Nino Gvozdić poručio Josipu Muselimoviću: Nisi istinski domoljub, hrvatstvo ti služi za samopromicanje, branio si ‘Grobare’ protiv Zrinjskog

Moj uvaženi kolega Josip Muselimović, čitav svoj životni i radni vijek blizak je politici i političarima. No, on ( izostaje pridjev, koji bi ovakav stav definirao) se dotiče politike, samo onoliko, koliko treba, da bi od hrvatstva napravio ideologiju, koja ga promiče, umjesto iskazivanja istinskog domoljublja.

Piše: Nino Gvozdić

Tako u svojoj jučerašnjoj kolumni, u ime hrvatskog naroda, štiti Republiku Hrvatsku. „Žestoko kažnjavanje nevinih“, naslov je njegovog teksta u cilju zaštite interesa hrvatske Države i njihovih uspješnih nogometaša. Europa se možda urotila protiv njih (nogometaša) – nas sviju, jer što će im u svijetu biznisa, u završnici natjecanja neki tako mali narodi : „Island, Hrvatska Slovačka, Malta“. Njegova pravna analiza huliganskih nereda na francuskom stadionu zasniva se na „univerzalnom principu objektivne odgovornosti“, čije ishodište crpi iz „jugoslavenskog“ Zakona o obveznim odnosima.

Moje objašnjenje – novonastale države nikad nisu donijele svoje zakone iz ove oblasti nego su samo preuzele navedeni Zakon. Istina, zbog naših jezičnih nijansi, taj zakon se još uvijek negdje zove Zakon o obligaciono-pravnim odnosima, pod kojim je donesen. Nakon preuzimanja Zakona s takvim imenom, Hrvatska je preuzela taj Zakon pod hrvatskim nazivom, uz neznatne izmjene.

Kolegina analiza podrazumijeva nevinost Hrvatskog nogometnog saveza, kroz niz pitanja koja zna postaviti, ne nudeći nikakav odgovor. Nema čak ni naznaka, jer u sve to „upetljava“ svastiku na Poljudu, koja ima ili nema veze sa francuskim huliganstvom, ali je autoru bitno, na neki način pokazati, kako zna biti kritičan prema vlasti : „a ministru unutarnjih poslova nije nedostajala dlaka s glave, on je još uvijek tu“.

Apstraktna teza! U iskazu bi se trebalo misliti na konkretnu političku opciju, koja je bila u vrijeme „svastike“, zato čuđenje kako je onda „ministar još uvijek tu“, kad se kritika odnosi na starog ministra, a već je došao novi ?

Dobro – sloboda izražavanja: autoru je bitno da se zna kako je on za Hrvatsku. Onakvu Hrvatsku, koja kad je narod, kako ja formulirao rečenicu o malim narodima, podrazumijeva i Hrvate iz Bosne i Hercegovine. (Ako, je zaista to mislio kad je pripadnike malih naroda, poistovjetio sa imenom države – ČESTITAM MU!). Pa, naravno, da svi Hrvati s ovih prostora, navijamo za Hrvatsku, kad nam je to naša Država, kojoj pripadnost dokazujemo na taj način. NAVIJANJEM za našu „repku“, a ne samo putovnicama i domovnicama.

Međutim, javnosti nije loše znati da je kolega Muselimović te članove 180-184 Zakona obveznim odnosima „ubacio“, u svoj tekst „prepisivanjem“ iz jedne vrlo važne parnice za ovaj Grad. Naime, kolega Muselimović je bio punomoćnik navijača Partizana, koji je tužio našu Županiju i HŠK Zrinjski. Odatle mu tako bistro znanje iz te oblasti.

„Grobar“ je uspio dobiti parnicu uz pomoć kolege Muselimovića i bliskog mu prijatelja doktora Ostojića (vještak u tom predmetu ) i ishoditi „jadnom dečku“ odštetu od oko 40.000,00 KM. Odluku u korist Muselimovićevog klijenta je donijelo jednonacionalno vijeće Županijskog suda Mostar. Predmet još nije završen na Vrhovnom sudu F BiH.

Znači, taj recept koji je primjenjivao u toj parnici, kolega Muselimović, iznosi kao argument po kome bi UEFA i francuska država „bile dužne naknaditi štetu hrvatskom, poljskom, ruskom i svakom drugom nogometnom savezu“.

Kolega Muselimović tvrdi da „drugačije ne može biti“ !

E, može moj, dragi Josipe! Nitko, nikad neće nama platiti nikakvu štetu. Francuska država u pravu i pravosuđu promovira one vrijednosti, da kao prvo, štiti samu sebe i ne dozvoljava tamo nekim „izdajicama“, da joj ugroze interese.

Nitko nikad neće uvjeriti časne građane Mostara, da ti navijači iz Srbije nisu onda stigli u Mostar, želeći konflikt pod svaku cijenu. Škotlanđanin, Willie McDougall, Oficir za sigurnost na toj utakmici, doslovno je napisao u svom izvješću : „Političke dimenzije zbog proteklog rata koristili su navijači Partizana“.

Uvaženi kolega, Vi ste svojevremeno izjavili kako „ne biste mogli braniti Kardžića“, a eto možete „Grobara iz Čačka“, protiv interesa svoje Županije i nogometnog kluba za koji Vam očito „ne kuca srce u grudima“.

Meni, koji sam ogorčen što sam u ime Zrinjskog, izgubio tu parnicu, samo Vaše učešće u takvoj parnici je grijeh. Neoprostiva aktivnost, nespojiva sa političkim stavovima koje iznosite. Presuda koja Vam osobno donosi korist je loša za ovaj Grad i Županiju, a naročito za Klub koji je „život i više od toga“. Ta presuda je mogla biti donesena samo u ovakvoj državi, nikako u Francuskoj. Grozno je to što ste Vi povezali sve ovo, kao odvjetnik-profesionalac i kolumnist-amater.

Presudu koja je mogla biti donesena samo zbog mržnje koja vlada ovom državom, nametati kao uzus Francuzima. Smiješno! Nisu oni toliko ludi! Citiram Vas iz teksta koji me pošteno razljutio: „luđeg od sebe ne mogu naći“.

Nespretna sudska presuda koja Vam je poslužila kao iskazivanje stručnosti, da citirate članke 180-184. Zakona o obveznim odnosima je jedna VELIKA NEPRAVDA. Dozvoljavam sebi da je komentiram ! To mi nalaže Ivo Andrić, koga često citirate bez potrebnog razumijevanja. „Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo! Trebalo je živjeti!“

Za ovaj žestok obračun s Vama i onim nepravednim sucima, što presudiše u korist Vašeg grobara, nalog mi je dao Vaš omiljeni pisac. Ono troje neimenovanih sutkinja, su naravno bošnjačke nacionalnosti, i siguran sam – itekako, pate zbog toga što je Velež otišao u drugu ligu, a mi u Ligu šampiona.

No, kao mlađi kolega koji komentira Vaše hrvatstvo – ističući da ga koristite samo na jedan način – da biste nešto dobili u smislu stjecanja moralne i materijalne koristi ( IDEOLOGIJA), Vam javno poručujem da nikad ne bih branio ni Karadžića, ali ni onog Grobara iz Čačka. Za sva blaga svijeta !

Vaša ideološka matrica ima potvrdu u tome što ste se ohrabrili, kao netko kome se treba diviti što je „pomogao“ hrvatskoj državi pravnim savjetima po kojim je kriva Francuska za ono, zbog čega se svi trebamo stidjeti. Njihov propust zbog koga još treba da nam plate, isti je kao naš propust u odnosu na Grobara iz Čačka, što dođe u Mostar da sruši ovaj Grad. Loš je Vaš savjet ! Nemaju Francuzi sudove koji bi primjenjivali princip utvrđivanja objektivne odgovornosti, bez ocjene doprinosa izazivača nareda. ( Zaboravili ste izuzetak, kojim se organizator događaja, oslobađa od odgovornosti ! ) To što ste napisali u zaštitu hrvatskih interesa, nije baš ispalo mudro iskazano

To nije pamet, to nije ni jednoumlje, to je ona vrsta izdaje, kojoj se pribjegne, uvijek kad se može, a da se ne primijeti.

Zato i jesmo došli u situaciju da nam je Matica Hrvatska kojoj ste Vi na i dalje na čelu, iako iz sjene, (svaka Vam čas na zaslugama ! – dok je još bilo novca!), trenutno na uspješnom putu da postane Matica srpska.

Ne samo zbog Grobara iz Čačka, ima tu i drugih, važnijih stvari, ostavit ćemo ih za neku drugu prigodu.

Za kraj, kad se već pačate nogometa, više bi mi se svidjelo da ste komentirali rečenicu izrečenu nakon ozljede Vedrana Čorluke na utakmici s Turskom. Sportski komentator je doveo u vezu nogomet i politiku, države i narode, na način da sam od toga napravio tekst, ali zbog uzurpiranja medijskog prostora s Vaše strane, meni se uskraćuje mogućnost za izražavanje bolje artikuliranih „hrvatskih interesa“.

Od Vas i Vašeg narcisoidnog gušenja svega što Vas ugrožava, ne mogu dobiti zasluženi prostor, koji je puno interesantniji čitateljstvu!

Ta sportsko-politička rečenica glasi: „Uzdajmo se u Vedranovu glavu. Pa rođen je u Bosni. A, ne bih bio sad u koži Čolkanoglua“.

Imam esej o ovoj rečenici na razini Andrićevih bisera. Puno važniji od Vašeg pomaganja Hrvatskoj. Jedan od Rusa iz moje biblioteke, KATAJEV, rekao je „Praktično je nemoguće naučiti čovjeka da piše, ali ga je još teže uvjeriti da se okane tog posla“.

Podsjetimo i na kolumnu  Josipa Muselimovića

 

Žestoko kažnjavanje nevinih

 

Prije četiri godine, na istoku, zapadu, sjeveru i jugu našeg kontinenta zahuktale su se pripreme za odlazak na Europsko nogometno prvenstvo 2016. godine. Dok su se nacionalne ekipe brižno pripremale za veliki sajam svega i svačega, moćne i manje moćne države razmišljale su o tomu kako se dokopati prava na organizaciju smotre jednog suvremenog fenomena zvanog – nogometna lopta.

Razmišljali su i smišljali kako se dočepati organizacije Europskog nogometnog prvenstva, zajamčene dobiti koja se mjeri stotinama milijuna svježih eura i kako na najbolji način predstaviti kulturne, turističke i gospodarske potencijale svoje zemlje.

Organiziranje velikih sportskih manifestacija postala je stvar nacionalnog prestiža, pa i male zemlje znaju zagristi u ovakve projekte i grubo pogriješiti.

U vrijeme održavanja Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj, pod svaku cijenu, građene su velike i raskošne sportske dvorane. Rukometno prvenstvo trajalo je petnaestak dana, pobjednici su uzeli pehare i medalje te otputovali svojim kućama, a sportske dvorane ostale prazne i puste. S njihovim nevoljama ni velika gospodarska središta ne mogu izići na kraj.

Nakon “grijanih” izbornih kuglica i tko zna čega još ispod njih, organizacija Europskog nogometnog prvenstva 2016. godine pripala je zemlji galskih pijetlova – zemlji koja je nekoliko desetljeća u vrhu nogometnog svijeta i u vrhu najviših civilizacijskih postignuća. Velike i male zemlje gradile su stadione, tražile najbolje trenere, stvarale optimalne uvjete kako bi se i njihova nacionalna vrsta našla među tridesetak najboljih. Slavili su oni koji su se plasirali i sa svojim sportskim draguljima pošli put Francuske, a još više tugovali oni čijih nogometaša tamo nema, čije se zastave ne vijore, čije se himne ne sviraju i ne pjevaju.

Kada je njezino veličanstvo – nogometna lopta krenula s centra, za njom se pokrenulo cijelo gospodarstvo jedne zemlje, njezine zračne i pomorske luke, autobusni i željeznički kolodvori, hoteli i restorani, trgovački centri, tisuće novinara i televizijskih izvjestitelja. Pokrenulo se sve što prati jedan ovako veliki sportski i društveni događaj. Rijeke navijača odjevene u nacionalne boje krenule su put francuskih graničnih prijelaza i zračnih luka, oči cijelog svijeta uprte su u sajam sportskih, turističkih, političkih i svih drugih nadmetanja.

Uz velike sportske događaje okupljaju se stotine tisuća različitih ljudi. Neki su bolesni i frustrirani, neki nesretni i razdražljivi, pa im je otvoreni prostor stadiona jedinstvena prilika da iz njih progovore bijes i nezadovoljstvo. O postupcima navijača pišu ozbiljna novinarska pera, raspravljaju ugledni sociolozi i politolozi, a na koncu svemoćna UEFA, bez pravnog temelja, presuđuje novčanim kaznama, ponekad teškim stotinu tisuća svježih eura. U uvjerenju da je ovo vrijeme polupanih lončića, da ono zahtijeva ozbiljnu analizu, odlučio sam čitateljstvu ponuditi svoje razmišljanje. Ono će početi od fenomena zvanoga – hrvatska nogometna reprezentacija.

S prostora bivše zajedničke države niti jedna nogometna reprezentacija nije se uspjela plasirati na Europsko nogometno prvenstvo 2016. godine. Natjecale su se Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija.

Nitko nije uspio, a svi su to željeli.

Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je simpatije nogometnog svijeta, pa i najveći nogometni autoriteti govore da je to magija – magija koja oduševljava i koja je dostojna pobjedničkog trona.

Može li ovakav uspjeh kod nekog frustriranog navijača izazvati jal i potaknuti ga na neku nerazumnu radnju?

Prije nekoliko dana u mostarskom hotelu Ero o knjizi sveučilišnog profesora, neuropsihijatra dr. Dragana Babića, govorili su najveći domaći i inozemni znanstveni autoriteti. Listajući stranice knjige i razmišljajući o primjerima koje je profesor Babić ponudio, nikada nisam bio bliže pučkoj izreci:

“Nitko nije toliko lud da od sebe luđeg ne bi mogao naći”.

Promocija knjige bila je prava akademska svečanost, kulturni i društveni događaj koji se pamti.

Sa svojim susjedima Republika Hrvatska ima neriješenih graničnih, političkih i niz drugih prijepora.

Opravdano je postaviti pitanje – je li, možda, neka organizirana radikalna skupina alkoholičara, drogeraša, siledžija i crnokošuljaša nabavila dresove, kape i zastave hrvatske reprezentacije, presvukla se, ušla na stadion s namjerom izazvati nered i na javnoj sceni kompromitirati “mrskoga” susjeda?

Je li možda radikalna skupina čeških navijača kupila istu opremu i u trenutku “potopa” nacionalne ekipe bacila baklje u želji da na taj način izazove prekid utakmice i eliminira hrvatsku nogometnu reprezentaciju iz daljnjeg natjecanja?

Sve je moguće!

Moguće je i to da nijedna od 83 kamere postavljene na splitskom nogometnom stadionu ne registrira nazočnost osoba koje su nasred travnjaka, kao pravi umjetnici, crtali, iscrtavali i estetski dotjerivali svastiku, s jasnom namjerom kompromitacije časne povijesti nogometnog kluba Hajduk, grada domaćina i eliminacije hrvatske nogometne reprezentacije.

Svastiku su ošišali, ona je nestala, a ministru unutarnjih poslova nije nedostajala dlaka s glave, on je još uvijek tu.

Tu je, jer već sutra može zatrebati novo “umjetničko djelo”, nova svastika za novi obračun.

Pitanje do pitanja; svako složenije od onog prethodnog.

Tko se može zakleti da u tijelima međunarodne nogometne organizacije ne postoje ljudi koji se, na ovaj ili onaj način, žele riješiti velikih ekipa malih naroda?

Posljednji događaji govore da u tim “velečasnim“ redovima ima krupnog mita, ozbiljne korupcije i namještanja.

Jedna je priča kada u završnici natjecanja sudjeluju Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, a posve druga kada se u “tim vodama” nađu mali narodi: Island, Hrvatska, Slovačka, Malta. Za organizatore ovakvih sportskih natjecanja profit je zakon, on pripada velikima, a ne malima. To je njihov manifest, oni Sveto pismo ne poznaju.

U ovoj cijeloj priči ostaje pitanje – tko je odgovoran za nesporazume i štetne posljedice koje nastanu na sportskim terenima?

Evo kako je to regulirano u našem pravosudnom sustavu, a tako je i u drugim zemljama bližega i šireg europskog okruženja.

Radi zaštite građana u izvanrednim okolnostima, Zakon o obveznim odnosima (čl. 180 – 184) propisuje odgovornost od opasnih stvari i opasnih djelatnosti. Rizik nastupanja izvanrednih okolnosti proizlazi iz okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili otvorenom, javnom prostoru. Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, odgovornost za štetu nastalu smrću, tjelesnom ozljedom, oštećenjem ili uništenjem imovine fizičkih osoba, snosi društveno-politička zajednica čija su tijela, po važećim zakonskim propisima, bila dužna spriječiti takvu štetu.

Prema tome, Europska nogometna organizacija i francuska država, po univerzalnom principu objektivne odgovornosti, dužne su naknaditi štetu hrvatskom, poljskom, ruskom i svakom drugom nogometnom savezu, jer nasilje nisu spriječile, a kao organizatori bile su to dužne učiniti. Zbog svojih propusta ne mogu drugog kažnjavati i tako u svoju blagajnu dodatno zgrtati stotine tisuća svježih eura.

Tako je i drukčije biti ne može!

neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here