Odlazeći Tifa i dolazeći Miroslav Ilić

Sarajevo se od grada osamdesetih preko heroja devedesetih, poratnog entuzijazma strmoglavilo u mahalu 2017.

Piše: Dragan Bursać

Ovih dana digla se čitava ujdurma u vezi s otkazivanjem koncerta Miroslava Ilića u sarajevskoj Skenderiji. Zvanični razlog jest otkriće snimka s nekakve “Kupusijade” u Srbiji, na kojoj Ilić pjeva pjesmu posvećenu četničkom komandantu Draži Mihailoviću.

Ostaje puko čaršijsko nagađanje šta je prava istina, ali to je posve nebitno u posmatranju fenomena Sarajeva i srbijanske turbofolk-kulture.

Traženje četnika u kupusu

Pazite, Miroslav Ilić, “četnik u kupusu”, posve je normalna i logična konstanta tzv. tezgaroša, koji bi uradio sve, koji poje svakoj vlasti, od Tita, preko Miloševića i Tadića do SNS-ovih četnika pokajnika i to nikada nije bilo sporno.

Miroslav je, o, apsurde, sačekao da Mihailović bude rehabilitovan u Srbiji, pa, kako veli, tek onda pjevao pjesmu njemu u čast. Da li će, hipotetički, isto uraditi i sa, npr., Nedićem vidjeće se. Preciznije, čuće se.

I, da se ne lažemo, takva je većina balkanskih trubadura.

Ima nešto drugo na šta su misleći sarajevski krugovi slijepi. Iznenađuje, naime, količina licemjerstva u otkazivanju Ilićevog koncerta. Pa to Sarajevo odavno je poprimilo čitavu turbofolk-filozofiju Miloševićevog emisara Mitrovića i Televizije PINK, to Sarajevo odavno pjeva Cecine pjesme, to Sarajevo živi filozofiju turbofolka, koja je samo audio-vizuelna pozadina za zlo devedesetih.

Poslušajte zvuke noći Sarajeva. Mislite da raja sluša Depeche Mode ili Vivaldija? Ne, naravno! To Sarajevo, na kraju krajeva, odgaja po raznoraznim rijalitijima hiljade obožavalaca čitave te velikosrBske stočarske ideologije, a da sámo sebi i svojoj djeci ne objasni šta radi. I sad najednom Sarajevu smeta Miroslavljevo pojanje đeneralu Draži na nekoj kupusijadi?!

Čuvari ćudoređa

Miroslav je andol, potpuno nevažan ideološki lik. Za njega, osim prigradskih nostalgičara, niko niti ne haje. Mnogo ozbiljniji problemi leže u današnjoj percepciji i relativizaciji svega. Kič, šund i neukus nije samo psovka, ružna riječ, nepismenost… Ne, to su najbenigniji i najpovršniji slojevi turobne realnosti. Stil života je taj koji je od Sarajeva 2017. napravio da sliči Beogradu devedesetih. Djeca se odgajaju u nefunkcionalnim porodicama, prepuštena su ulici i lokalnim bandama, škola je poligon za regrutaciju nasilnika i promiskuiteta svakovrsnog. Tek kad se “desi” Mahir ili Denis Mrnjavac, lokalni čuvari ćudoređa malo zatalasaju medijsku i javnu scenu, pa se sve vrati u realnost žabokrečine svakidašnje.

Nema Sarajevo, velim, neki ideološki problem s Miroslavom Ilićem. Sarajevo ima kulturološki problem sámo sa sobom. Od grada osamdesetih preko heroja devedesetih, poratnog entuzijazma prve dekade 21. vijeka strmoglavilo se u mahalu 2017.

Uz trilijarde faktora, za koje nema ni prostora ni mjesta, dovoljno je samo pogledati narečenog “slavuja iz Mrčajevaca”. Pa on je glavna tema čaršije danima, sedmicama. Kakav crni džez, bluz, kakvi festivali, kakvi muzeji, pozorišta…

Poratne generacije koriste plastične toi-toi toalete kao orijentire po centru Sarajeva! Pa kažu za Zemaljski muzej: “To vam je ona stara zgrada iza plastičnih hala”.

Eto u tom vremenu živimo, to nam je realnost.

Daleko bilo da se zalažem za nekakvu ćudorednu komisiju koja će, kao u najrigidnijim sistemima, odlučivati ko će, kada i kako nastupati u Sarajevu. To je upravo suludo i kontraproduktivno. Ali, mladi ljudi moraju se edukovati. Moraju znati šta je dobro i kvalitetno. Ili ne moraju? Ili će im Jece i Cece, Rozge i ine te njihove nasljednice starletice biti moralni i edukativni uzori u životu?

Tifa nema kome pjevati

I zato ne treba da se čudimo Mladenu Vojičiću Tifi, koji je napustio svoj grad. Ne, nije to čovjek uradio iz bilo kakvih nacionalnih ili ideoloških pobuda. Kakva crna tri prsta, kakvo crno srbovanje?! To ne ide u istu rečenicu s Tifom.

Pravu istinu rekao je sam Mladen Vojičić:

“Nisam otišao iz Sarajeva zbog Sarajeva, samo sam otišao trbuhom za kruhom. Ovdje me ljudi više cijene nego u mojoj avliji, imam veću širinu i prostor za djelovanje. Da mi je nešto ranije smetalo, davno bih otišao, ali ne u Beograd nego preko bare.”

Nema Tifu i tu vrstu muzike ko da sluša! I to ne samo u Sarajevu. Tako je u Mostaru, Banjoj Luci, Prijedoru, Trebinju, Zenici…

Čast izuzecima, ali mi smo od svoje zemlje napravili duhovnu ksenofobnu avliju u kojoj se više od 20 godina samo broje nacionalna krvna zrnca. Za to vrijeme desetak familija postalo je multimilionerska elita, a djeca su nam se pretvorila u hodajuće mediokritete, kojima je san postati kriminalac ili starleta.

Pa pogledajte, molim vas, za nas je događaj kada mladi čovjek pređe u Mostaru s jedne na drugu obalu grada.

Virtualni svjetovi

Mislite da omladinac u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci zna izvorno šta je ustaša, četnik ili balija? Pojma nema! Mislite da srednjoškolac naš svagdašnji zna ko su Miroslav Ilić ili Mladen Vojičić Tifa? Jok! Odavno su djeca u virtuelnim svjetovima, gdje se mržnja i pornografija sljubljuju u jedno, gdje se nasilje i seksizam mjere brojem pregleda na YouTubeu.

A svoj bijes, zaboravljena od škole, sistema i roditelja, kanališu kroz riječi ustaša, četnik ili balija. Zašto?

Pa zato što im i roditelji tako ispoljavaju bijes, pa im je to društveno poželjno i odobreno pljuvanje po drugima.

Miroslav Ilić? Nebitan prevrtljiv lik. Probajte ne dovesti instant hibride “Zvezda granda” i ostalih monstrum-produkcija u bilo koji grad u Bosni i Hercegovini, pa ćete vidjeti bratstvo i jedinstvo primitivnosti na djelu. Ti ljudi mogu izvesti na proteste više mladih i djece od bilo kakvog aktiviste ili “osviještenog” ljevičara.

Nažalost!

Al Jazeera