Nema toga što te ne može ubiti

Naši ljudi vjeruju da te može ubiti promaja. Po čitav dan trče po sobama i zatvaraju prozore, kao da na njima vrebaju nevidljivi snajperisti spremni da ti probiju srce metkom od vjetra.

Piše: Andrej Nikolaidis

NEĆE GROM U KOPRIVE

Možda imaju pravo. Meni se čini da nema toga što te ne može ubiti. Još gore: da nema toga što ne postoji samo da bi te ubilo. Niko od nas nije bitan u takozvanoj „velikoj slici stvari“, ali kad pobrojiš sve ono što te može uništiti, od bakterije do munje, dođeš u iskušenje da pomisliš kako takozvana priroda stoji na stanovištu kako bi takozvani svijet bio bolje mjesto bez tebe na njemu.

Postoji priča iz Nikšića koja govori o radniku lokalne elektrodistribucije koji je jednog lijepog ljetnjeg dana otišao na polje da bere koprive za pitu. Kako već biva ljeti, niotkuda stigla oluja i njega, nasred livade, ubije grom. Govornik na sahrani je navodno, zbog toga se priča i danas pripovijeda, bez trunke zlobe i svakako bez trunke ironije, posve nesvjestan onoga što govori, nadahnuto izlaganje završio riječima: „A narod veli: neće grom u koprive“.

Kad sve ubija, zašto bi promaja bila izuzetak? Konačno, najgori su ti nevidljivi neprijatelji…

Narod, doduše, vjeruje da nema gripe tamo gdje su snijeg i led. To su mi rekli i kad sam krenuo na sjever Švedske: tamo je minus, barem ne moraš brinuti o gripi.

Iz Švedske sam se vratio sa gripom kakvu ne pamtim. Ispostavilo se da je Švedskom zavladala epidemija gripe, da je Švedska globalni lider po procentu od gripe oboljelog stanovništva. Boleština me stisla na aerodromu, u povratku, i držala sedam dana. To mora da je bio virus prilagođen nordijskim nadljudima, koji je mene, kao pripadnika niže rase, umalo ubio.

Ali što kažu: izdržo je Grk, ko i Bošnjo, i gore. Ne mogu nama ništa ni njemački krediti, a kamoli švedski virusi.

Istinska opasnost za stanovnike Umee, kako se zove mali švedski grad u kojem sam boravio, nije grip, nego upala pluća. Ljubazni domaćini su više puta dnevno, svaki put kada bi zapela konverzacija, dakle u trenucima kada britanski bonton nalaže kratki komentar o klimatskim prilikama, ponavljali kako je „ove godine proljeće poranilo“.

Rijeka koja teče kroz grad je, doduše, još uvijek zaleđena. Snijeg na trotoarima nikako da se otopi. Pred hotelom pušim u rukavicama, jer je toliko hladno da prsti trnu a filter se lijepi za kožu. Cupkam i smješkam se dok mi Šveđani, koji trčkaju u bijelim košuljicama (par klinaca obuklo je bermude, a jedan od njih i Crocs papuče) ponavljaju kako je proljeće ove godine poranilo. Minut na toj hladnoći, tako obučen, i ne bi me spasio ni Doktor Haus.

GDJE SU NESTALI KONOBARI

Tri dana sam bio u Umei i tri dana sam, od svitanja do sumraka, tražio kafanu ispred koje stoji sto, da tu, na zubatom suncu, dobro utopljen, popijem kafu i zapalim po kutije cigara. Uzalud. Umea je grad bez stola i stolice. Grad je to krajnje neprijateljski nastrojen prema ideji kafenisanja.

Piju ljudi kafu i u Umei, sjede u izlozima na neudobnim stolicama, ili piju hodajući, srču ogromne kafe iz kartonskih čaša. Nemam ja ništa ideološki protiv Starbucksa i sranja – ali kafa im, brate, kurcu ne valja. A i da je najbolja, neću je piti iz krigle, iz džinovskih čaša u kakve se kod nas na jugu ne sipa ni pivo. Ne samo da ne valja, nego su zlotvori promijenili i način na koji se kafa pije, promijenili su ritual. I to samo zato da ne bi platili konobara. U jednom momentu, umjesto da im kafu poslužuju konobari, ljudi su počeli sami raznositi svoje kafe na plastičnim tacnama. I prihvatili to kao nešto najnormalnije.

Ćutke smo pristali na zatvaranje konobarskih radih mjesta u ime profita, što bi rekli ljevičari. Eto kako propada svijet: uz klimanje glavom i prećutni pristanak na svakakvo zlo. Sada sam sebi poslužuješ kafu u kafeu, sam sebi poslužuješ pivo u pabu, sam sebi poslužuješ ručak u resoranu.

Šta je sljedeće: da sam sebi operišem srce u bolnici? Da operacione sale budu organizovane po all inclusive principu? Imaš švedski sto pun instrumenata, staviš sebi na tacnu šta ti treba, legneš na operacioni sto, razrežeš, ukloniš, zakrpiš, onda, prije odlaska, kao u McDonaldsu, sve lijepo počistiš?

Za Evropu je, sa izuzetkom juga, Beča i Francuske, važi ono što je Oscar Wilde rekao za prirodu: lijepa je, ali užasno neudobna. Čini se, čak, kako neudobnost proporcionalno raste sa standardom i efikasnošću pravne države: što razvijenija zemlja, to neudobnija.

zurnal.info