Nosači zvuka

Jedan moj zemljak, imenom Mahmut, gastarbajter kod grada Flensburga, na sjeveru Njemačke, zatražio jedne zime da mu brat ili neko od rodbine snimi magnetofonom zvuk koji se čuje pri otvaranju fioke starog šporeta u rodnom selu, te da mu traku sa snimkom pošalju poštom. Hoće, rekao je, da ima taj zvuk, često ga čuje u snu, a podsjeća ga na djetinjstvo, na majku kad bi otvarala tu fioku da u nju ubaci umiješen i nadošao hljeb, ili da iz nje izvadi ispečen.

Piše: Sinan Gudžević

Mahmut nipošto nije tipičan predstavnik populacije gastarbajterske, ne nosi u Njemačku kante sa sjeničkim sirom ni ovčavinom ni torbe s pršutom, on u Njemačkoj živi među Nijemcima, pohađao je nastavu i položio ispite njemačkog jezika, ide u biblioteku njemačku, u kino, možda i u teatar, ali ga u kući nekad stigne želja da čuje zvuk iz djetinjstva. I neko od braće ili rodbine snimio Mahmutu zvuk koji čine one dvije vodoravne šarke na vratima kojima se zatvara i otvara fioka na šporetu. Dobio Mahmut traku, pa je pustio na svom kasetofonu, da čuje šta je naručio. I odmah zovnuo Mahmut onoga što mu je traku načinio i poslao. I rekao mu da to nije zvuk koji je on tražio, već da je to zvuk nekojeg drugog šporeta, te moli da mu snime ono što se čuje pri otvaranju fioke onoga jednog i jedinog staroga šporeta ciganca, koji je skovao kovač iz Ciganske mahale u Pazaru. A taj šporet ciganac, bio je odavno izvan svakodnevne upotrebe, premješten u kolibu pokraj kuće i ložen rijetko, samo za vrelih ljetnih dana kad bi trebalo ispeći pitu i pri tome izbjeći da se soba u kojoj se živi dodatno grije. Na mjesto starog šporeta, ciganca, u kući je bio postavljen nov bijeli šporet smederevac, čija se fioka otvarala skoro bešumno, a i hljeb i pitu je, kažu, pekao bolje od prethodnika. No zvuk vrata na fioci smederevca nostalgičnom Mahmutu nije bio želja. I onaj koji je riješio da ispravi grešku te da Mahmutu ispuni želju pozvao je jednog novinara koji ima onaj magnetofon Uher, uveo ga u kolibu sa starim šporetom, otvarao i zatvarao vrata njegove fioke, pa načinio nekoliko snimaka, te taj zvuk poslao u Njemačku u nekoliko primjera, tridesetak sekundi svi ti snimci ukupno, svaki malo tiši od tandrka, malo jači od šuma. I Mahmut tu traku dobio, pa je stavljao u kasetofon kad god bi mu želucu prahnulo da čuje ona vratanca pri njihovu otvaranju odozgo nadolje.

Toga se Mahmuta sjetim često, najčešće u Italiji. Svaki put kad uđem u krstionicu rimske crkve San Giovanni in Laterano. U toj krstionici među kapelama ima i kapela Giovannija (Ivana, Jovana, Johannesa, Johna, Juana) Krstitelja. E vrata na toj kapeli su ono što mi prizove u sjećanje Mahmuta s Pešteri, radnika na njemačkoj granici s Danskom. Vrata na kapeli Krstiteljevoj su od bronze, a neki glasovi kazuju da u unutrašnjosti njihovih izdašnih krila ima i srebra i da ima i zlata. Ta krila su teška svako po osam stotina kila, a kad se otvaraju, čuje se jedan zvuk koji podsjeća na zvuk orgulja. Poznata su i kao ‘vrata koja pjevaju’. Odgonetka njihova pjevanja su njihove šarke, koje su napravljene tako da ih lako može otvoriti i dječja ruka, a pod težinom koju nose vibriraju tako da proizvode zvuk koji liči na onaj iz orgulja. Ta su vrata nekada bila na Karakalinim termama u Rimu, nedaleko od Lateranskih livada na kojima je sada glavna crkva katoličkog svijeta. Ta vrata su, skupa sa šarkama i svim pokovima i okovima, u petom stoljeću naše ere prenesena ondje gdje su sada. Onaj zvuk koji se čuje pri njihovu otvaranju u najstarijoj krstionici na svijetu, isti je zvuk koji se čuo i dok su vrata bila na Karakalinim termama. Ta vrata i te šarke su nosači antičkog zvuka, neki kažu i jedinog sačuvanog zvuka iz rimske starine.

Mahmuta se sjetim i kad god vidim arheološke primjerke grčke svirale aulòs. Ta svirala je jedan od onih predmeta od čijega zvuka treperim kao jasikin list i postajem drugi čovjek. Nema šta ne bih učinio da mu se približim, zvuku tome. Vrijeme, koje sve jede i sve pije, sakrilo je od nas i zvuk aulosa. Muzički zanesenjaci po svijetu, odsjeci i instituti za restauraciju antičke muzike, društva za čuvanje antičke muzike već su načinili mnogo da ožive zvuke te jedinstvene dvojnice. Ima ih u Beču, Baselu, Berlinu, po Italiji. Sve je to impresivno, istraživanja, radovi, opisi gradnje instrumenata, izvođenje, dva registra dviju svirala aulosa, pridržavanje antičkih uputstava uspostavljenih na osnovama najboljih filoloških istraživanja, na tom poslu rade Englezi, Amerikanci, Rusi, Talijani, Nijemci, ono do čega se došlo najbolje je i najdalje, čini se i da u to ne može biti sumnje. I taj zvuk mene dira u ono žedno mjesto u stomaku. No mene sve svirale na dah diraju u to mjesto, i flauta, i zurna i kaval i nay i dvojnice naše. I sardinijske trojnice launeddas. Pa opet me, opet naravno, muči pitanje, je li zvuk koji proizvode čudesni auleti Stefan Hagel, Conrad Steinmann ili Michael Vereno onaj zvuk koji se slušao u Sofoklovim tragedijama.

U četrnaestoj knjizi o banketu mudraca (najizdašnijem dokumentu za građu o aulosu) Atenaj kazuje kako se neki od gozbara prisjetio da je pjesnik Melanipid tankoćutno ismijavao svirku aulosa, te tvrdio kako je boginja Atena bacila iz ruku to sviralo rekavši neka i ono i njegovi svirači idu bestraga, e jer joj ne pristaje uz ljepotu. U pozadini je, naravno, priča po kojoj se boginja pri sviranju oglednula u vodi i užasnula se svojih naduvenih obraza. Na to se javio za riječ neko iz gozbarskog društva i kazao kako ne vjeruje da bi boginja Atena našavši taj čudesni instrument u šumi mogla iz ruku ga baciti, e da bi ga našao pa se svirkom na njemu sladio zvjerski satir Marsija, nimfin sin. Banketaš onda navodi pjesnika Telesta koji hvali onoga auletu što je postavio lidijski način svirke i suprtotstavio ga dorskom. O svirki na aulosu piše i Platon u ‘Državi’: kaže kako su lidijski i jonski način sviranja mekani i pristaju za gozbe, te im suprotstavlja dorski i frigijski, od kojih je prvi primjeren ratnicima, a drugi onima u miru koji žive vedrim i mirnim životom. Sofokle je prednost dao lidijskom načinu sviranja, uzevši ga u tragediju, čemu do danas nije naudila ni potonja Platonova konzervativistička kritika auletike.

Platon smatra, isto u ‘Državi’ da ritam i muzika treba da prate riječi, a ne da riječi budu pratnja muzici i ritmu. Ovaj princip je svakako trajao dugo, jer kod Pseudo Plutarha nalazimo kako su u davno vrijeme pa sve do ditirambskog pjesnika gorespomenutog Melanipida, pjesnici plaćali svirače na aulosu koji su ih pratili, jasno zato što je poezija bila protagonista, a muzika je stajala na usluzi pjesniku. Dalje stoji kako je i taj običaj s vremenom nestao.

Valja reći da je Aristotel tražio da svirka na aulosu ne bude dio obaveznog obrazovanja. On, racionalizirajući prizor s Ateninim odbacivanjem svirala, u ‘Politici’ piše: ‘aulos nema nikakvog uticaja na inteligenciju, a mi Ateni upravo pripisujemo inteligenciju i umjetnost…aulos ne služi da izrazi moralne osobine čovjekove’. Valja se sjetiti i Alkibijada, koji je, po Plutarhu, o aulosu govorio kako začepljuje usta i lišava ih riječi. Primam k znanju, ali me ne dotiče.

U muzeju u Pestumu vidio sam primjerak aulosa izrađen od jelenove cjevanice. Po njemu je Paul Reichlin izradio vjernu kopiju slijedeći stroga načela primjenjene muzičke arheologije. Slušao sam svirku toga aulosa potomka davnog pretka iz grčke Posejdonije. Ne mogu da odredim koji dio moga uzbuđenja od te muzike dolazi od same svirke, a koji od cijele stvari oko te svirale, od Pestuma, grčkog slikarstva i Skakača u onaj grob od vode, ili dolazi od Eleatske škole. A volio bih da mogu te dijelove spoznati i nekako ih razdvojiti, jasno, da bih ovladao njima. Divide et impera. Kao što ih je, u svom svijetu, spoznao moj zemljak Mahmut, slušanjem zvuka iz djetinjstva samo radi zvuka iz djetinjstva. Ja dotle nisam došao.

Novosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here