Nikola i Marica, savršeni zločin

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Bato da ispriča anegdotu iz rata. Ima i Bato, naime, malu kafanu i običaj da zovne u gluho doba noći da ispriča kakav vic, ili anegdotu iz rata.

Piše: Boris Dežulović

Elem, negdje devedeset druge čistili četnici brda oko Pala od Bošnjaka, pa jednom njegovom drugu, velikom predratnom mangupu, pijani i naoružani banuli pred kuću, urlajući da otvori vrata. Vije se po selu crni dim, vonja palež do Sarajeva, gore kuće, odjekuju rafali, a drug, veli, otkačio onaj lanac na vratima, oprezno izvirio nosom i – znaš šta kaže? Pita, “imate li nalog za pretres?”

Dobro je za priču ispalo da je drug nekako preživio, pa da se može ispričati bez uzdaha i rakije. Pripovijest o sedamdesetčetverogodišnjem Nikoli Crepulji i sedamdesetdevetogodišnjoj Marici Krstić, dvoje hrvatskih povratnika iz maloga sela Ratanj kraj Kaknja, nažalost nije od tih priča.

Nikola je bio nagluh, i nije te lanjske aprilske noći mogao čuti kad je netko snažno udario o vrata njegove kuće. Čula je zato Marica, ali ona je bila slijepa i nije vidjela tko je na vratima. Nikola nije čuo što neznanac hoće, Marica nije vidjela tko to traži novac i alkohol. Nikola nije čuo strašne psovke, Marica nije vidjela kad je Nikola pao. U sljedećem trenutku, niti je Nikola išta više vidio, niti je Marica išta čula.

Susjedi su ih pronašli iste noći, u teškom stanju, s višestrukim prijelomima kostiju lica. Načelnik općine Kakanj Nermin Mandra, koji ih je posjetio u bolnici, izjavio je da nikad nije vidio tako unakažene ljude. Policija je pak bila brza, i napadač je već sutradan priveden. Dvadesetdvogodišnji Arnes Delić – lokalni kabadahija iz sela Dragovići kraj Vareša, otprije poznat po nasilničkom ponašanju, napadima na hrvatske povratnike i pljačkama njihovih kuća – pred Tužilaštvom Zeničko-dobojskog kantona priznao je napad, pravdajući se da je bio pijan i da se “nekih stvari ne sjeća najbolje”.

Bila je to tek kratka vijest u crnoj kronici, nismo je ni registrirali, kao što nikad zapravo nismo ni zapazili vijest objavljenu tri tjedna kasnije, u utorak 13. maja prošle godine, kad su istoga dana, jedan za drugim, umrli Nikola i Marica. Nikola je teškim ozljedama podlegao u zeničkoj bolnici, a koji sat kasnije, u staračkom domu u koji je smještena nakon hospitalizacije, tiho je za njim otišla i Marica. Istoga tog dana izlile su se Bosnom rijeke, i pored apokaliptičnih poplava strašna, ali tiha i beznačajna smrt dvoje staraca iz sela Ratanj kraj Kaknja nije imala mjesta.

Zaboravili smo u međuvremenu i poplave, a kamoli Nikolu i Maricu: prošlo je mnogo vremena – za koji dan će, eto, točno godina otkako su ih probudili udarci na vratima – i sjetili smo ih se konačno tek ovih dana, ali ovaj put bez prava da ih ikad više zaboravimo. Svakako, to pravo nemamo sve otkako je ovoga ponedjeljka Kantonalni sud u Zenici – zbog onoga što se u pravu zove “nedostatak dokaza”, a u pravdi “nedostatak volje, želje i ikakve ambicije pravosuđa” – Arnesa Delića oslobodio optužbe da je ubio i opljačkao Nikolu Crepulju i Maricu Krstić.

Iz škrte vijesti saznajemo tako da Tužilaštvo sudu nije predočilo zadovoljavajući dokaz, kakav je trag DNK – kako je pak ijedan sud ikada ikoga izašto osudio dok nije bilo DNK-analize, ostaje nakon ovoga jedan od vječnih bosanskohercegovačkih misterija – i Arnes Delić, iako je priznao napad na nemoćne starce, odšetao je na slobodu. Samo što to od danas nije samo njegova sloboda. Od danas, to je sloboda svakog lokalnog kabadahije da udari na vrata slabih i nemoćnih, sloboda svakog ubojice da ubije dokle god žrtva ne pripada zaštićenoj vrsti.

Nikola i Marica bili su upravo savršene žrtve – bili su stari i nemoćni, bili su gluhi i slijepi, bili su sami na svijetu, i bili su Hrvati – pa je njihovo ubojstvo upravo savršeni zločin: zločin za koji, kako glasi najkraća definicija savršenog zločina, nitko nikada neće odgovarati. Možda, naime, Nikola i Marica i nisu ubijeni zato što su Hrvati, već samo zato što su bili laka, nezaštićena meta, ali nezaštićena su meta bili zato što su Hrvati: i mrtvi su, najzad, nezaštićeni zato što su bili Hrvati.

Osim, jasno, ako iz nekog razloga ne vjerujete časnom sudu. A obzirom da časni sud nije povjerovao optužnici Tužilaštva, ispada da je povjerovao iskazu optuženog. Koji se svih onih “nekih stvari” kasnije iznenada sjetio, svake do posljednje, i koji, priznajem, ima dosta jaku priču: njegov odvjetnik ju je onomad iznio i novinarima.

Elem, policija je priznanje njegova mladog klijenta u stvari iznudila silom, prava je istina da je radio za pokojnog Nikolu, koji mu je dugovao novac, i kada je Arnes te noći zatražio svoje, Nikola mu je najprije zaprijetio, a onda ušao u kuću i odjednom počeo tući Maricu, da bi – kada je Arnes krenuo spasiti nesretnu staricu – Nikola stao vlastitom glavom udarati u zid, nakon čega je prestravljeni mladić pobjegao glavom bez obzira. Eto, časni sude, tako je bilo, ne d’o bog nikome.

Jebiga, i ja sâm – kad ovako napišem – moram priznati da priča nema nijednu jedinu rupu. Ako je na mjestu napada nađen samo Nikolin i Maricin DNK, zdrav razum kaže kako to znači da su se sami međusobno poubijali. Poznato je i inače da su Hrvati po tim zabačenim selima svojeglav svijet, pa svojom glavom udaraju o zidove. Takav im DNK.

Sve je, shvatili ste, u tome: Nikola i Marica imali su kriv DNK. Kriv, što bi se reklo, po svim točkama optužnice.

Nakon čega svaki lokalni kabadahija ima pravo udariti na vrata nemoćnih i nezaštićenih, i svaki ubojica pravo da ubije dokle god žrtva nema DNK zaštićene vrste. Baš kao u onoj priči, ne znam jesam li vam je pričao, o mangupu koji je pijanoj bandi što je devedeset druge etnički čistila Pale tražio nalog za pretres.

Samo što će pijana banda ovaj put imati nalog. S pečatom Kantonalnog suda u Zenici.

Oslobođenje