati kroz prste – i to, ne zbog BiH i njezine budućnosti nego, kao uostalom i u slučaju Srbije, zbog same EU i njezinih vlastitih interesa.

S ovakvim se sudovima, istina, ne bi složio i vrh državnoga establishmenta. Naprotiv, posegnuti će politički manipulatori za pokazateljima svjetskih statistika, pa i onima koje ovih dana koristi bošnjački član državnoga trijumvirata – da je BiH u prošloj godini, zahvaljujući svojoj reformskoj opredijeljenosti, na listi konkurentnosti zabilježila napredak za gotovo tridesetak pozicija, i da je, zahvaljujući tome, danas u skupini prvi 50% zemalja prema sklonostima stranog kapitala da u njima bude investiran. A onda je, poentirati će, posljedica toga i nedavni Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH, koji je bolji nego ijedan prije njega – i koji je pun hvalospjeva za reformsku opredijeljenost bh. političke bulumente.

Ni pol muke, dakako, da je evropska „serenada“ Bosni i Hercegovini iskrena. Jer, ona je, da se ne lažemo, motivirana sviješću kako je BiH bolje imati pod svojom kontrolom nego je prepustiti drugome – Putinu i ruskim geopolitičkim pretenzijama na Balkanu.
S tim se, da ne bude zabune, i sam slažem. No, to nije razlog da se bježi od istine – a ona je, kako je 2015. godina protjecala, postajala sve sumornija. Uostalom, ako se poseže za svjetskim statistikama – iako, njima se i ne treba bezuvjetno robovati – evo još jedne, koja nam baš i ne ide u prilog. Prema najnovijoj UN listi najboljih zemalja za život u svijetu, BiH je na čak 85. mjestu – i s Albanijom daleko iza ostalih na prostoru jugoistočne Evrope.

Ali, time se priča ne završava. Jer, ono što u BiH obilježi godinu na isteku, prijeti da se u slijedećoj još više zaoštri. Reformska je agenda, recimo, političkoj klasi i kapitalu koji joj izdaje naloge poslužila kao povod da se s ono malo radništva, koje još uvijek preživljava, obračuna i na prizeman i na, u zadnjih stotinu godina nezapamćen način. Dogovor sindikata i poslodavaca, potpisom kojega je godinu u Federaciji trebalo okončati, nakon svega onemogući vlada ovog entiteta. Zašto? Pa, jer traži da se prava, na koja poslodavci pristadoše, dodatno srežu – da se u potpunosti ukine kategorija minulog rada, da se smanji izdogovarani topli obrok, a i tako smanjeni oporezuje, da se trajanje važnosti kolektivnog ugovora s dogovorenih osamnaest skrati na dvanaest mjeseci i sve u tom duhu. I to je, da se razumijemo, kurs koji će obilježiti i narednu godinu.

Što je još gore, federalnom premijeru sve to nije smetnja da se gotovo pa sprda kako takvom politikom, reducirajući već dogovorena prava radnika, njih same brani od sindikata koji im ih priskrbiše. Svašta. Da tom hohštapleru pamet nije jača strana jasno je od prvog dana njegova mandata, ali da može izgovarati gadarije poput navedene – e pa to je previše čak i od njega. Jer, rekao bi jedan od sindikalnih vođa, čovjek uvjerava radništvo da mu je bolje raditi za 400 nego za 700 KM – što je ponižavanje kako se nigdje u svijetu ne može sresti.

Istina, to isto radništvo ništa bolji pristup od navedenog nije ni zaslužilo. Jer, najiskrenije, ono je, glasujući za nacionaliste, i dovelo društvo novalića – i sada, zar nije tako, samo ubire plodove koje je zasadilo. No, i to je, što se projekcija za 2016. godinu tiče, još kancerogeniji dio priče, glasovanjem za družinu novalića radništvo je bacilo sjeme i procesima koji bi život zagorčati moglo i njihovim unucima – i to dio njih možda već u slijedećoj godini.

Nedavno, naime, iz Bruxellesa i Čović i Izetbegović nagovijestiše kako bi 2016. godinu moglo obilježiti zajedničko im guranje u kola dodatnih podjela zemlje. Prvo je, prisjetimo se, lider HDZ-a poslao poruku kako će reforme na putu pridruživanja društvu evropskih naroda već nakon božićno-novogodišnjeg zatišja otpočeti promjenom izbornog zakona – jer, eto, Evropa nas neće dok njemu, preko treće izborne jedinice, ne bude osigurana vlast do kraja života. Da, međutim, čovjek ne govori na svoju ruku, i da u tome ima potporu i svoga koalicijskog partnera, u Bruxellesu potvrdi i bošnjački član kolektivnog šefa države. U prvoj polovici naredne godine ćemo, precizira on, riješiti hrvatsko pitanje.
OK – i tome skidam šešir. Ali, kako? Da bi dogovoreni pristup mogao biti problematičan, i da bi mogao podrazumijevati još jedno „skidanje gaća“ pred Čovićem, u jednom je intervjuu naslutiti dao već lider SBB-a. SDA i SBB će, reče Radončić, pristati na ustupke hrvatskoj politici zbog kojih će on i Bakir zaraditi epitet izdajnika.

A onda je sve to, kako i dolikuje, prvi u Bošnjaka, Izetbegović, naknadno i pojasnio. Federacija, ako je njemu vjerovati, ima tako složenu administrativnu strukturu da guta puno novca poreskih obveznika kojeg se može usmjeriti u razvoj – s čim se, dakako, slažem i sam. I stoga će je već u slijedećoj godini biti nužno radikalno pojednostaviti.

Ali, kako? Na način, pojašnjava Izetbegović, da se, umjesto sadašnjih deset naprave, kako ih nazva, četiri megakantona. Koja – i kakva? E, to se za sada još uvijek ne zna – iako vrata rješenja „pametni“ babin sin odškrinu pričom kako bi čitav proces mogli otpočeti ujedinjavanjem Hercegovačko-neretvanskog i Srednjebosanskoga kantona. A to, onda, znači da bi se drugi mogao dobiti objedinjavanjem Zapadnohercegovački i Hercegbosanski – i da bi u oba kontrolu dobio njegov hrvatski partner, a Bakir bi se zadovoljio ostatkom Federacije.
Naravno da se slažem s tezom kako postojeća administrativna struktura guta toliko da bi je nosile teško i puno razvijeniji od BiH. Ali, ako je tako, ništa logičnije od toga da se, a to je sigurno na tragu i evropskih reformskih zahvata, kantonalna razina vlasti potpuno eliminira. Ovako, doista se postavlja pitanje što je u podtekstu konsenzusa SDA-HDZ liderskoga dvojca? Strpimo se još malo – jer, kako stvari stoje, karte će vrlo brzo biti otvorene i pred javnošću. Sudi li se, međutim, po prvim signalima, treći nam entitet definitivno kuca na vrata, a s njim, ruku na srce, i proces daljeg dezintegriranja BiH i kao države i kao društva – pa i, ako se već hoće, novi etnički migracijski val.

Upiranje u kola procesu dezintegriranja, međutim, evidentno je i u drugim političkim trendovima. Bosni i Hercegovini se, primjerice, prijeti referendumima, kojima bi njezina sahrana i zvanično otpočela. Ne želi li se, pak, takav scenarij sahrane, morati će se pristati na drugi – reforme čiji je konačni cilj identičan onom referendumskome. Jer, one uključuju reformu Ustavnoga suda, kojom bi on definitivno izgubio funkciju, koju u svakoj državi ima, a koja mu je Aneksom IV Daytonskoga sporazuma dana i u BiH.

Ali one znače i reformu sudbene vlasti na način da kontrolu nad njom definitivno uspostave etnolideri. Za sada, konsenzus u vezi s tim postoji između SNSD-HDZ liderskoga dvojca – o čemu, uostalom, svjedoče i srdačni odnosi i razumijevanje koje ni od javnosti ne uspijevaju sakriti. No, nisam siguran da će od toga tipa reforme bježati i bošnjački SDA-SBB tim. Jer, za takvu reformu, koja podrazumijeva sve poluge kontrole koje onemogućuju i vlastiti im progon, zainteresirani su i unutar njega – dvojica prvih u timu posebice.

Na koncu, nije daleko od pameti da bi se na svemu tome moglo raditi po ubrzanom scenariju – a to znači, od prvog radnog dana u novoj godini. Jer, faktor vremena hrvatsko-bošnjačko-srpskoj etnoosovini i nije bogzna kakav prijatelj. Mogli bi, bude li se čekalo, na vlast doći drugi, a u tom bi slučaju njihov strah za vlastitu budućnost preko noći radikalno narastao.

Ako su mi procjene na dobrom tragu, a sve upućuje da bi mogle biti, ostaje jedino pitanje kako 2016. uopće preživjeti – i hoćemo li joj kraj dočekati u istoj ili nekoj drugoj državi? No, što god da se dogodi, Bosni i Hercegovini će, živi bili pa vidjeli, ona biti teža i od ove koju ispraća. A što se njezinih građana tiče, bojim se da ništa bolje ni nisu zaslužili. I usput, osuđivati neće imati pravo nikoga osim sebe samih – jer, glasom za grobare države potpisali su i sve ono što bi im mogli učiniti.

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here