Oko oluje

Usprkos činjenici da je najskuplje i najkrvavije platila ratni raspad Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se u poređenju s nekim drugim dijelovima Balkana danas može učiniti kao ostrvo stabilnosti…

Autor Muharem Bazdulj

Postoje fraze koje izvan svog originalnog konteksta steknu neobičnu i nesvakidašnju simboličku snagu. Jedna od takvih fraza jest i “eye of the storm”, odnosno “oko oluje” koja se odnosi na oštro zaokruženu cjelinu u središtu jakog tropskog ciklona, a unutar koje, naoko paradoksalno, vlada mirno vrijeme. Na satelitskim snimcima velikih ciklona jasno se vidi taj fenomen, a ovo centralno područje vizuelno zaista podsjeća na oko. Ogroman je broj pisaca i drugih umjetnika koji su frazu “oko oluje” koristili za naslove svojih djela: od slavnog režisera Ronalda Emmericha preko australijskog književnog nobelovca Patricka Whitea do benda Scorpions kod nas najpoznatijeg po onoj bizarnoj odi Perestrojki i Gorbačovu.

Čovjeku koji ovih dana prati vijesti sa famoznog Zapadnog Balkana zaista bi se moglo učiniti da na njemu Bosna i Hercegovina predstavlja “oko oluje”. U Makedoniji vlada svojevrstan haos već mjesecima, ali događaji od posljednjih nekoliko dana su donijeli potpuni raspad sistema. Skupština Crne Gore je izglasala pristupanje NATO-u, ali bez referendumskog izjašnjavanja stanovništva koje je prema svim anketama dominantno protiv ovakve odluke. Na Kosovu se, usprkos formalnom napretku u briselskom dijalogu Beograda i Prištine stvari već dugo ne odmiču sa mrtve tačke. U Srbiji pak predsjednik jedne od opština na jugu otvoreno zaziva stvaranje velike Albanije. U Hrvatskoj se frka oko Agrokora počela vrlo brzo odražavati na stabilnost, pa je i Vlada praktično pred padom, a nacionalistička radikalizacija se osjetila i u vrijeme obilježavanja sjećanja na žrtve Jasenovca. Naravno da ne bi bio problem navesti i probleme u kojima se nalazi Bosna i Hercegovina, ali tu zapravo nema ničeg novog. Bosna i Hercegovina kao da je naučila da funkcioniše unutar svojevrsnog vanrednog stanja i u ovom kontekstu skoro da djeluje najstabilnije.

Govoreći nedavno u programu Radija Slobodna Evropa, Dejan Jović je iznio ovakvu opservaciju: “Ja mislim da nikakav raspad Bosne i Hercegovine nije moguć sve dok postoji sadašnji politički poredak u Evropi, odnosno dok su Evropska unija, a naročito Sjedinjene Američke Države, hegemoni politike u Evropi, a to još uvijek jesu iako sa oslabljenom moći. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih evropskih zemalja, možda jedina, koja ima međunarodne garancije za svoj opstanak. Dejtonski sporazum je međunarodna garancija za opstanak Bosne i Hercegovine i njen raspad bio bi poraz američke politike na Balkanu i u Evropi. Naravno da bi Sjedinjene Američke Države preživjele takav poraz, ali ako je predsjednik Trump doista odlučio da Ameriku ponovno učini velikom, on ni na koji način neće htjeti ugroziti ono što ima i što kontrolira. A ono što u potpunosti kontrolira je, između ostalog, i poredak koji je uspostavljen Dejtonskim sporazumom i koji podrazumijeva postojanje Bosne i Hercegovine i garanciju za njen opstanak.” Sadašnji politički poredak o kojem govori Jović jest manje čvrst nego što je bio prije pet ili deset godina, ali, da, još uvijek postoji i koliko-toliko funkcioniše. U tom smislu, a na tragu Jovićeve tvrdnje, Bosna i Hercegovina je, u najmanju ruku, jednako stabilna kao i trenutni globalni politički poredak. Cinik bi rekao da to i nije neki uspjeh imajući u vidu kakvo je stanje u svijetu, ali s druge strane valja biti svjestan da ni bilo kojem drugom poretku ne bi nužno bilo u interesu da se ciklonska aktivnost destruktivno osjeti i u samom oku oluje. Kao u onoj fenomenološkoj definiciji demokratije kao najgoreg sistema na svijetu, ali od kojeg niko nije smislio nijedan bolji koji funkcioniše u praksi, tako je i Dejtonski sporazum najgore rješenje za Bosnu i Hercegovinu, ali od kojeg (još uvijek) niko nije smislio nijedno bolje koje koliko-toliko funkcioniše u praksi i osigurava mir, cjelovitost zemlje i stanovitu stabilnost.

Uostalom, Dayton i nije zamišljen kao projekat koji treba da donese neki neviđen prosperitet i napredak. Osmišljen je tek da bi se zaustavilo veliko zlo. U vremenu ambicioznih ciljeva, njegove mane upadaju u oči. U vremenu kad se poredak trese, upadljivije su njegove vrline. Dayton je kompromis kakav trenutno ne postoji između Albanaca i Makedonaca, Albanaca i Srba, crnogorskih državljana koji su za NATO i crnogorskih državljana koji su gorljivo protiv NATO-a i ostalih suprotstavljenih skupina čiji latentni ili manje latentni konflikti stvaraju kontekst nove nestabilnosti. Kao u tretiranju nedovoljno oporavljenog pacijenta, neopreznost može biti pogubna te je s političke tačke gledišta vrlo značajno da u Bosni i Hercegovini ne bude nekontrolisanih izjava i nepromišljenih poteza. Neredi u širem okviru domaćim političarima predstavljaju istovremeno i olakšavajuću i otežavajuću okolnost, olakšavajuću jer okolni nemir nije njihova odgovornost, a otežavajuću jer će svaka eventualna greška imati mnogostruko teže posljedice nego u redovnim okolnostima. A ako se na kraju vratimo u meteorološku paradigmu, svi smo već toliko puta bili svjedoci da su sve prognoze tog tipa u srednjem, a naročito dugom roku – potpuno nepouzdane. Kratkoročno su, nasuprot tome, obično tačne. Ovaj politički ciklon će još neko vrijeme da traje, to je jasno, pa je za to vrijeme bolje biti u oku oluje.

Oslobođenje