Neprijateljska propaganda: Neizrečeno U

Nije li logika hrvatskog nacionalizma vrlo elegantno komprimirana unutar Panovog loga? Čušpajz od šahovnice, mita i pletera u svome se donjem dijelu, u samom svome temelju – vidimo sada neobično jasno – pouzdano oslanja na neizrečeno U.

Piše: Boris Postnikov

Pjena nacionalizma

Uzalud politički traktati, kolumne i komentari, nezavisni analitičari: uzalud naoštrena novinarska pera. Jer smisao hrvatskog nacionalizma nitko ne opisuje bolje od prosječnog copywritera. Koliko je, primjerice, redaka bilo ispisano unatrag četiri ili pet godina, otkad se nacionalistička desnica povampirila pod vodstvom Tomislava Karamarka, samo zato da bi nam se obrazložila popularna teza o instantnom povratku Hrvatske u mračne devedesete. A onda, prije nekoliko mjeseci, Hrvatska poštanska banka lansira kampanju pod plaštem nacionalno osviještenog superjunaka Hrvatka. I najednom, situacija je posve jasna. Blesava maskirana maskota – daljnji animirani potomak Superhrvoja, strip-heroja koji je devedesetih mlađim generacijama približavao ljepote Domovinskog rata – pod rodoljubnom parolom ‘svoj na svome’ ima naime samo jedan cilj: poturiti Hrvaticama i Hrvatima još poneki potrošački kredit. Takva valjda i mora biti putanja lokalnog nacionalizma u uvjetima globalnog kapitalizma: započne kao politička tragedija, završi kao reklamna farsa. Započne s Karamarkom, okonča s Hrvatkom.

Čini se da su neiskorištene tržišne potencijale nacionalnog ponosa prepoznali ovih dana i u marketinškim odjelima Pana: koprivnička punionica pokrenula je sveobuhvatnu akciju rebrandinga svojih piva, a rezultat je zapeo negdje između regularnog kič-patriotizma i rubne zone ustašoidnog idiotizma. Novi logo opleten je naime dizajnerskom interpretacijom ‘tradicionalnog hrvatskog pletera’, u takav je okvir umetnuta neizbježna šahovnica, spomenuta je i mitska 1971. godina. Ključni je detalj stao, međutim, u donji dio slike: malena grba pri dnu grba koja neobično podsjeća na stilizirano slovo ‘U’. I ne podsjeća toliko – da ne bude zabune – autora ovoga teksta ili kakvu hipersenzibilnu antifašističku udrugu, nego one kojima je pivo namijenjeno; njegovu primarnu publiku. Pa zato ovih dana na Facebook-stranici Pana prezaposleni administratori ubrzano i uzaludno brišu komentare oduševljenih nacional-pivopija, koji logo dešifriraju otprilike ovako: ‘Pan iznad slova U sa starohrvatskim grbom u sredini i 1971. kao simbol Hrvatskog proljeća. Od sada pijem samo Pan!’ Ili pak: ‘Svaka čast na dizajnu! Zanimljiv je ‘U’okvireni grb!’ Ili recimo: ‘Za Pan spremni!’ Ili, zašto ne: ‘sače vam srat da izgleda ko svastika sa ustaškom šahovnicom’…

Nije pritom, naravno, nimalo važno jesu li dizajneri grba imali na umu baš takvu poruku kakvu njihove mušterije, vidimo, čitaju – manje subliminalnu, više nenormalnu – jer presudna je upravo činjenica da to ne možemo znati. Nije li, naposljetku, logika hrvatskog nacionalizma upravo stoga elegantno komprimirana unutar Panovog loga? Uzalud, rekli smo, politički traktati, uzalud kolumne i komentari, nezavisni analitičari, uzalud naoštrena novinarska pera: čušpajz od šahovnice, mita i pletera u svome se donjem dijelu, u samom svome temelju – vidimo sada neobično jasno – uvijek pouzdano oslanja na neizrečeno U. Neizrečeno, jer možda jeste tu, a možda i nije: stvar je interpretacije. Ali nema veze: oni koji trebaju, lako ga prepoznaju.

I možda će, na kraju, iz ovakvoga rebrandinga Pana izrasti ozbiljniji medijski skandal; vjerojatnije, neće. Svejedno: čak i ako nastane, poslužit će samo tome da prikrije korijen cijele priče. A korijen, naravno, seže u devedesete, kada je, usred Domovinskog rata, koprivnička punionica prodana pivskoj multinacionalki Carlsberg. Baš zato je, radi otrežnjenja, kič-ikonografiju hrvatske nacije pametnije promotriti iz rakursa danske korporacije. Sagledana iz tog kuta, situacija napokon postaje bistra. Pivo, naime, odavno pripada stranim investitorima. Šahovnica, pleter, mitska ‘71., ustaško U i njegova duga sjena: to je, uglavnom, pjena.

Dvoglava zabava

Rijeka ubrzano plovi prema ‘Luci različitosti’ – krovnom konceptu projekta Evropske prijestolnice kulture 2020. – ali kurs je opasno vuče udesno. Prvo je grad iz evropskih fondova povukao pet milijuna eura ne bi li oronulo truplo nekadašnjeg Titovog broda Galeb pretvorio u atraktivan ‘muzej tri totalitarizma’: paluba na kojoj je Josip Broz ranih šezdesetih pošao u osnivanje Pokreta nesvrstanih uskoro će tako postati platforma za naknadno glajhšaltovanje jugoslavenskog komunizma s fašizmom i nacizmom. A nakon Galeba, u revizionističku antitotalitarističku bitku kreće, evo, još jedna beštija iz šire ornitološke eskadrile: aluminijska replika skulpture dvoglavog orla postavljena je na glavni gradski toranj prije nekoliko tjedana, skoro sedamdeset godina nakon uklanjanja originala. Uz prigodna podsjećanja na stoljetnu tradiciju orlovskog simbola grada, bez suvišnih dilema oko njegovog današnjeg značenja: ‘Rijetki su spomenici bili žrtve dvaju totalitarizama, a upravo je riječki orao povijesno postao žrtva i fašističkog i komunističkog režima’, kao što je pojasnio glavni inicijator akcije Danko Švorinić, inače gradonačelnički kandidat stranke Pametno i lokalne Liste za Rijeku.

Mukotrpni obračun s raznoraznim totalitarizmima pritom, na sreću, ne isključuje priliku za dobru zabavu: još od postavljanja skulpture svakoga se vikenda organizira a(tra)kcija ‘Oči u oči s dvoglavim orlom’, veseli mini-performans u kojem se zainteresirani građani mogu košarom na vrhu vatrogasnog krana uspeti u ravninu s aluminijskom pticom, ne bi li je razgledali iz neposredne blizine. ‘Sve za dobar selfie!’ kao što entuzijastično poručuje službena stranica projekta Evropska prijestolnica kulture: nitko više nije pretjerano zainteresiran za ideološki kontekst i politički podtekst. A i orao, koliko vidimo, sasvim indiferentno zuri u smjeru jugoistoka, s obje glave okrenute prema riječkoj Delti.

Razlike i replike

Tek tu, međutim, započinju ozbiljni problemi: ako dvoglava neman ondje nešto vidi, onda je to najviša gradska skulptura, dvadesetmetarski Spomenik oslobođenja koji prikazuje grupu partizana i, među njima, alegorijski ženski lik Slobode s petokrakom na čelu, djelo Vinka Matkovića postavljeno na Delti sredinom pedesetih kako bi obilježilo oslobođenje Rijeke od nacifašizma. I djelo pred kojim je, prije samo tri godine, riječko-bečka umjetnica Luiza Margan organizirala umjetničku akciju ‘Oči u oči sa slobodom’, omogućivši zainteresiranim građanima da se – pogađate – košarom na vrhu vatrogasnog krana uspnu u ravninu s kipom Slobode, ne bi li je razgledali iz neposredne blizine. Ili, da to kažemo nešto kraće: onaj aktualni performans pod dvoglavim orlom nije ništa više od obične krađe. Ili, da to kažemo riječima Luize Margan, koja je krađu prokomentirala na društvenim mrežama: ‘Ova akcija, osim što kopira, ujedno i trivijalizira osnovna načela mog umjetničkog rada. Ovim putem izražavam svoj protest i molbu da organizatori prestanu s bilo kakvim daljnjim prisvajanjima u svrhu osobnih, političkih ili drugih promocija (…) Prisvajanjem bez pristanka autorice moj je prethodno izveden i riječkoj publici poznat rad trivijaliziran i retrogradno sveden na još jedan spektakl. Jučer usmjeren prema partizanki kao alegoriji slobode, a danas prema dvoglavom orlu, kako u kom trenutku kome paše…’ Od njene objave prošlo je više od dva tjedna: iz Grada Rijeke ne reagiraju, mediji je ignoriraju. U fokusu su, valjda, veliki projekt Evropske prijestolnice, izazov nacionalnog uspjeha na kontinentalnoj sceni, milijuni iz evropskih fondova, pa nema prostora za marginalne smetnje. Pa nema nikoga da uoči bizaran paradoks: za jedan projekt koji nominalno hrli prema različitosti, naime, buduća riječka prijestolnica kulture pokazuje neobičnu sklonost prešućivanju razlika. Bilo između komunizma i nacifašizma, bilo između umjetničkih originala i njihovih jeftinih replika.

Krizni turizam

Ali što da se radi kada je ionako Evropska unija ta koja diktira pravila: riječka kulturna iskliznuća još su i minorna prema onome što se, recimo, upravo priprema Ateni. U svome četrnaestom izdanju Documenta – jedna od najutjecajnijih evropskih izložbi suvremene umjetnosti, koja se svakih pet godina održava u Kasselu – otvara se uskoro pod naslovom ‘Učiti od Atene’, a dio svoga postava izmjestit će iz Njemačke u glavni grad Grčke. Ideja paralelnih izložbi povukla je, međutim, vrlo brzo za sobom i neke nezgodne paralele: još prije dvije godine, recimo, tadašnji grčki ministar financija Janis Varufakis organizatore je optužio za ‘krizni turizam’, primijetivši da koncept Documente reproducira neokolonijalni odnos evropskog centra i periferije. U međuvremenu, javili su se i brojni atenski umjetnici, razočarani time što glavni kustos ovogodišnjeg Documentinog ‘učenja od Atene’, kurator Adam Szymczyk, baš i nije pokazao namjeru da s lokalnim artistima stupi u ozbiljniji kontakt pa onda, je li, nešto eventualno doista nauči od njih. Pisane su peticije, objavljivana otvorena pisma; posljednja zanimljiva reakcija stiže sa stranica Art Reviewa, a potpisuje je kritičar J. J. Charlesworth. Pod naslovom ‘Documenta protiv demokracije?’ trezveno upozorava da globalni art-spektakli vjerojatno i nisu mjesta na kojima treba tražiti ozbiljniji društveni angažman, pošto njima upravljaju samoživi kuratori-diktatori, a izlažu umjetnici koji su nerijetko politički polupismeni. Centralni zaključak članka rezerviran je, međutim, upravo za Evropsku uniju. Njime – uoči skorog početka Documente – ovu rubriku privodimo kraju: ‘EU je, naposljetku, ona sila koja je osiromašila grčku demokraciju – institucija sa snažnim demokratskim deficitom koja se očajnički drži svojih sistema moći, iako građani cijeloga kontinenta neprestano izražavaju odbojnost prema projektu Unije. Pa ipak, na izložbama Documente, kao ni u njenim brojnim javnim priopćenjima i publikacijama, skoro ništa nije izrečeno o Uniji, tom oruđu za zaštitu interesa vladajuće elite naspram interesa grčkoga naroda.’

Novosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here