Nismo se mi klali da bi nam djeca učila istu matematiku

Organizatori matematičke olimpijade BiH odredili nacionalne kvote za takmičare, odnosno takozvani nacionalni ključ.

Piše: Dragan Bursać

Društvo matematičara bh. entiteta Republika Srpska biće ovogodišnji domaćin Matematičke olimpijade Bosne i Hercegovine, čiji će najbolji predstavnici ići na Međunarodnu olimpijadu u Rio de Žaneiro. I sve bi ovo bilo sjajno da nije jedne začkoljice. Koliko god vam se sve ovo činilo nevjerovatno, faksimil potvrđuje kako su organizatori odredili nacionalne kvote za takmičare, odnosno takozvani nacionalni ključ, nama dobro poznat sa afemernih izbora za miss.

A po tom ključu ne može bilo koja pametna dječija glavica učestvovati na takmičenju mladih matematičara. Da ne bi bilo “zabune”, vajni organizatori su pribjegli starom dobrom nacionalističko-segregativnom prebrojavanju krvnih zrnaca, pa je tako predviđeno da iz Federacije učestvuje 20 mlađahnih Bošnjaka i 10 Hrvata, a “roba” iz RS-a nije niti deklarisana, pa je za pretpostaviti kako je riječ o malim Srbima i njih je 15 natjecatelja.

Mnogi će reći da je matematika najčistija, najlogičnija i najegzaktnija nauka, gdje nacionalna pripadnost jednog matematičara nema veze sa zdravim razumom. Ali, hej, dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, državu u kojoj je zdrav razum odavno ubijen, silovan i spaljen.

Segregacija kao pravilo

Organizatori, nažalost, nisu napravili nikakav presedan. Čak eksplicitno navode kako su ovakve kvote od ranije ustanovljene, pa se oni samo nadovezuju. Oni, dakle, ti profesori, sjajni i uzorni, akademski građani i matematičari, posve hladno izvrću realnost i, namjesto najumnije dječice, koja bi nas, kako to stoji i u svijetu trebala predstavljati, čine umobolnu sprdnju od jednog takmičenja.

Kako li će samo to izgledati u praksi, Bože mili? Ne, nema veze što je neki Ivica iz Lištice najbolji u trigonometriji ako je tek 11. po redu iz korpusa hrvatske mladeži. Šta će tražiti Alma iz Bosanskog Petrovca ako ispred nje ima jedno 22 bošnjačke djece i, na koncu, džaba Lazaru sve znanje ovog svijeta iz geometrije kad nije “upao” među 15 Srba.

I, na koncu, konaca, hoće li nastavnici i profesori, izrođeni u inkvizicijsku komisiju, tražiti krštenice i rodne listove djece, hoće li tražiti uvjerenje o državljanstvu i iskaz roditelja o nacionalnom statusu prije pristupanja takmičenju? Hoće li tražiti kakav DNA test porijekla, hoće li gledati rodoslov dječaka ili djevojčice prije nego li se uhvate u koštac sa razlomcima?

Kakvi crni razlomci, kakvi algoritmi, kakvi sinusi i kosinusi, prvo nacionalna pripadnost, pa onda na test! Tako se to radi u nas. Jer, kad mogu missice, što ne bi mali matematičari? Kad se djeca u Jajcu mogu (bezuspješo) boriti za jednu školu pod jednim krovom, uprkos suludom insistiranju roditelja, profesora i sistema da ih razdvoje po nacionalnom ključu, šta je sistem bolji u Istočnom Sarajevu?

Ostali su nule

A, na koncu konaca, nema, dragi moji i drage moje, ovdje mjesta za romsku, jevrejsku i inu djecu. Jok! Nema mjesta za “miješano meso”, kako je onomad jedan nacionalista nazvao djecu iz “mješovitih brakova”. Oni su ionako u državi Srba, Hrvata i Bošnjaka tek ostali, tek statistička greška, koju nacionalisti nikako da zatome, tek neprijatan ostatak prošlih vremena. Tek težnja ka nuli! Ta, i međunarodna zajednica, sa monstruoznim programom “dvije škole pod jednim krovom” sa aminomavanjem segergacije po nacionalnoj osnovi, dala je pun legitimitet i vjetar u leđa ovim desperadosima zdravog razuma da prave međunacionalno matematičko takmičenje djece.

A, ponavljam, ta djeca iz miješanih brakova upravo kroz ovakve zvanične akte i takmičenja – jer, ne zaboravite da je ovo zvanično takmičenje za Međunarodnu olimpijadu – dakle, ta djeca su i zvanično segregirana, ostavljena, zapostavljena i skrajnuta. Nauštrb ne samo znanja i nekakvog tamičenja, nego i nauštrb svoje egzistencije i postojanja kao ravnopravnih ljudskih bića. Jer, ne zaboravite, nesrpska, nehrvatska i nebošnjačka djeca nisu ravnoprava u ovoj nesrećnoj državi. To je jedno, a drugo – svako miješanje “čistih” je gotovo zabranjeno.

I po pitanju borbe djece da zajedno pohađaju nastavu u Jajcu, jedan satirični portal je stavio zanimljivi naslov: “Roditelji iz Jajca složni: Nismo mi ubijali jedni druge da bi nam djeca zajedno u školu išla”. Vidite, sav problem je u nas što je ova satira upravo čista istina i mjerna jedinica prostora i mjesta koje se zove Bosna i Hercegovina.

Pa je zato posve normalno nekom profesoru, ili, još grđe, udruženju matematičara, da, namjesto fešte nauke, znanja i mladosti ove zemlje, velim, na mjesto najsvjetlijeg što imamo, pravi specifikacije umnogome slične predratnim spiskovima za likvidacije. Pa je zato posve normalno da, umjesto najboljih matematičara, kvalifikujemo djecu sa određenim brojem nacionalnih krvnih zrnca.

Pa je posve normalno da u “spiskovima” (kako to morbidno zvuči) nema nekakvog malog Atijasa, Haruna, Erola, Magde, Jane… čiji se roditelji ne uklapaju u specifikacije.

I ne, ne bi kod nas prošao nikada mali Albert Ajnštajn, jer je – Židov. Ne bi prošao kakav junoša Nikola Tesla, jer je bio građanin planete, ne bi prošla Marija Kiri… Ne bi prošao bilo ko ko se ne uklapa u sulude šablone.

Prekrajanje dječijih mozgova

Ovo je na toliko nivoa dehumanizirajuće i obeshrabrujuće da je teško razumnom čovjeku i razmišljati. Ali, velim, ovo je samo aminovanje opšteg ludila u kome živimo, ovo je samo jedna minijatura zemlje bez države, svijeta bez logike, obrazovnog sistema bez vaspitanja, koji oblikuje stranačke nacionalne poslušnike i koji tjera djecu da već u osnovnoj školi postanu hodajući nacionalni i nacionalistički mediokriteti.

Pa se poslije čudimo malom Anti koji nikada nije bio na istočnoj strani Mostara, pa se čudimo djeci iz Banjaluke i Trebinja koja ne smiju otići u Sarajevo, jer će ih “dignuti u vazduh”, pa se čudimo što je nacionalna i multikonfesionalna tolerancija postala iznimka, kojoj se svi, k’o biva, prijetvorno i licemjerno divimo… A, aminujemo sistem koji je stvorio trenutno jedini u svijetu legalan pedagoški aparthejd.

Pa tako možemo reći, sa punim pravom, da živimo jednu vrstu kulturnog fašizma, u kojem na Matematičku olimpijadu, poput televizora sa performansama, šaljemo, namjesto 45 najboljih mladih matematičara, zapravo 45 djece koja su zadovoljila nacionalni ključ.

A, promislite, ima li šta gore od ovoga? Ima! A, to je žigosanje dječice koja baš učestvuju na takmičenju. Jer, možda oni i jesu najbolji, ali javnost će ih pamtiti kao male Srbe, Hrvate i Bošnjake, a ne matematičare. Javnost će ih pamtiti kao “projekt” Udruženja matematičara RS-a. Ništa više!

Ako sve ovo možemo svariti, za bolje i nismo. Na žalost! Mi smo tek puki, prosti brojevi, djeljivi sa jedinicom i sami sa sobom.

Al Jazeera

Podijeli objavu
Prethodni članakMolitve na stratištima
Sljedeći članakTransformers