Obersnel može pobijediti Grabar-Kitarović

Želi li ova zemlja raspršiti ovu filoustašku maglu što postaje sve gušćom, Kolinda Grabar-Kitarović mora izgubiti predstojeće predsjedničke izbore. Nije naime Hasanbegović, nije bio čak ni Karamarko, a naročito nije Plenković motor ovoga zahuktaloga nacionalnog marša u nepovrat desničarskih bespuća – Grabar-Kitarović ključni je krivac što ova nacija postaje sve autodestruktivnijom, sve nepoštenijom prema vlastitoj povijesti, sve ravnodušnijom prema sadašnjosti i sve neodgovornijom prema budućnosti.

Piše: Boris Pavelić

Želimo li da se to bar počne mijenjati – jer ne treba imati iluzija da će proces biti brz i lak – Kolinda Grabar-Kitarović za dvije i pol godine mora izgubiti izbore, i to od superiornog protukandidata koji će biti dovoljno hrabar i politički spretan da uistinu počne razgrađivati ovu zloslutnu i štetnu – »staru hrvatsku«, da parafraziramo najnoviju predsjedničinu izmišljotinu – političku kramu koju ta neodgovorna političarka uporno s Pantovčaka prosipa i po ovoj zemlji, ali i po susjedstvu.

A takvi superiorni protukandidati, po skromnome sudu potpisanog novinara, nisu ni Zoran Milanović ni Neven Mimica, premda im imena već lebde na SDP-ovim probnim balonima; o Ivi Josipoviću da i ne govorimo. Taj kandidat može biti – gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel.

Dosadašnje dvije i pol godine mandata Grabar-Kitarović eksplozivna su smjesa neznanja, sentimentalnog kiča i latentnog neofašizma. Još od onih prvih ispada, kada je susjede razljutila a manjine uznemirila izjavom da su »i Srbi u Hrvatskoj Hrvati«, preko njezina očita – ili namjernog? – nepoznavanja temeljnih pojmova demokratske politike u izjavi da seljani nisu građani, pa sve do ovoga posljednjeg falsifikata o ustaškome pokliču kao »starome hrvatskom pozdravu«, Kolinda Grabar-Kitarović demonstrira kroničnu – ili, opet, namjernu? – nesposobnost za demokratsko, progresivno i slobodarsko vođenje ove zemlje.

Zanemarili bismo, međutim, dubinu problema kada bismo tu nesposobnost objasnili nehotičnom nespretnošću: uvjereni smo, naime, da Grabar-Kitarović nije žrtva vlastitoga neznanja i nesnalaženja, naprotiv – da svoju politiku, ma koliko neznalačka bila, vodi promišljeno i s jasnom namjerom. Ta zar joj je netko zapovjedio da Bujanca zove na inauguraciju? Je li netko od nje tražio da se fotografira pored ustaške zastave? Je li joj netko rekao da u pismu Miloradu Pupovcu sugerira kako umjetnici i novinari »godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti«, pa da time »stvaraju ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije«?

Je li ju kakav oronuli ustaša obmanuo neistinom da je »Za dom spremni« »stari hrvatski pozdrav«? Nije: Grabar-Kitarović namjerice i programatski, nauštrb europske otvorenosti i dobrosusjedstva, amalgamira ignoranciju, bagateliziranje demokracije i institucija, jeftinu nacionalističku sentimentalnost i fetišizaciju »sigurnosti«. Ta vrsta politike, nažalost, danas jest u modi od Washingtona do Varšave, ali to ne znači da nije opasna; dapače: na Pantovčaku se danas, svjesno ili ne, priprema potencijalna dugoročna ekstremnodesna radikalizacija ove zemlje, koja – daleko bilo – može stvoriti društvene uvjete za nešto mnogo gore od atmosfere permanentnoga ruba izvanrednog stanja, kakvu već godinama održava provincijalni spektar ekstremne desnice.

Želimo li dobro samima sebi, takva politika mora biti pobijeđena. Jedna je ljudska kvaliteta nužan uvjet za tu pobjedu: politička i osobna hrabrost. Zoran Milanović nije se pokazao hrabrim: njegova se vlada pred šatoraškim prijetnjama svijala kao travka na vjetru – premda jest točno da joj Pantovčak, u liku još strašljivijeg Ive Josipovića, nipošto nije pomagao – a sam je Milanović, sjetimo se, politički skončao kada se na zatvorenom razgovoru sa šatoraškim prosvjednicima obračunavao sa – Srbijom i Angelom Merkel.

Neven Mimica, pak, svakako jest dobronamjeran političar, ali bez iskustva u nadmetanju s proustaškom desnicom, koja je ključni dugoročni politički problem ove zemlje. Ključni, naročito za predsjednika države, što je Stjepan Mesić jako dobro znao. Jer, pogledamo li u perspektivi, o tome tko će vladati u Hrvatskoj u velikoj mjeri odlučuju protudemokratske metode ekstremne desnice: Ivo Sanader došao je 2003. na vlast na valu straha od dvogodišnjih prosvjeda s vrhuncem na splitskoj Rivi i kestenjarenju pred Bobetkovom kućom; Tomislav Karamarko došao je 2012. na vlast na valu straha od jednogodišnjih prosvjeda s vrhuncem u šatoru pred Ministarstvom branitelja.

E, s takvom desnicom građansko-lijevi suparnik Kolinde Grabar-Kitarović morao bi se znati nositi. A to, na današnjoj hrvatskoj liberalnolijevoj sceni, zna i može samo Vojko Obersnel, politički prvokategornik dobroćudnog lika koji zna što znači braniti slobodu u liku Frljićevih predstava i pravni sustav u obliku suprotstavljanja nasilnicima pred riječkim HNK-om, i koji je pokazao da protiv proustaške desnice ima dobrih i učinkovitih, a istodobno demokratskih i nenasilnih metoda.

I vremenska perspektiva ide mu na ruku: predsjednički će izbori najvjerojatnije biti početkom 2020. godine, kada će Rijeka postati Europskom prijestolnicom kulture, a Obersnel prevaliti polovinu svojega, kako je sam najavio, posljednjega gradonačelničkog mandata. Time bi njegov prelazak u predsjedničku utrku mogao prerasti u bezbolan i logičan vrhunac uspješne političke karijere.

Šezdesetogodišnjak, Vojko Obersnel u pravome je dobu za predsjednika Republike. Iznimno je obrazovan, magistar je genetike i prirodnih znanosti. U politici je duže od četvrt stoljeća, od čega posljednjih sedamnaest godina na čelu jednoga od najuspješnijih gradova u Hrvatskoj. Socijalno osjetljivi liberal suvremene ere, privržen ljudskim i manjinskim pravima, otvoren budućnosti, osjetljiv za svakodnevne potrebe građana, a odlučan i nedvosmislen kada treba braniti temeljne vrijednosti slobodnoga i otvorenog društva.

Da hoće, Vojko Obersnel mogao bi s Pantovčaka ubrzati vrijeme, pa ovu zemlju iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u koje je vuče Kolinda Grabar-Kitarović, dovući natrag u današnjicu, gdje svi zajedno već očajnički čekamo da počnemo već jednom živjeti pristojno, u miru, slobodni od uvredljivih prijetnji i mahnitosti svakog ekstremizma.

Novi list