Odluke Ustavnoga suda kao faktor budućnosti BiH

U tjednu iza nas Ustavni sud BiH donese dvije, za procese koji bi mogli obilježiti budućnost zemlje vrlo važne odluke. Jer, i jedna i druga svjedoče o žestini etničkih konflikta bosanskohercegovačkog društva i države.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Pažnja medija je, međutim, po onom što uspjeh upratiti, usmjerena na samo jednu od njih – onu kojom su kao neosnovane odbijene apelacije zastupnika Narodne skupštine RS-a o 1. ožujku, dakle Danu nezavisnosti, i 25. studenom, Danu državnosti BiH. U vezi s ovom odlukom je, potom, i najveći dio reakcija bosanskoheregovačke političke klase – ili točnije reakcija bošnjačkog i srpskog dijela te klase. Jer, iz Čovićeve busije ne čuh niti riječi – ispade, to ni nije stvar koja njih tangira. Što se, pak, onih koji reagiraju tiče, polariziralost je i više nego očigledna. Za jedne, odluka Ustavnoga suda je očekivana, sukladna Ustavu, i potvrda kako je ova institucija istinski u funkciji zaštite ustavnog poretka. Nekako u tom duhu, uostalom, prije koji dan odluku Ustavnoga suda ocijeni prvi čovjek SDA – i bošnjački član kolektivnog šefa države dakako.

Za druge, međutim, odluka Ustavnoga suda je dokaz da ovdje nema vladavine zakona, da je sve politika, da se gaze elementarni principi i da će sve to dodatno razviti nepovjerenje i zakomplicirati ionako mučno stanje. Baš to, recimo, ovih dana izreče srpski član državnog predsjedništva. No, još oštriji je, dojam je, prvi čovjek RS-a. Odluka Ustavnoga suda će, veli on, samo dodatno produbiti postojeći politički kaos. Jer, ponovi Dodik i ovom zgodom, ni 1. ožujka ni 25. studenoga se nikada neće slaviti u RS-u, ali će se slaviti 9. siječnja, dan kojeg je taj isti sud proglasio neustavnim. I ne samo to. Budući se Ustavni sud u kontinuitetu pokazuje kao političko sredstvo Bošnjaka, treba ga čim prije delegitimirati time što će se iz njega povući dvojicu sudaca iz reda Srba.

Daleko od toga da ova odluka ustavnog suda nije važna. Jeste, iako je masa onih koji tvrde i suprotno – da je njezino značenje tek na razini simbolike, i da za BiH nema gotovo nikakvu relevanciju hoće li 1. ožujka i 25. studenoga biti državni praznici ili ne. Istina je, doduše, da su apostorofirani, kao i historijski datumi uopće, nabijeni simbolikom. No, u konkretnom slučju se ne radi samo o simbolici. Ili još konkretnije, iza nje je i odnos prema BiH kao državi. Evo primjerice, radi li se o 1. ožujku – a slično je i sa 25. studenim – velikosrpski koncept je i devedesetih godina ustrajavao na tezi da je referendum o BiH kao nezavisnoj državi nevažeći jer u njemu nije sudjelovao jedan narod. Ta teza je razlog i današnjeg osporavanja Dana nezavisnosti. No, ona je u zadnjih desetak godina i dopunjena. Sada se uz navedeno – bez obzira što u Ustavu piše suprotno – uporno ponavlja floskula kako današnja BiH postoji tek od potpisivanja Daytonskoga sporazuma, i to zahvaljujući odluci dvaju entiteta da u nju ugrade dio svoga suvereniteta. Da je, prema tome, Ustavni sud odlučio drugačije, to bi dalo za pravo Dodiku i kompaniji da na navedenom konceptu posao destruiranja zemlje i nastave, i to, što je još važnije, pozivanjem baš na odluku najviše ustavne institucije zemlje.

Ni na kraj mi pameti, ponavljam, u pitanje dovoditi važnost ove odluke Ustavnog suda. No, dojam je kako je ona u sasvim drugi plan – po mome sudu, neopravdano – potisnula onu drugu, odluku u vezi s apelacijom kluba Bošnjaka u Domu naroda državnoga parlamenta o hitnoj postupku u usvajanju izmjena Izbornog zakona koje u parlamentarnu proceduru uputi HDZ.

Na formalnoj ravni, istina, takvoj se odluci i nema što prigovoriti – jer, doista, zašto bi procedura, sama za sebe, pa i hitni postupak, značio udar na bilo čiji nacionalni interes. Ali, problem jeste u karakteru izmjena koje HDZ predlaže – a o tome Ustavni sud, ako dobro upratih, i nije raspravljao budući mu takav zahtjev ni nije, a u ovoj fazi ni nije mogao doći na stol. Jer, ako bi predložene izmjene dobile zeleno svijetlo, segregiranje bosanskohercegovačkih građana, koje proizvode i postojeća ustavna i zakonska rješenja, bilo bi dodatno pojačano – a, ruku na srce, BiH još jedan korak bliže definitivnoj podjeli na etničkom principu, pa i disoluciji.

O tim učincima sam, u jednoj od prethodnih analiza, detaljno pisao – i javnost na ono što izrekoh ne želim ponovo podsjećati. Moju, a i pažnju čitatelja, naprotiv, želim usmjeriti na moguće scenarije u vezi s izmjenama Izbornog zakona, na koje zakonodavnu vlast obvezuje odluka Ustavnoga suda. Da bi, naime, predložene izmjene dobile snagu zakona, morati će dobiti većinu u oba doma državnoga parlamenta. Po onome što se, međutim, u Domu naroda i u vezi s pitanjem hitne procedure moglo vidjeti zeleno svijetlo predloženim izmjenama uopće nije upitno. Ali, veliko je pitanje hoće li ono biti osigurano i u Zastupničkom domu. Jer, po onome što znam, u njemu pored proste osigurana mora biti i entitetska većina – a, slijede li se rezultati glasovanja u Domu naroda, krajnje upitna je i jedna i druga.

No, što se moje procjene tiče, kakav god se scenarij pretpostavi, a ima ih više, Čović i društvo mu, zbog činjenice da su neke od odredbi postojećeg zakona stavljene izvan snage, već danas mogu slaviti – jer, objektivno, svi scenariji, osim dijelom jednog, idu im na ruku.
Pođimo, prije svega, od mogućnosti da se predložene izmjene u parlamentu izglasaju. To je, naravno, scenarij koji im – jer su za sebe idealno rješenje sami i kreirali – najviše odgovara. Jer, priča o dodatnom segregiranju bosanskohercegovačkih građana, pa i ona o žrtvovanju nehercegovačkih Hrvata bi u opticaju bila jedno vrijeme, a Čović i njegovo društvo bi bili osigurani do kraja života – i to, i što se političkog uhljebljivanja i financijskoga ćara, ali i što se pravne sigurnosti od mogućeg kaznenog gonjenja tiče.

S druge strane, takvim scenarijem bi bile stvorene pretpostavke i za kreiranje procesa bosanskohercegovačke budućnosti na osnovama koje je Čović već izdogovarao sa svojim banjalučkim partnerom. Utemeljenost takvog scenarija je, uostalom, nedavno dao naslutiti i lider SNSD-a osobno. On i Čović su se, veli, u svome zadnjem banjalučkom sijelu složili kako će nakon izbora 2018. godine zajednički odrediti tko će biti njihov bošnjački partner u vlasti na razini države, Vijeću ministara će, potom, oduzeti i ovlasti koje ima danas – i učiniti ga tek pomoćnim organom Predsjedništva države – a on će se, u tom slučaju dakako, kandidirati za člana kolektivnog šefa kako bi, tako ispada, procese nestajanja BiH kao države mogao sam kontrolirati.

Zamislimo, potom, da se od hitne procedure, koja isključuje mogućnost amandmanskih intervencija na predložene izmjene, odustane, a da hadezeov prijedlog i dalje ostane rješenje oko kojeg se razgovara. U tom slučaju je, ako je temeljem dosadašnjih izjava lidera HDZ-a suditi, moguća i neka vrsta kompromisnog rješenja – da se, recimo, korigira predloženo rješenje o načinu izbora delegata u Dom naroda, da ono uopće ne dobije zeleno svijetlo ili da, u konačnici, HDZ odustane od tog dijela svoga prijedloga, a da prođe onaj prvi, dio koji uređuje novi način izbora člana državnog predsjedništva. Na takav scenarij bi Čović, tvrdim, pristao bez razmišljanja. Jer, u ovom momentu njemu i jeste najvažnija stvar na svijetu kako osigurati još jedan mandat na vrhu države – a njegovi parlamentarci bi takav ishod, pa bilo im drago ili ne, žele li zadržati vlastite političke fotelje, morali podržati.

Isključiti, ruku na srce, ne treba ni mogućnost, a to je ovih dana i najavljeno, da se u parlamentarnoj proceduri, uz HDZ-ov, pojavi i još neki prijedlog izmjena postojećeg Izbornog zakona. Zajednički prijedlog su, ako dobro upratih, najavili SDP i DF, a vlastiti i SDA. No, ni to neće značiti poraz HDZ-a, Čovića posebice. Jer, ne budu li rješenja iz njega po volji lidera HDZ-a – ne nužno i stranke mu – on će zaigrati na kartu koja usvajanje predloženih izmjena može onemogućiti ili, ako ne to, onda barem odgoditi, a time i probiti rok do kojeg izmjene, da bi po njima izbori i bili održani, moraju biti usvojene.

Vrlo realna je, na koncu, i mogućnost da predložene izmjene Izbornog zakona budu odbačene i da se izbore 2018. godine dočeka s postojećim, zakonom čije je neke odredbe Ustavni sud stavio izvan snage. Takav scenarij, iako predsjednica Središnjeg izbornog povjerenstva tvrdi drugačije, najrealnijim čini zadržavanje zatečenog stanja, zapravo mostarizaciju čitave države. A to odgovara i HDZ-u i posebice njegovu lideru – jer, ruku na srce, sa stotinjak tisuća glasova s prethodnih izbora dobili su mogućnost kontrole svih procesa i u Federaici i na razini cijele države – financijskih tijekova i sfere pravosuđa posebice. I zašto bi bili nezadovoljni mogućnošću da se to protegne i na slijedećih četiri-pet ili, još bolje, desetak godina?

Problem je, međutim, što u slučaju odbacivanja predloženih izmjena izbornog zakona postoji i mogućnost, koja lideru HDZ-a izaziva nesanicu. Radi se, zapravo, o scenariju da se izbori provedu. U tom slučaju bi, kako se iz redova HDZ-a i upozorava, moglo biti problematično formiranje federalne, a onda i državne vlasti. No, sporan ne bi bio izbor članova državnog predsjedništva – i to je problem koji Čovića danas najviše muči. Jer, ako bi se kandidirao, a ne bi prošao, što je i više nego izgledno, ostao bi nezaštićen – i preko noći pretvoren u neku vrstu glinenog goluba dakako. Stiglo bi ga, drugim riječima, ono što ga i ide. A time bi, ako ništa drugo, bio zadovoljen barem djelićak pravde – ako se o pravdi u svijetu realnoga uopće i može govoriti.

neznase.ba