(Od)NAROD(iti) SE(be)

Kad je moj djed umro nisam mogla plakati. Nervozno sam ustajala svaki put kad bih primijetila kako se mamine obrve približavaju jedna drugoj i pronalazila neki novi posao koji ne bi mogao sačekati do sutra, ili barem kasnije.

Najčešće sam, dakako, gledala kroz prozor (skrivena iza zavjese – za svaki slučaj) pada li snijeg još, kao da bi to moglo bilo što promijeniti. Kad sam krenula prati suđe, shvatila sam da se ne radi o prirodnim reakcijama. To što sam prala suđe kada mi je djed umro je sasvim opravdana i prihvaćena društvena reakcija.

Kad je bila dženaza nisam plakala iz inata. Taj dan se sve uskomešalo. Sunce i snijeg, slatko i slano, duševni bolesnici i oni koji brinu o njima, podjela odgovornosti, hatme i… Taj dan sam igrom slučajeva obukla jednu mušku cipelu. Dok sam ulazila u mrtvačnicu zastala sam jer sam se plašila da ću probuditi Vezuv snova narednih nekoliko mjeseci, a tek sam prestala imati noćne more. Ipak u jednoj muškoj cipeli, nije mi preostajalo ništa drugo nego biti muško i napraviti korak naprijed. Djed spava – rekla sam Emini. Te noći nisam imala noćnu moru, ne znam je li zbog cipele, jer izula sam je kasnije. Osjetila sam da me djed gleda, ali kažu kada se mrtvacu oči ne mogu zatvoriti da je nekoga ostao željan.

U 2 sata poslijepodne je bila dženaza. Bilo je deset hodža, svih deset niskih i svih dvadeset cipela istih. Kada su krenuli u džamiju, ja sam krenula za njima, ali nisam mogla odvojiti cipelu iz blata. Uhvatila sam se rukama za kapiju i snažno povukla cipelu iz blata, ali sam sa njom povukla i oveći dio blata. Bila sam nečista. Stajala sam tako iza kapije sa ostalim ženama, sve iste i sve im cipele jednake bile. Nisam znala ništa o obredu dženaze jer nikad do tad nisam prisustvovala dženazi. – Čini se, s obzirom na vaginalnu pripadnost – nikad neću ni znati, barem ne iz prve ruke. Pitala sam ih da mi objasne zašto ne mogu ući unutra… „Ali ja nisam Muslimanka, tako da zapravo ne narušavam ništa, ja sam skoro kao muško” – a i cipelu sam imala. Mama me je zamolila da ne mijenjam danas običaje ako baš ne moram. Čudni neki običaji, ni djeda ne smiješ ostati željan s prave strane kapije.

U jednom trenutku je nećakinja ušla na mezar, sa muškarcima. Još se jedino djevojčicama prašta što su žene. Kad su muškarci izašli, sve su se žene sklonile, kako se ne bi miješale sa njima, a potom su ušle na pust mezar. Meni se od nekog muškarca učinilo da vidim djeda, i on je nosio beretku. Da je djed kojim slučajem ipak bio umjesto njega rekao bi mi šta i uvijek da ne slušam nabrajanja i da radim po svom. Ali on nije bio tu, a običaje je valjalo poštivati.

Facebook

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here