Nepremostive razlike između dviju hrvatskih nevladinih udruga

U vikendu iza nas održan je 7. sabor Hrvatskog narodnog vijeća, nevladine udruge utemeljene u vrijeme opsade glavnog bosanskohercegovačkog grada.

U vikendu koji slijedi održava se – iskreno, ni sam ne znam koje po redu – zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora, nevladine udruge formirane početkom dvijetisućitih, i s idejom utemeljivanja paralelnog sustava vlasti na prostorima, na kojima je kontrolu imao HDZ.

prof. dr. Slavo Kukić

Radi se o dvjema, dakle, nevladinim udrugama koje okupljaju Hrvate BiH, koje bi, zapravo, morale biti na istom zadatku, a među kojima su razlike doslovno nepremostive, tolike da se neće pogriješiti kaže li se kako se radi o međusobno potpuno suprotnim svjetovima. Pogledajmo uostalom.

Stop neistomišljenicima

HNV je, prije svega, nevladina udruga koja okuplja ljude, s određenim odnosom prema BiH i kao državi i kao višeetničkoj zajednici. HNS, međutim, okuplja gotovo pa isključivo političke stranke, one sa sjedištem u Mostaru ili negdje drugdje, po zapadnohercegovačkim gudurama prije svega – i dio Katoličke crkve koji dijeli isti politički svjetonazor ili je spreman ljubiti ‘poglavnikove’ skute.

Sabori HNV-a se, potom, uvijek održavaju u glavnom gradu zemlje, a time se šalje i izravna poruka o njegovu odnosu prema toj istoj zemlji. Zasjedanja, pak, HNS-a bježe od Sarajeva k’o vrag od krštene duše, što je također znak njegova odnosa i prema BiH i prema njezinu glavnom gradu.

Pretpostavimo, međutim, da su to samo vanjske manifestacije koje i ne moraju biti siguran indikator odnosa jedne nevladine udruge i njezinih sastavnica prema ključnim političkim i vrijednosnim pitanjima. Razlike se, nažalost, na tome i ne završavaju. Na Sabor HNV-a su, recimo, i u vikendu iza nas pozvani svi koji u bosanskohercegovačkih Hrvata nešto znače, pa i političke stranke i nevladine udruge koje one tvore – o crkvenom vrhu da se i ne zbori. Na posljednji je Sabor, provjerih, poziv uredno proslijeđen i na adresu HNS-a. Druga je stvar jesu li svi i došli. Ljude iz HNS-a i njegovih članica, recimo, ali ni one iz crkvenog vrha, tamo ne vidjeh.

Vlasnik HNS-a, međutim – da, da, nije u pitanju lapsus, jer ovu nevladinu udrugu kontrolira pojedinac koji je tretira doslovno kao privatnu stvar – nikada, pa ni u vikendu pred nama, nije pokazao spremnost pozvati one koji ne iskazuju bezuvjetnu lojalnost. I koji bi, ne daj Bože, mogli iznijeti stavove koji ne korespondiraju s njegovima. Potpuno suprotno, udruzi je nametnuo ‘pravilo’ da joj pristupiti i na njezinim zasjedanjima sudjelovati može samo ukoliko se potpišu dokumenti koje je sam kreirao – a kojima se prihvaća bezuvjetna lojalnost njemu i osuđuje sve ono što i on sam.

U protivnom, drugim riječima, nitko ne smije ni pomisliti da bi se poziv mogao uputiti. Nisam ga, uostalom, ni sam dobio – a otišao bih na to sijelo, što jest-jest, i rekao mu sve što mislim da mu se pred licem javnosti u brk mora reći. Ali, ja sam tek pojedinac – i, recimo da i nisam bogzna kako važan. Ali, tamo nisu pozvani ni drugi. Poziv, ako sam dobro informiran, nije dobio ni HNV. A trebao bi – barem zbog elementarne pristojnosti organizatora subotnjega sijela, ako ni zbog čega drugog. Uostalom, i oni na svoj SAabor pozvaše vas, zar ne?

Narod će opet izvući deblji kraj

Tamo, potom, nisu pozvane ni stranke u kojima Hrvati nisu zanemariv dio – ni članstva ni biračkog tijela. Ako, naime, dobro razumjeh otvoreno pismo SDP-a, organizatori HNS-a mu nisu uputili službeni poziv. Pokušali su, istina, dio njihovih ljudi ‘dobiti’ zaobilaznim putem – pa i nemoralno, kako s vremena na vrijeme i inače čine. Ne znam, dakako, jesu li koga uspjeli i slomiti, ali znam da im je SDP odgovorio na način koji ih jedino i ide.

Poziv, na koncu, upućen nije ni Demokratskoj fronti. A, u njezinu predsjedništvu, ako dobro izračunah, sjedi trećina Hrvata – uključujući i predsjednika DF-a osobno. Zašto? Pa, zato što u dokumentima koje vlasnik HNS-a propisa piše da je predsjednik DF-a izdajica – i da sudjelovanje u radu HNS-a podrazumijeva pristajanje na njegovo javno žigosanje.

Hoće li tko od članova ove stranke takvu sramotnu ulogu i prihvatiti? Ne znam. Ali, znam da se na neke mjesecima vrši zastrašujući pritisak – uključujući i prijetnje i ucjene. I da bi se u tome posla moglo naći čak i za tijela gonjenja. Iako, čemu sve to – jer, pod kontrolom su i oni.

Siguran sam, dakako, da je poziv upućen i crkvenim poglavarima. Zanimljivo će, priznajem, biti vidjeti hoće li se na vlasnikovu političkom sijelu i pojaviti. Ne bude li ih tamo, to bi moglo značiti da na isti način tretiraju sve udruge u kojima je i njihova vjernička pastva. Jer, nije ih bilo ni prošli vikend u Sarajevu.

Uhvate li ih, međutim, fotoaparati, poruka je i više nego jasna – samo im je do dijela vjerničkog svijeta koji ljubi noge vlasniku HNS-a. I da pristaju da sav ostali bude prinesen na oltar žrtve ‘viših ciljeva’.

Razlika je, na koncu, i u temeljnim porukama dviju nevladinih udruga. Sa sarajevskog Sabora je i u vikendu iza nas poslana poruka gradnje BiH kao zajedničke domovine svih njezinih ljudi – i naroda i građana ako već hoćete. I još jednom se otvoreno reklo ‘ne’ filozofijama koje destruiraju – a bilo je, istine radi, pokušaja da ih se progura i u zaključke 7. sabora.

I sve ih se htjelo prikazati na isti način – kao zahtjev za više pravde i više jednakosti. Ali, pročitani su – i vrlo brzo i ušutkani. Ne znam, istina, jesu li subotnji uljezi poruku Sabora i razumjeli. Po onome, pak, kako je osobno doživjeh, uljudno im je sugerirano da prostor za sebe traže drugdje – jer da su u HNV-u ljudi koji mostove žele graditi, a ne i postojeće rušiti.

Kakve se, pak, poruke mogu očekivati u vikendu pred nama? Dabogda se prevario, ali sve mi se čini da bismo dobiti mogli još jedan paket iz arsenala na koji smo odavna navikli. Pogledajte, uostalom, što u formiranju vlasti radi vlasnik HNS-a. Obmanjuje, laže pred očima javnosti, ucjenjuje – i ni za jotu ne odustaje od pokušaja puzajuće revizije Ustava, one iste koju je sa svojim banjolučkim ortakom odavna zacrtao.

Sve to bi se moglo ponoviti i za koji dan. Svaka priča, naime, o duhu, a ne slovu, svaki pokušaj udara na postojeći ustavni poredak bez da se promjena u Ustavu stvarno i dogodi, svako svođenje svih institucija vlasti na jednu te istu stvar, Dom naroda, svi ultimatumi tipa ‘il’ će BiH ovakva biti, il’ je neće biti’, sve to je udar i na vlastiti narod – pa, bio on toga svjestan ili ne. Jer, tom se logikom učvršćuju temelji produljenja vijeka vlastitog trajanja – nikako ni temelji boljitka naroda.

Narod će, naprotiv, kao i puno puta u dosadašnjoj povijesti, opet izvući deblji kraj. I u jednom trenutku će se početi žaliti. Iako, već danas je izvjesno, na to neće imati moralno pravo. Jer, sve to je sam omogućio. I ne čini ništa da se suluda logika bar danas zaustavi.

Sve to, istina, i nije najveći problem. Dojam je, nažalost, kako u svojim nakanama vlasnik HNS-a i nema strašnog otpora kod lidera vladajuće koalicije. Radi vlasti na uzmicanje ih je spremna većina. Poziciju svojevrsnog Kineskog zida brani još uvijek samo jedan. Željko Komšić. I ljudi iz stranke kojoj je na čelu, dakako. Hoće li u tome i ustrajati? Ne znam. Ali iskreno, morali bi. U protivnom, s lica zemlje bi nestao i zadnji tračak nade da bi se promjena ipak mogla dočekati – i da bismo jednog dana mogli živjeti kao i sav normalan svijet.

Bi li time bio zadan i smrtni udarac ovoj zemlji? Ne znam ni to. Ali, znam da bi udar imao snagu razorna potresa – koji na razmišljanje, ostati ili otići, tjera i one koji o tome razmišljati spremni nisu bili ni u vremena rata.

neznase.ba