Nove i stare grešne strukture

Na ovim brdovitim južnoslavenskim područjima javni istupi crkvenih velikodostojnika uvijek su izazivali posebnu pozornost. I to ponajprije stoga što su pojedinci iz crkvene hijerarhije – od najnižih: svećenika, sveštenika, hodža – do najviših: kardinala i biskupa, patrijarha i episkopa te reisūl-ulemâ uzimali sebi za pravo biti ne samo vjerski nego i nacionalni vođe.

Piše: Ivan Markešić

Oni su, izjednačujući nacionalno i religijsko pripadanje, željeli stvarati nacionalne države, države u kojima će živjeti ponajprije njihovi ”nacionalni” vjernici i koje će predstavljati ostvarenje Apsolutnoga (nacionalno-religijskog) duha ovdje na zemlji i u kojoj će oni biti neki novi Mojsije koji izvode svoj patnički (bošnjački, hrvatski, srpski) narod u obećanu zemlju Bosnu, Hrvatsku, Srbiju itd.

A kako su tijekom 20. stoljeću na vlast dolazile političke elite koje nisu bile po volji nekih vjerskih vođa, uvijek iznova se tražilo ono što se skriveno, odnosno šifrirano nalazi (na)pisano između redaka u njihovim (blagdanskim) porukama te se pri tome odgonetavalo jesu li one političke ili vjerske naravi, je li im cilj društvena integracija ili dezintegracija.

Također, unatoč velike sijamske sljubljenosti nekih predstavnika crkvene hijerarhije s nositeljima najviših stranačkih i političkih struktura uvijek iznova se u posljednjih dvadesetak godina pokušavalo iz nastupa predstavnika vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj pronaći traži li npr. crkveni katolički vrh promjenu postojećih političkih elita i može li se u njihovu nastupu prepoznati zagovor one političke opcije koju bi taj isti vrh želio vidjeti na čelu države.

Gotovo da smo prihvatili tezu da crkveni vrh određuje tko će, kada i kako vladati Hrvatskom. Što dalje znači: ako je ”Kaptol” nekoga prigrlio kao ”svoga kandidata”, on će zacijelo i najbolje proći na izborima. Gluho bilo!

Tako je bilo i sada, u povodu ”Uskrsne poruke” nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića. Mnogi su tu poruku već proglasili navjestiteljicom novih političkih i društvenih promjena, novim proglasom o ”grijehu struktura”, pripremnim tekstom za promjenu vlasti, jer u sebi sadrži kritiku postojeće hrvatske društvene zbilje kojoj je u mnogome ”kumovala” trenutna koalicijska vlast.

Drugi su skloni mišljenju da sve to, što je rekao u uskrsnoj poruci, Bozanić (u)činio po nalogu Vatikana i to slijedom nove ”socijalne politike” pape Franje, dok su rijetki bili oni koji su u ovoj Bozanićevoj uskrsnoj poruci vidjelu jednu uistinu teološki, na Evanđelju utemeljenu propovijed, jednu istinsku pastoralnu poslanicu, hrvatsku mini-socijalnu encikliku i, povrh svega toga, jednu istinsku političku platformu – ako politiku razumijevamo kao nastojanje za postizanje općega dobra – za prevladavanje ne samo već ustaljenoga potrošačkoga, nego jednoga novoga društva koje kardinal Bozanić naziva ”iskorištavačko društvo”, društvo koje izrasta na sebičnosti potrošačkoga društva.

Svoju uskrsnu poruku kardinal Bozanić započinje govorom o dvije vrste predanja, odnosno o dvije vrste predajâ: u prvome slučaju, Isus Nazarećanin – prema vjerovanju kršćana – ”iz ljubavi prema čovjeku i iz vjernosti nebeskome Otcu“ (pre)daje sebe i to bez proračunatosti, bez traženja koristi za sebe; dakle iz ljubavi prema svim ljudskim stvorenjima prihvaća biti mučen, razapet i ubijen. U drugome slučaju, Isusa, koji prema tome istom kršćanskom vjerovanju jest uistinu opće ljudsko dobro, izdaje čovjek pojedinac i to „iz sebičnosti i nevjernosti“.

Taj čovjek zove se Juda. On za svoju izdaju, za predavanje Isusa rimskim vlastima, traži i dobiva trideset srebrnjaka. I to unatoč činjenici što je znao i 1) tko je bio Isus (bio je naime njegov učenik) i 2) što će se s njime dogoditi (da će ga Rimljani bešćutno mučiti i razapeti kao pobunjenika protiv njihove vlasti, kakvog su im ga ”ocinkarili” židovski svećenički glavari.

Ovdje je potrebno napomenuti da ga Židovi zbog bogohuljenja nisu mogli prema tada važećim židovskim zakonima smaknuti – naime, Isus je svoju vlastitu religiju (židovstvo) želio nadograđivati novinama koje bi olakšale ljudima život – nego su smislili da se sam proglasio ”kraljem židovskim”, što je Rimljanima bilo dovoljno da ga kao pobunjenika razapnu.

Ta dva preda(va)nja: 1) Isusovo vlastito kao altruistično, nesebično i neproračunato žrtvovanje za opće dobro svih ljudi i 2) pojedinačnu Judinu izdaju i prodaju općega dobra (Isusa) radi postizanja osobne koristi, kardinal Bozanić na jedan jako lijep način, kao da pleter plete, uvezuje u našu hrvatsku stvarnost, i to ne samo ovu najnoviju – kako bi se iz njegove uskrsne poslanice moglo steći dojam i reći da je ona vjerovjesnica već (za)traženih političkih promjena – nego u našu hrvatsku političku, društvenu, ekonomsku zbilju u posljednjih dvadesetak godina, posebno onu povezanu s ”legalnom” privatizacijom društvenih dobara kao i izdajničkom prodajom upravo tih društvenih dobara (tvornica, pogona, tvrtki, kompanija) strancima iz čistoga osobnog koristoljublja.

Nažalost – a to nismo ni mogli očekivati – u Bozanićevoj uskrsnoj poruci nema ni riječi o ”zaglušujućoj” šutnji crkvenih katoličkih struktura koje su pristankom na šutnju da ne bi ugrozile ”mladu i tek rođenu” demokraciju dale legitimaciju pljački i otimačini društvene imovine i općemu siromašenju društva, omogućujući prešutno pojedincima iz vlasti ili iz blizine vlasti da bez grižnje savjesti radi vlastitoga interesa i dobiti izdaju vlastitu domovinu i u bescjenje prodaju njezina opća dobra.

No, sve te društvene devijantnosti koje uistinu nisu strane hrvatskome društvu proizlaze, prema Bozanićevu iskazu, iz krize vrjednota zapadnih društava koja su otvorila prostor ”za razne ideologije koje u temelju imaju neku vrstu materijalističkoga svjetonazora“, pa takve materijalističke teorijske postavke, unatoč prividu da govore ”o plemenitim idealima”, u bitnome artikuliraju koristoljublje, trgovinu, zaradu, a da se pri tome ne vodi računa o posljedicama takvoga iskorištavanja i takve prodaje.

Za tu ideologiju iskorištavanja veže se, prema Bozaniću, ideologija ”novoga” – svejedno bilo ono pozitivno ili negativno – kojim se potiče nezajažljiva čovjekova težnja za gomilanjem materijalnih dobara što dovodi do pretvaranja suvremenoga potrošačkog društva u jedan novi oblik koji bismo mogli nazvati ”iskorištavačko društvo?“

Slijedom toga, Bozanić se upušta u analizu suvremenoga hrvatskoga društva u kojemu smo, kako on uistinu s pravom kaže, ”svjedoci kako sebičnost sve podvrgava iskoristivosti, a tamo gdje se ne gleda dobro drugoga, ondje se drugoga izručuje, predaje u nemilosti onima kojima kriterij nije opće dobro, nego samo korist pojedinca ili interesne skupine“.

Stoga on iz neprijeporne činjenice da ”sebičnost gradi sadašnjost koja nema ljubavi prema istini prošlosti, niti je zanima dobro budućega“ sasvim jasno upire prstom u posljedice takve na prodaji i trgovini izrasle ideologije.

No, mora se ipak priznati da ta ideologija ”ne caruje posljednje tri godine” kao bi to neki željeli iščitati iz Bozanićeve poruke, nego ona u hrvatskome društvu ”stoluje” već više od dva desetljeća, a što se može vidjeti iz sljedećega pasusa poruke: ”Neprihvatljivo je građenje sustava koji će biti ravnodušan na suze obitelji koje napuštaju jedini krov nad glavom; koji će gašenje proizvodnje u javnim ili državnim tvrtkama zvati dobrim poslovanjem, premda će netko komu se to dobro preda ubrzo istim poslom stjecati privatna bogatstva.”

Jer, ako se malo prisjetimo što se sve zbivalo u ratu i nakon njega te, naravno, sve do danas, moramo se upitati: zar je ovo što Bozanić govori nešto novo i što se događa samo u vrijeme ove vlasti? Zar mnoge obitelji zbog svojih nacionalnih, vjerskih ili inih razloga ”nisu i ranije morale napuštati jedini krov nad glavom“, zar pretvorbom u vrijeme i nakon rata nije gašena proizvodnja u mnogim javnim ili državnim tvrtkama i sve to proglašavano ”dobrim poslovanjem” umnih gospodarestvenika, a sve da bi pojedinci stjecali privatna bogatstva, zar mnogi ”miljenici” Katoličke crkve, nisu prodali banke, kompanije, tvrtke, vodocrpilišta strancima e da bi stekli osobnu korist?

Čitajući Bozanićevu uskrsnu poruku može se reći da je točna njegova konstatacija da u hrvatskome društvu, unatoč nastojanjima crkvenog Caritasa koji je uvijek činio dobro, ”sve više svjedočimo nemilim događajima i okolnostima u kojima su pojedinci i obitelji dovedeni do krajnjih granica životne izdržljivosti“ i da nitko od nas ne može ostati ravnodušan prema tome, posebno kad je riječ o teškoćama pri zapošljavanju, osobito mladih, o gubitku vlastitoga doma, nemogućnosti uzdržavanja i školovanja djece, o rastu broja onih koji ovise o pomoći karitativnih i drugih socijalnih ustanov, itd., itd.?

U Bozanićevoj uskrsnoj poruci nalazi se jedan pasus zbog čijeg sadržaja su ustali hrvatski bankari. Kardinal je kazao samo jednu notornu istinu, naime da su u nas u posljednje vrijeme neke situacije s bankovnim kreditima ”dovele tisuće hrvatskih građana u stanje siromaštva, a mnoge od njih i do egzistencijalnoga sloma“ pa se stoga ”teško oteti dojmu da se ne radi o lihvi u pravom smislu te riječi jer se čini da su korist za jedne (za banke), a gubitci za druge (za hrvatske građane) u očitom nerazmjeru s protučinidbom“.

Krivce za to kardinal nalazi u državnim institucijama, zapravo u središnjoj hrvatskoj banci, i to stoga jer su ”već od početka u nas zakazali kontrolni mehanizmi koji trebaju štititi građane, dok su u nekim državama središnje banke na vrijeme spriječile slične procese na svom financijskom tržištu (na primjer u Austriji).“ (Pri tome se, međutim, zaboravlja spomenuti da su te iste austrijske banke u mnogim slučajevima doprinijele ”uneređivanju” hrvatskoga financijskog tržišta).

Naravno, kardinal Bozanić ne može ponuditi ”rješenje iz rukava”, ali vjeruje u mogućnost iznalaženja pravoga rješenja te stoga apelira ”na sve odgovorne i umiješane u te teške situacije bankovnih kredita da u okviru sustava nađu rješenje i pravično rasporede terete“ pa u tome smislu nitko, posebno oni koji su propustili učiniti sve potrebno, ne bi trebao ”pilatovski prati ruke” niti bi državne vlasti, iako se zaduživanje u francima nije dogodilo u njezinu mandatu, ne bi smjele dopustiti ”da se ta pitanja pokuša samo kozmetički rješavati, jer svako guranje problema pod stol stvara nove poteškoće i napetosti te ugrožava građanski mir. Država je dužna, da bi se spriječilo slične incidentne događaje, razborito prići boljom zakonskom regulativom.“

No, Bozanić ne staje samo na tome. Kao mudar crkveni poglavar, on zna da je i za ljubav i za mržnju i za prijevaru i izdaju potrebno dvoje. Tako i kod uzimanja bankovnih kredita. Nisu krive samo banke, nego i oni koji su uzimali ”nesretne” kredite. Stoga on svoje vjernike, ali i ljude dobre volje, upozorava da se ubuduće čuvaju ”agresivnih propaganda koje obećavaju jeftinu zaradu“ i pri tome ih sasvim ”očinski” upućuje na riječi mudroga starozavjetnog Siraha koji je za one pohlepne i željne ”jeftine zarade“ – kakvi su bili neki (ali ne svi) hrvatski građani koji su podizali kredite u francima -, rekao sljedeće: ”Nemoj da osiromašiš gosteći se pozajmljenim novcem kad ništa nemaš u tobolcu svojem” (Sir 18,33).

Dakle, banke nisu mogle nikoga silom natjerati da uzme kredit. Sustav agresivne i medijima dobro plaćene i bankama veoma isplative propagande – kao i kod igara na sreću Hrvatske lutrije – (po)nudio je (i sada nudi) ”jeftinu zaradu” i mnogi građani su se upustili u rizik njezina stjecanja. Nažalost, mnogi od njih su zbog toga osiromašili jer su željeli gostiti se pozajmljenim novcem, iako su znali da, ukoliko se nešto nepredviđeno dogodi, neće imati odakle vraćati pozajmljeno.

U takvim situacijama, posebno kad je riječ o najugroženijima u hrvatskome društvu, ne preostaje ništa drugo nego pozvati sve na opreznost, zajedništvo, komuniciranje, solidarnost, međusobno poštovanje i osjetljivost, a što upravo ovom porukom čini kardinal Josip Bozanić i poručuje – ako ga htjedne tko čuti – da bi trebalo ”smoći snage i nove političke volje te pokrenuti društvene mehanizme koji će otvarati obzore nade“.

Živi bili pa vidjeli!

Autograf